Svih dvanaest mladića koje je reditelj Borut Šeparović odabrao na audiciji za predstavu Generacija 91–95. da preuzmu identitet dve grupe hrvatskih i bosanskih vojnika poslatih u bosansku zabit (svi obučeni u uniforme neprijatelja) imaju ocenu "odličan iz povijesti". Dečaci rođeni u vreme eksjugoslovenske katastrofe, od 91. do 95, znaju tu klanicu samo iz medija i iz priča drugih. Podatak da su "odlični iz povijesti" je, znači, bitan za Šeparovića, jer se ponavlja iz ispovesti u ispovest. Pa, kakva je "povijest" Boruta Šeparovića i njegovih mladih "glumaca", u interpretaciji medija očigledno, jer dečaci neprestano snimaju sve što se događa na obe strane? "Povijest" je istorijska. Značenje se ne gubi u "prevodu". Istorija je podložna interpretaciji, pa i promenama, u različitim viđenjima. Ovoga puta, publika u "Stupici" je imala privilegiju da se samo nekoliko puta zakikoće na pomen Srba, o kojima, po reakciji na sceni, ne vredi ni govoriti kao o strani na koju se nasrće, kao i na unezvereno odbijanje nehrvata u komadu da priznaju svoje srpsko poreklo. A kada se na poziv glumaca "Ima li Srba u publici?", javio Sergej Trifunović i bio sproveden na scenu, sve se ispumpalo kao balon od sapunice. Stajao, stajao na rampi, pa preskočio gelender i spustio se u salu. Ništa od ništa. Ni očekivanog pljuvanje, ni (scenske) tuče. Iako je istorija, nedvosmisleno, pokazala da je bila tragedija, predstava Generacija 91–95. Boruta Šeparovića, po romanu Jebo sad hiljadu dinara splitskog novinara i pisca Borisa Dežulovića, u Beogradu je izazvala tragikomičan fidbek, najviše zbog autentične energije, svežine, pa i spretnosti mladih izvođača na sceni, i vrlo dobro postavljene situacije zabune, koja eskalira i očekuje se kao neizbežan obračun u vestern filmovima.

"Tragedija detinjstva", kako je podnaslov kontroverznog komada Franca Vedekinda Buđenje proleća, mnogo igranog kod nas (trenutno se u Beogradu igra i kao mjuzikl, u BDP-u, a kao drama, u Malom pozorištu "Duško Radović") stigao je na scenu JDP-a ovenčan "Ardalionom" za najbolju predstavu Međunarodnog pozorišnog festivala u Užicu. Zahvaljujući temi komada (katolički tabu prema ispoljavanju seksualnosti), zbog čega Vedekind diže glas još u 19. veku (1891), u korist dece koja prepoznaju to kao sopstveni greh, Buđenje proljeća je zahvalno štivo za svako vreme i kritiku svake totalitarne svesti. Oliver Frljić postavlja ovu tragediju kao krajnje stilizovanu, posrednu, pretočenu u ilustraciju bespoštedne kritike ekstremizma katoličke crkve kao fašisoidnog pogleda na ljudsku individualnost, u formi pseudo mirakula, žanra koji, i inače, ne podrazumeva i ne zahteva dramski razvoj radnje. Roditelji i učitelji, kojima je Vedekind posvetio komad, najčešće su se, vekovima, osećali "prozvanim" i, baš oni, zahtevali da se komad zabrani. Frljić oštricu tragedije okreće prema društvu i njegovim lažnim konvencijama, naročito u teškoj situaciji seksualnog sazrevanja adolescenata. Autentično pozorišnim jezikom, koji, kako je red u postdrami, često prelazi u naraciju i repeticiju pojmova i informacija Oliver Frljić kao i u svojim drugim angažovanim predstavama (Kukavičluk…), stvara nov i stvarno aktuelan pogled na Buđenje proleća. Ovoga puta, u fokusu njegovog posmatranja je retrogradna situacija, da mladi i dalje, uprkos seksualnim i drugim društvenim revolucijama, nisu prevazišli zavisnost od crkvene dogme. Iako katolička crkva preživljava, u ovom vremenu, teške trenutke urušavanja kredibiliteta kroz optužbe za mnoge seksualne nastranosti klera, mladi i dalje formiraju svoj identitet često pod crkvenim uticajem. I to je Frljić iskoristio kao konflikt "tragedije detinjstva" i okrenuo Vedekindovo pitanje nasilja nad prirodom od pojedinca ka katoličkom društvu. I društvu uopšte. Iako ne toliko subverzivna koliko u katoličkim zemljama, Frljićeva interpretacija "nevinosti u javnoj kući" vere i autoriteta ima, definitivno, svuda snažan i univerzalan odgovor.

Sa elementima fantastike, horora i crnog talasa, predstava Garaža, u režiji Ivice Buljana je "snaf" komad, koji udara u pleksus, i, u pozorišnoj estetici, naravno, dovodi do utiska da gledate stvarnu smrt na sceni. Smeštena u tranzicijski milje, što je samo drugo ime za sirotinju, "Garaža" govori o nasilju, zanemarivanju, zloupotrebi, bolesti, bedi, zlu, o evidentnom mentalnom poremećaju, koji je dobra metafora za vreme koje živimo. U Njujorku, gde je praizveden, ovaj komad je doživeo dobar prijem. Kod nas (u Hrvatskoj i ovde), uz muziku zagrebačke grupe TBF, ovo je predstava koja stoji na liniji poslednje odbrane bilo kakvog mimezisa, podražavanja. Posle te granice, sve je samo mrak, bez umetnosti. Glavni lik Garaže, Binat (izuzetan Vedran Živolić) je dečak "sa posebnim potrebama", sa majkom dijabetičarkom i ocem pijancem, odlučnim da ga do smrti eksploatiše u gladijatorskim borbama u garaži. Erozija humanog, bolest, smrt, izdaja, sve je subkulturni Bošov "Vrt uživanja", kako u garaži, tako i po stanovima pervertita, političara. Suprotnost je "idiličan" svet eutanazijskog turizma, rajsko mesto gde dolaze bolesni, željni večnog odmora, i gde im se, u aranžmanu, nudi i zabava. Susret i "intervencija" Binata nad stvarnim umirućim je, u pozorišnom smislu, konačni konflikt koji će ekspresionistički lik dečaka-žrtve preobratiti u spasioca, pa i spasenog. Smrt je spasenje i za jednog, i za drugog. Glumački i rediteljski rad u ovoj predstavi su zaista impresivni. Ivica Buljan je postigao filmsku autentičnost na sceni, od rvanja (trener borilačkih veština Marinko Petričević), fantazmagorije biblijskih citata, do projektovanja lika odlične Ksenije Marinković, ovde znane filmske glumice, koja bolesnu, a pomerenu Majku igra kao emotivni kontrapunkt "silama mraka", uhvaćena u stupicu sopstvenog posrnuća. Sve je preterano u Garaži. Posluženi pićem, čekamo kraj kao eutanaziju. Sociopatologija kapitalizma.

Gostovanje Zagrebačkog kazališta mladih u Jugoslovenskom dramskom pozorištu nam je pokazalo moć repertoara koji je zasnovan na scenskom, a društveno angažovanom, istraživanju problema odnosa mladih, stvarnih žrtava, i onih koji su za njih (ili bi, bar, trebalo da budu) prirodni autoriteti – roditelji, crkva, otadžbina. A baš oni ih zloupotrebljavaju, iskorišćavaju za svoje perverzne potrebe, ponižavaju, unazađuju, ubijaju.

ZKM nam je pokazao kako je borba za "odličan iz povijesti" važna za zdravlje nacije.