Kultura

Roman(i)

Originalan tretman starih obrazaca

Juri Erera:
Konci kraljevstva
Znaci koji će prethoditi kraju sveta
Razmena tela

prevod sa španskog Vesna Stamenković
Blum, Beograd, 2023.



Izvesno je da meksički pisac Juri Erera (Yuri Herrera) nije žurio. Iako ga je već roman Konci kraljevstva (2004) proslavio na španskom govornom području, drugi deo (neformalne) trilogije, Znaci koji će prethoditi kraju sveta, piše punih pet godina, što, dabome, jedva da bi vredelo pomena – pa šta ako je pisao pet godina? – da roman nema tek nešto više od sto stranica malog formata, baš kao i prethodni. Znaci dobijaju nepodeljenu pažnju kritike i čitalaca, prevode se na engleski jezik te Erera sada postaje prepoznatljiv i na međunarodnoj sceni, ali ni ovog puta ne žuri. Roman Razmena tela (120 stranica malog formata) objavljuje 2013. godine i učvršćuje visoku reputaciju novog i drugačijeg glasa hispanoameričke književnosti. Šta, međutim, znači “novo” i “drugačije” u Ererinom pisanju ako uzmemo u obzir da on piše na jeziku na kome su pisali Servantes, Kevedo, Borhes, Kortasar, Markes, Bolanjo… spisak je ogroman i zastrašujući? Novo je, ako čitalac dopusti ovakvu jezičku igru, upravo to što nema ničeg novog, a da se nipošto ne može reći kako je to što Erera radi – staro. Sva tri romana obrađuju tipske motive, priče, dakle, koje su nebrojeno puta ispričane – recimo da ovi mali romani podsećaju na vesterne Serđa Leonea – što znači da Erera računa na čitaočevu inteligenciju i unapred ulazi u dosluh s njim: kao što se filmovi Serđa Leona moraju gledati kroz naočare (samo)ironije (inače ne bi imali smisla), tako se ova trilogija čita kao samosvesno ponavljanje obrazaca koje, međutim, ne proizvodi istost, već razliku. Zbog toga prvi susret s meksičkim piscem može da zbuni, jer većina likova Ererine trilogije ima tek nadimke, poneko ima (neobično) ime ili se oslovljava slovima abecede – Umetnik, Makina, gospodin Ku, Naslednik, Kurva, Islednik, Lutkica, Juvelir, Do Bola Plavuša – da bi se, kako čitalac odmiče, razlog takvim imenovanjima neužurbano otkrivao: ako Erera priča priče koje su, u raznim varijantama, ispričane bezbroj puta, i ako je tome već tako, zbog čega umesto ličnih imena koja sugerišu neponovljivu individualnost i jedinstvenost (svaki je čovek kosmos za sebe) ne nazvati aktere opštim imenima ili naprosto slovima? Konci kraljevstva je, utoliko, nebrojeno puta ispričana priča o gubitniku koji se, sticajem okolnosti, nađe u situaciji koja ga nadilazi, u meksičkom kartelu, u kraljevstvu kojim upravlja nedodirljivi šef-pauk i koji, tako se barem čini, povlači sve konce. Tu je, opet prema postavci, i jedna žena koja ga nadilazi, ali i jedna ostavljena, ljubomorna i opasna. Tu su i priče o vernosti i izdaji, o nežnosti i surovosti, o lukavstvu, sujeti i snalažljivosti, ali i o meksičkoj bedi iz koje Umetnik, glavni lik, nastoji da utekne. Sve to smešteno je na stotinak stranica, likovi su tipski, a uprkos lokalnim bojama priča nas, negde, osim što prizova filmove Serđa Leonea, podseća i na remek-delo Živojina Pavlovića Kad budem mrtav i beo, jer Ererin se Umetnik penje na društveno-kriminalnoj lestvici ubeđen u svoje umetničke vrline koliko i Pavlovićev Džimi Barka.



Znaci koji će prethoditi kraju sveta, pak, ponavlja shemu potrage za nestalom osobom. Pošto ode u Ameriku kako bi prodao zemlju predaka – a iz Meksika nije ni lako ni bezopasno ući u Ameriku bez odgovarajućih dokumenata – Brat uskoro prestaje da daje glasa od sebe, te Makina, njegova preduzimljiva mlađa sestra, odluči da krene u potragu za njim. Kako za takav poduhvat nema novca, ona za odgovarajuću nadoknadu prihvata da obavi poslić u korist moćnog lokalnog razbojnika. I ponovo beda meksičke provincije, ponovo bezizlaz, ponovo odluke koje lakše odvode u smrt nego ka izbavljenju (osim ako već sama smrt nije izbavljenje). Makina je odvažna i odlučna, ali put je dug, tipovi i tipkinje koje sreće sve su samo ne bezopasna jagnjad, a pravo je čudo kad naleti na tipa koji nije skot. Znaci preuzimaju nešto od grčke drame u kojoj junaci slede puteve sudbine bez obzira da li znaju kraj (kao Antigona), ili ga ne znaju (kao Edip), osim što se sve događa brzo i što odluke moraju da se donose u trenutku.



Najzad, Razmena tela, poslednja knjiga trilogije i značajan Ererin iskorak iz sebe samog. Kudikamo složeniji od prethodna dva romana, Razmena je i svojevrsna distopija koja se, međutim, s visine 2023. godine, pokazuje kao čist realizam. U Meksiku je, naime, zavladala nepoznata pošast koja kosi ljude, te svi i svugde nose maske, računajući i striptiz klubove: “Jedna devojka plesala je za grupu pijanaca, bila je sasvim gola, ali je nosila masku na licu; kad im se približi, napravila bi pokret kao da će da je skine, a pijanci bi klicali od uzbuđenja”. Za savremenike kovida ova scena nije revolucionarna, ali Erera svoj roman objavljuje deset godina pre korone. Na pozadini koju boji zaraza, u sumračnoj atmosferi u kojoj stvarnost kao da je propuštena kroz braonkasti filter, u neimenovanom meksičkom gradu – dalekom odjeku one Šekspirove Verone u kojoj su nasmrt zavađene porodice Montegi i Kapuleti, dok se njihova deca ljubakaju okolo po budžacima i nerviraju ih – dve moćne mafijaške porodice, Kastro i Fonseka, traže pomoć Izbavitelja jer su im se deca (muško dete zove se Romeo, žensko Lutkica) pogubila. Izbavitelj je, pak, tip neupadljive spoljašnjosti, đavolski debelih živaca i jednako debelih poznanstava. Uz to, ume da govori krajnje sugestivno. (“Nemoj da započinješ razgovor s njim ako ti se ne dopada”, upozorava jedna devojka svoju prijateljicu. “Progovori li, završićeš u njegovom krevetu”.) Njegov zadatak je da posreduje u teškim pregovorima i komplikovanim slučajevima. Na ovom mestu prepoznajemo i motive filma Za šaku dolara Serđa Leonea (ili Telesne straže Akira Kurosave), naročito zbog toga što će Izbavitelj da popije teške batine, otprilike kao i Klint Istvud u rečenom filmu. No, to su samo spoljašnje – premda, verovatno, i vrlo hotimične – sličnosti. Zaplet postaje sve komplikovaniji i sve mučniji što vreme odmiče, a napetost u gradu neprestano raste jer porodice naglašeno ispoljavaju nervozu i upiru prstom jedna na drugu. Kako će Izbavitelj razrešiti čvor i da li će ga uopšte razrešiti (ili preseći, možda), ostavljamo čitaočevoj radoznalosti, a dodaćemo samo toliko da su bliski Izbaviteljevi saradnici upravo savršeno tipski likovi – nežni snagator, oštra medicinska sestra, pokvareni i odvratni sudija – što igri prepoznavanja i asocijacija dodaje još jedan sloj, te u Izbavitelju prepoznajemo i ponešto od inspektora Megrea ili detektiva Marloua.

Erera, dakle, piše u senci svojih velikih, ogromnih prethodnika (kako ne pomenuti njegove zemljake Huana Rulfa i Karlosa Fuentesa), ali na način upravo paradoksalan – ne bežeći od stereotipa, što rade svi samosvesni umetnici, nego parazitirajući na njima, uvodeći ih u igru, premeštajući i uklapajući, što stvara sklopove koji se u svoj svojoj prepoznatljivosti pojavljuju kao nešto novo i drugačije. U jako lepoj opremi “Bluma”, pažljivo urađenih korica i dobro odabrane veličine slova, ove tri knjižice, nepretenciozno, nude čitalačku radost.

Iz istog broja

Novi album: Piter Gebrijel – i/o

Zavet Velikog majstora

Uroš Mitrović

Bioskop (2): 20.000 vrsta pčela

Košnice u nama

Zoran Janković

Bioskop: Pokidan

Čemu ovo služi, a još i ne radi?

Đorđe Bajić

Pozorište

Preigravanje nauštrb fokusiranosti

Marina Milivojević Mađarev

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu