U Subotici je održano petnaesto izdanje regionalnog pozorišnog festivala Desiré Central Station, koji kreira reditelj Andraš Urban sa svojim timom. Naziv ovogodišnjeg izdanja je Hit me baby final time. Urban će, komentarišući naslov, reći da je svet danas u tački u kojoj može reći: dokrajči me.

O hrabrosti festivala Dezire koja ne jenjava deceniju i po, o važnosti festivala, o poziciji granice: grada na granici, granici između života i umetnosti, predstave i publike, o potrebi da se ta granica ruši, o iznalaženju novih načina pričanja priče razgovaram sa Anđelom Vidović, gošćom festivala Dezire.

Anđela Vidović je nagrađivana pozorišna kritičarka i teatrološkinja, doktorandica Filozofskog fakulteta u Osijeku. Teatarske kritike, eseje, razgovore i tekstove o širem kulturnom polju trenutno objavljuje u “Expressu” i “Vijencu” te na Trećem programu Hrvatskog radija. Vodi radionice pisanja pozorišnih kritika u sklopu različitih projekata institucionalne i vaninstitucionalne kulture.

“VREME”: O poetici Dezirea i hrabrosti kao jednoj od osnovnih karakteristika festivala govorile smo pripremajući se za ovaj razgovor.

ANĐELA VIDOVIĆ: Dezire ima specifičnu poetiku koju njeguje, a koja se pokazuje u političkoj hrabrosti, pošto svaka predstava načinje neku bolnu točku društva kojim se bavi, što je zapravo rijetko da postoji festival sa tako jasno izraženim stavom i poetikom koja je zaista hrabra.

S obzirom na to da imaš uvid u festivale koji se odigravaju u regionu, šta je ono što izdvaja Dezire osim programa?

Mislim da je kod ovog festivala super to što ujedinjuje više nacija; pričali smo, Subotica je specifična jer tu zajedno žive Mađari, Hrvati, Bunjevci, Srbi. S druge strane, festival te potpuno pušta na miru ako ne želiš biti dio festivalskog čopora. A ako želiš biti dio, jako te fino prime i osjećaš se kao doma. Festival je u principu mali i velik u isto vrijeme. Velik kada gledaš program, a mali jer ga ne gleda ne znam koliko ljudi, nisu to ogromne dvorane. I hrpa mladih je tu, to je ono što smo primijetili, što je izvrsno.

Imali smo prilike da vidimo predstavu Bojana Jablanovca Mandić cirkus, deo njihovog projekta koji se bavi zapravo radom Marka Mandića (publika Dezirea je imala prilike da vidi i predstavu Mandić mašina, takođe deo tog projekta) – to je uvek furiozni tempo i veličanstvena igra, ispitivanje granica i onoga šta je teatarska konvencija.

Slovenija je kazališno ozbiljna i ne samo da je ozbiljna nego očito Andraš i Đula (Đula Francia, producent festivala, prim aut.) izaberu predstave koje i u Sloveniji najviše pomiču tu granicu. I Mandić cirkus postavlja pitanje: što gluma jeste? Je li to samo fizikala? Ili se daš do kraja i što onda? Postavlja pitanja o crti između života i umjetnosti, između publike i umjetnosti… Svake godine kada dođemo, vidimo slovenske predstave koje, kad pogledaš, staneš i zavidiš im (smeh).

Videli smo Poetiku ćutanja, predstavu koja je imala premijeru na ovom festivalu, autorski projekat Andraša Urbana u produkciji pozorišta “Deže Kostolanji”, i koja spada u Urbanov neverbalni teatar, a gledali smo i Totove Sarajevskog ratnog teatra, predstavu koju je Urban režirao po drami Ištvana Erkenja, kao i predstavu Ko igra Sonju Savić?, takođe u Urbanovoj režiji, a u koprodukciji Bitef teatra i Gradskog pozorišta u Čačku. Sonja govori o urnisanju i autentičnog i onog što zovemo urbana kultura.

Poetika ćutanja je čisti neverbalni fizički teatar. Specifičan, nije lak za gledanje, zapravo. A ono što Urban radi kada radi dramski teatar, to je ono što si ti rekla posle predstave – sve teče poetično, ali se ispod toliko muti voda i krenu podzemni tokovi da te vuku naniže pa se u smijehu zagrcneš. Ta predstava je u ovom kontekstu važna i katarzična i postavlja neka pitanja koja si Mađari (a zapravo i drugi) možda ne bi htjeli postaviti dok mirno sjede i idu u kazalište. Sonja preispituje mit, izgubljenu mladost i talenat, cijenu koju plaćaš kada si kontra sistema, svoj. A to se najdublje vidi u monologu Nikole Voštinića.

Urban uvek kaže da je Dezire festival eksperimentalnog teatra, s tim da imamo u vidu da je značenje eksperimenta različito u različitim kontekstima. U tom smislu, zanimljivo je kako je Tibor Palfi režirao Kiseonik Ivana Viripajeva, predstavu koju je izvelo pozorište “Aron Tamaši” iz Rumunije. Dvoje glumaca je za miks–pultovima i oni, uslovno rečeno, pevaju dramu, ritam je u središtu izvođenja.

Tu se Viripajev pokazuje kao izvrstan pisac za studente, za vježbe za mlade, zato što ti daje mogućnost da tim tekstom koji se stalno ponavlja i zaziva bogojavljenje, možeš da se igraš i mijenjaš ga. Palfi ga dosljedno režira, glumci Bence Konja-Ite i Janka Korodi to dosljedno izvode, smjeste te u prostor tehno partija. Tehnički besprijekorno. Predstava pokazuje što sve možeš napraviti u kontekstu glazbenog teatra. Predstava koja se zove Kisik oslanja se na ritam glazbe, on diktira ritam režiranja, on diktira kako će sve izgledati.

Kad je riječ o Dezireu, žalosno mi je, prije svega, što osječka Akademija ne dovodi studente, što mislim da bi bilo važno, da napokon vide neke nove forme ili eksperiment, kako bi Urban rekao. S druge strane, mogu gledati iz hrvatskog konteksta, jer sam tamo, koliko su ranije naše predstave gostovale na Dezireu, a sada dolaze sve manje, što upućuje na krizu. Ne na prekid kontakta, nego baš na krizu. Da se u kontekstu našeg novog kazališta nešto događa, tj. ne događa se ništa. Ono što je važno ako govorimo o ovom festival, jeste, ponavljam, okupljanje mladih. Važno je da vide dobre i manje dobre predstave. Jednako je važno da manji gradovi poput Subotice imaju ozbiljne festivale, jer su veliki gradovi zasićeni sadržajem svih vrsta. Ovo što radi Urban sa svojim timom neka potraje. Mjesto na granici uvijek daje poticaje da se dogode pomaci, pogotovo kada ima tradiciju kao Subotica.

Razgovarali smo tokom festivala, uočila si nešto zanimljivo, a to je da se u pozorištu toliko brzo i naglo trude da sruše četvrti zid (ne govorimo u kontekstu Dezirea) da time odbijaju publiku.

To dolazi iz iskustva koje imam u kazalištu, da se ono jako zatvara u sebe, jer da ima potrebu da komunicira sa publikom, ne bi imalo potrebu publici – meni, tebi – objašnjavati gdje si, kud si i što ćeš sad gledati. Masa predstava ima tu potrebu da ti potcrta gdje si i kud ćeš. Nema pomaka ako se sve servira, pomak dolazi samo ako tražimo nov način kako ispričati zapravo uvijek istu priču.

Kraj razgovora o Dezireu i teatru možemo zaokružiti pogledom u budućnost?

U Hrvatskoj je, što se tiče uprave, sumorno, ne vidim pomak, ne vidim ljude koje pokreće stvaralačka strast, vidim ljude koje zanima neki vid fotelje. S druge strane, u krizi smo obrazovanja, ali opet, kad stvari idu dole, kad dosegnu dno, moraju ići gore. Tako da se nadam da nas čekaju bolja vremena.