Kultura

TV manijak

Penzija pod suncem

Na jednom od satelitskih kanala danima gledam emisiju koja se zove "Mesto pod suncem". U prvi mah ćete pomisliti na slike užasa koje pristižu sa Haitija, gde se bilans nastradalih menjao iz dana u dan. Konačno su vlasti priznale da tačan broj nikada nećemo saznati, jer je zemljotres još jednom pokazao koliko je čovek mali pred Prirodom. Tužno je samo što po pravilu ispašta najsiromašniji deo svetske populacije, najmanje zaslužan za klimatske promene, eksperimente sa virusima ili zagađenje. Zato je humanitarna pomoć, koja je u ovom trenutku neophodna, više nalik pokušaju pranja nečiste savesti. Zemljotres možda nismo mogli da sprečimo, ali nedavno završeni samit u Kopenhagenu pokazuje koliko je profit moćniji od ekologije.

Međutim, "Mesto pod suncem" predstavlja nešto sasvim drugačije. Dok je u Beogradu neprekidno ispod nule, po podne uz kafu gledam penzionisane parove iz Velike Britanije kako u Grčkoj, Španiji, Portugalu ili Italiji traže svoju kućicu iz snova. Celog života su rmbačili, deca porasla, stigli i unučići, a baba i deda odlučili da se barem pred kraj života pristojno odmore – pod mediteranskim suncem. Tu je i voditeljka, može ćerka da im bude, plavuša, koja im tokom emisije pokaže šest do osam nekretnina. Na početku nam se penzosi predstave, onda nam kažu koliki im je budžet (čitaj ušteđevina) i tada jasno možete da shvatite o kome se radi. Englezi su u svom obožavanju novca uspeli da ljude klasiraju prema ušteđevinama, a tek zatim kreću hobiji. Plavuša ih upozna sa lokalnom kulturom i običajima, a zatim na scenu stupaju agenti za nekretnine. Jorgosi, Huani (ređe) ili engleske vremešne dame, koje su pre dvadeset godina stigle pod sunce Mediterana i sada zemljacima uvaljuju nekretnine. Hteo ili ne, identifikujem se sa engleskim PUPS-om (uvek se identifikujem sa penzionerima) i počinjem zajedno s njima da biram, što bi naš narod rekao, kao za sebe. Imamo jedno 80.000 funti, otprilike i za te pare možemo da uzmemo kućicu na jugu Španije, sa dve spavaće sobe, gostinskom kućicom, dvorištancem i pogledom na more u daljini. U Grčkoj bi za te iste pare bolje prošli, samo je malko veća zveka i slabiji sistem zdravstvene zaštite. Brzo shvatite da ste ko Pinokio upali kod mačka i lisca, da hoće da vas opelješe, sve smeškajući se. Englezi ne bi bili to što jesu da na svakom ostrvu ili u zabačenim španskim selima nisu organizovali klubove iseljenika iz Britanije, pa imate zemljake za druženje. Tu su i građevinski preduzimači, koji nam nude kućice u izgradnji, može i bazenče ako doplatimo. Dok biramo kućicu pod suncem, prvo pomislim na beogradske cene i shvatim koliko nemaju veze sa logikom i razumom. Pomislim da sve rasprodam i preselim se u onu lepotu, makar izgubio sobu tokom selidbe. Međutim, osim prvobitne opijenosti slikama, ukusima i mirisima Mediterana, ubrzo mi bude žao tih engleskih baba i deda. Njima je ovo kao vitafon ili kosmodisk, poslednja prilika da pronađu lepotu u svom životu. Pomislite samo na svoje roditelje, koji bi sa 60 ili 70 otputovali u stranu zemlju, daleko od dece i unučadi, da počnu iz početka. Moji bi se posle mesec dana vratili, skoro sam siguran, ako ne zbog mene, onda zbog unučića. Kukali bi ko oni u "Menjam ženu". Jesmo li mi ovakvi nenormalni, jesu li oni stvarno hladni, ili su hrabriji, ili im nedostaje uzbuđenje kojeg mi u vidu svakodnevnog stresa imamo i previše. Na kraju poneki par i odustane, ali većina se ipak preseli uz more. Naravno, u pitanju je veliki biznis, zbog kojeg, recimo, moji prijatelji Španci u Barseloni ne mogu da kupe stanove. Zbog velike potražnje i severnjačkih penzionera cene su se poslednjih godina udvostručile. Ljudima je valjda najlakše manipulisati kada im prodaješ ispunjenje sna. Srbija, kao što znate, trenutno nema more i zato smo savršena ciljna grupa za prodaju slane vode. Što se tiče sunca, tu mnogo bolje stojimo, pa bismo mogli malko i da izvozimo. Ako se već prodaje mesto pod suncem, nigde ne piše da li je to sunce planinsko, ravničarsko i da li zalazi u slatkovodni horizont. Ne znam samo da li tim penzionerima možemo da obećamo mirnu starost, jer sam primetio da ih nešto baš briga za lokalnu političku situaciju, tačnije – baš ih zabole. E, to kod nas ne može! Na kraju, da parafraziram jednog leskovačkog penzosa: Srećna je ta zemlja u koju dolaze devizni penzioneri!

Iz istog broja

Roman

Kicoš u rezervi

Teofil Pančić

Uoči premijere mjuzikla Kosa

Krik ka Suncu

Sonja Ćirić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu