Postoje dvije škole mišljenja kad je riječ o međusobnom odnosu priče i romana. Po onoj kod nas rasprostranjenijoj, popularisanoj po filozofskim fakultetima i sličnim ustanovama, a najubjedljivije izloženoj kod ruskih formalista, recimo Ejhenbauma, riječ je o dvije fundamentalno različite forme. To je više teoretski uvid i teoretičari su ga znali braniti elokventno i argumentovano. U praksi, međutim, kod samih pisaca, dakle, popularnije je stanovište koje je jednom prilikom zgodno formulisao Milan Kundera, bazirajući ga na analogiji koju i inače voli, onoj sa ozbiljnom muzikom, a prema kojem su priča i roman kratka i duga varijanta iste forme.

Kad se čitaju priče Džulijana Barnsa, biva jasno da su i za njega priča i roman kratka i duga varijanta iste forme. I koliko god da je Barns primarno romansijer, ne bi bilo pogrešno primijetiti da je u svojoj generaciji engleskih pisaca on istovremeno i jedan od najboljih kratkopričača (kratkoprugaša?).

Puls, treća po redu knjiga priča Džulijana Barnsa, formalno je podijeljena na dva dijela: u prvom se nalazi devet, a u drugom pet priča. Među devet iz prvog dijela četiri su iz istog ciklusa. Sve se, dakle, zovu Kod Fila i Džoane, imaju brojeve nastavaka kao nastavci hitoidnih filmskih serijala (1, 2, 3, i 4), a Barnsove fanove će formom podsjetiti na romane Troje i Ljubav, itd. Ponovo, dakle, imamo prozu sačinjenu isključivo od dijaloga, iskričavih i duhovitih, ponovo su u centru pažnje muško-ženski odnosi, a čak će i neki naoko usputni lajtmotivi biti prepoznatljivi za ljubitelje dvodijelne (zasad) sage o Stjuartu, Oliveru i Džilijen. (Tako se, recimo, na jednom mjestu razglaba o statistički potvrđenoj činjenici da pušači dobijaju Alchajmerovu bolest daleko rijeđe nego nepušači.) Ono što je također sjajno u ovim pričama jest da su jako aktuelne. Obama, Hilari Klinton, mogućnost da se funta zamijeni evrom, samo su neke od tema pretresanih u dijalozima kod Fila i Džoane.

Ipak, kao i u Stolu od limunovog drveta, prethodnoj njegovoj knjizi priča, Barns izgleda naročito uživa kad u zbirku ipak dominantno posvećenu sadašnjem vremenu, ubaci pokoju istorijsku priču. Takve su ovdje tri iz drugog dijela: Portretista, Harmonija i Karkason. Priča Harmonija je impresivan period piece s kraja osamnaestog stoljeća. Riječ je o priči skoro psihoanalitičkoj, a iz vremena prije otkrića psihoanalize, skoro kao nekoj predfrojdovskoj istoriji bolesti, gdje i činjenica da se glavna protagonistkinja zove Marija Terezija fon P. zbog tog prezimenskog inicijala na kraju priziva Anu O. U Karkasonu kroz priču o Đuzepeu Garibaldiju i njegovoj ljubavi prema Aniti Riberas koju je prvi put oslovio na portugalskom, i to frazom Tu devi esser mia (Moraš biti moja), prosijava i poznata Barnsova fascinacija romanom Dobri vojnik Forda Medoksa Forda i rečenicom iz ovog romana koja je zapravo odgovorna i za pomalo zagonetan naslov priče. To je ona rečenica koju izgovara Dauel, pripovjedač Dobrog vojnika, koji za Nensi Radford kaže: "Jednostavno sam želeo njome da se oženim, kao što neki ljudi žele da odu u Karkason."

Nijedna priča u knjizi nije loša, sve variraju od dobrih do odličnih, ali meni su najbolje bile prva (Istočni vetar), posljednja, koja je i istovremeno i naslovna i najduža u knjizi (Puls) te priča pod naslovom Saučesništvo. Prva i posljednja su, naravno, privilegovane već i posebnim mjestom u knjizi, a Saučesništvo je opet skoro kao neko veselo srce inače prilično mračne knjige. Ljubav je ključna tema (skoro) svih priča u Pulsu, no Saučesništvo se koncentriše na rađanje ljubavi. Ima nešto u dva-tri posljednja fragmenta ove priče što podsjeća na emociju iz onih poznatih lyrics Haustora: Ugasi sve, i budi vesela, jer ljubav je za nas tek počela. Potreban je taj dašak lakoće u ovakvoj knjizi, pa ova priča ispada skoro kao ona pukotina iz jednog od najslavnijih stihova Leondarda Koena, kroz koju uđe svjetlo.

Istočni vetar, priča koja otvara knjigu, jedna je od onih rijetkih priča na primjeru kojih bi se na nekom idealnom kursu kreativnog pisanja polaznicima moglo pokazati šta je dobra short story. Izvedena upravo savršeno, na izvjestan način skoro čehovljevsko-mopasanovski, sa naslovom koji je i poetičan i simboličan i tačan, sa fabulom u kojoj se isprepliću ljubavna priča i nenametljivo dočaran političko-društveni kontekst savremene Engleske, sa nekim (ironično) detektivskim motivima koji pomalo vuku na Pre no što me je srela, sa skoro trilerskim raspletom u kojem Barns demonstrira majstorstvo da jedan jako poznat motiv iz savremene istorije i popularne kulture ubjedljivo i logično inkorporira u svoju priču, a da za čitaoca to funkcioniše kao dvostruko iznenađenje: najprije kao klasično pripovjedno iznenađenje, a zatim i kao začuđena upitanost: Kako to da o ovome niko prije Barnsa nije pisao?

Priča Puls je najduža u knjizi i skoro da funkcioniše kao embrion romana. Narator vlastita ljubavna priključenija implicitno uspoređuje sa brakom svojih roditelja. Puls tako na neki način biva i epilogom cijele knjige, koja se u cjelini bavi i metamorfozama ljubavi. Šta se u ljubavi mijenja kroz epohe, a šta ostaje isto, to je zapravo i jedna od opsesivnih tema cijelog Barnsovog opusa.

Pomenuo sam na početku Kunderin stav o suštinskoj formalnoj identičnosti priče i romana kao žanrova koji se zapravo razlikuju samo po dužini. Kundera je to rekao u kontekstu svoje (jedine) zbirke priča Smiješne ljubavi. Komentirajući na drugom mjestu naslov te knjige, Kundera je rekao da on nije želio naslovom sugerisati da su to humorističke priče, te da nije riječ o ljubavima koje izazivaju smijeh, nego ljubavima lišenim ozbiljnosti. To je po Kunderi jedna od glavnih karakteristika modernog doba: postojanje ljubavi lišenih ozbiljnosti.

Džulijan Barns je staromodniji, možda i konzervativniji, od Kundere. Kod njega ljubavi nikad nisu potpuno lišene ozbiljnosti. No i Barns zna, savršeno dobro, u kakvom vremenu živi. Ljubavi u Pulsu uglavnom nisu ni ozbiljne ni smiješne; ponekad su pomalo i jedno i drugo, ali su najčešće – poluozbiljne.