Trebalo je deset godina da se sklope kockice pa da Bobo Jelčić režira u Beogradu/Srbiji – prvo je što ističu u medijima Jugoslovensko dramsko pozorište, gde je prošle nedelje premijerno prikazana Jelčićeva predstava Zašto je poludeo gospodin R, i sam njen reditelj. Do sada, Beograd je Boba Jelčića znao samo po čuvenju, po predstavama Izlog (Bitefu 2011) i Galeb (gostovanje Zagrebačkog kazališta mladih 2013), i po filmu Odbrana i zaštita u kome glavnu ulogu igra Bogdan Diklić.

Bobo Jelčić živi u Zagrebu, režirao je u svim većim pozorištima u Hrvatskoj i dobio brojna priznanja. Gostovao je u Nemačkoj, Švajcarskoj, Austriji i, kako ističe, u rodnom Mostaru. Profesor je glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Njegov najnoviji film Sam samcit uskoro će biti premijerno prikazan. Zašto je poludeo gospodin R je predstava po istoimenom filmu R.V. Fasbindera i M. Fenglera.

"VREME": Neposredno pre nego što ste počeli probe u JDP–u, imali ste premijeru u "Kerempuhu" Govori glasnije, predstave koja istražuje uticaj aktuelnog postratnog stanja na život. Moglo bi se reći da je predstava Zašto je poludeo gospodin R nastavak istog istraživanja. Dokle ćemo o tome, o ratu i njegovim posledicama?

BOBO JELČIĆ: Dok ne završi. A ovaj zadnji nije ni završio kako treba, a mi smo već u strahu od novog koji je možda već započeo, samo što mi to još uvijek ne znamo. Nismo skloni završecima u ovim krajevima, više smo za dugotrajne zaplete i odugovlačenje radnje, za odgodu kulminacije. Kao u seksu. Rat nas je trajno obilježio i urezao ožiljke, boli i strahove, svašta nešto, kojih se nikada nećemo riještiti. Pa je i cijela ova situacija tog postživota pomalo PTSP-jevska. Trauma koja se ne liječi. Pomalo smo pomaknuti ostali. Zaostali za onima koji smo mogli biti da ga nije bilo. Ono što sigurno znamo nakon svega, znamo lučiti: ko je Srbin, ko je Hrvat, ko Bošnjak, znamo jasnije raspoznavati ljude koji nam ne pripadaju. Mrzimo puno lakše nego do tad. Rat nas je naučio da pravimo razlike među nama kako bi opet nekad, ako nekom šune, mogao početi i rasplamsati se u svoj svojoj punini. To je kao nekad služenje vojnog roka u JNA, čisti gubitak vremena, ili što bi pisac rekao – godine koje su pojeli skakavci. Ozbiljna količina vremena utrošena uglavnom na mržnju.

Objašnjavajući zašto Fasbinder i zašto baš taj njegov film, kažete da ste ga gledali u mladosti i da vas je dojmio. Šta vas je tada dojmilo? Da li se vaš utisak o tom filmu tokom godina menjao u zavisnosti od društvenih okolnosti?

Postupak – skoro pa nevino i netendenciozno nizanje sasvim običnih svakodnevnih situacija, punih najbanalnijih fraza i stavova, prepun malograđanskih običaja i tuposti, bez razvoja radnje, bez nekog posebnog vrhunca koji se onda potpuno iznenađujuće dogodi na kraju. Dakle, dojmio me se jest postupak po sebi, ali on je jako povezan sa sadržajem, naime, iz njega proizilazi kao neki logični nastavak, kako to kod Fasbindera zna često biti, tako da jedan drugog nadopunjuju. Od onda je prošlo puno vremena, od prvog gledanja, pa ga dugo nisam vidio. Dugo. Čak nisam ni znao kako se zove, a onda je prikazan prije nekih dvadesetak godina ponovno na HRT-u, ja sam već bio zreo čovjek, ali dojam je bio jednako dobar. Ne znam kad mi je palo na um da bih ga mogao raditi u kazalištu, jer meni dnevno padne na um bar dvadesetak ideja šta bih sve mogao raditi, naravno, većina njih su budalaštine, ali eto ova je opstala i drago mi je da je tako. Njemački teatar ima ozbiljnu listu pisaca sa fokusom na malograđanštinu u raznim periodima svoje povijesti, od Marije Lujze Flajšer preko Edena fon Horvata, Krojca itd. Taj topli malograđanin i njegov svetonazorski sustav koga osjećam bliskim kao da je skupa sa mnom odrastao i svi ti oblici u koje može da se pretvori naprosto osjećam svojim područjem. Ja koji ne volim raditi dramske tekstove jer nisu dovoljno moji, ovdje sa ovim Fasbinderom nisam imao ni jedan problem: od starta je bio vrlo moj i prepoznatljiv kao da sam ga sam pisao. Poznajem tog čovjeka.

Priča o gospodinu R uopšte nije smešna, a publika na premijeri joj se smejala zato što ste vi to tako hteli. Zbog čega?

Zato što kazalište danas mora biti šire od žanra. Od onog što se od njega očekuje. Kronično mu nedostaje opuštenosti, zajebancije, duhovitosti jer mu je imanentna neka uzvišenost, tradicionalnost, literarnost. Kazalište nema više pravo niti na realizam, barem ne na onakav kakav je kazalište nekad karakterizirao, onaj tipa stanislavskog, ili kakav je sad na filmu. Ono mora uvijek iznova stvarati neki svoj jezik, vrlo specifičan, nekad vrlo nametljiv i pretjeran, mora se boriti za svoju upadljivost, pritom paziti da je razumljivo i svima dostupno. Nešto što je potencijalno umjetnički vrijedno ne mora biti i hermetično, da ne kažem dosadno. Da skratim, kazalište mora igrati na ironiju i autoironiju kako bi smanjilo svoju uobraženost i vratilo se publici. Smijeh je pratitelj te ironije, da ne kažem poruge sa svim i svačim, tog ludizma. Jedna ozbiljna priča kakva je ova prezentira se na razne načine, a komika je jedno od sredstava bliskosti i prepoznatljivosti. To je recept. Nema razloga, stvarno nema nikakvog razloga biti nerazumljiv i dosadan.

Gospodin R poludi zbog pritiska "kad će unapređenje", što u prevodu znači "kad će povećanje plate". Želja za uspehom i napredovanjem, složićete se, pozitivan je čovekov poriv. Šta je onda u tome pogrešno?

Hm. Pogrešno je kad ubijete ljude zbog toga. Pogrešno je ako se život svede na to, i to postane fiks-ideja, takva da te bilo koje neostvarenje dovede u stanje amok-malajskog ludila, šta je i dodatni naslov ovog filma. Pogrešno je biti ovisan o tom sustavu vrijednosti. Pogrešno je tu uglavnom sve u tom filmu, komadu, zato sam ga i radio – kao svojevrsno upozorenje na ono šta se u životu možda tako jasno ne vidi. Kapitalizam upravo počiva na ambiciji pojedinca, na njegovim potrebama da ih u što kraćem roku ostvari, a putem troši sebe i novac koji ima. Na tom njegovom srljanju netko sigurno zarađuje ozbiljan novac.

Zašto se gospodin R ne odupre pritisku?

Jer je slab na vlastitu sliku o sebi. Jer mu je nametnuto nešto što se danas pretenciozno zove life mission. Ima onaj vic, ne previše duhovit ali točan, kad Muji koji živi u Americi dođe prijatelj i ovaj ga provodi po gradu i pokazuje mu šta je sve stekao. Ona kuća – to je moja kuća, onaj veliki auto – to je moj auto, ona zgodna žena – to je moja žena, a prijatelj ga onda upita – a ko je onaj zgodan frajer sa tvojom ženom, ko je on? E, to sam ja – kaže Mujo.

Ako je kapitalizam svemu kriv, zašto nastojimo da mu se što pre priključimo?

Mi smo se već na njega priključili, već prvom privatizacijom koja je u Hrvatskoj, recimo, bila jedna od najvećih pljački na ovim prostorima. Kapitalizam nije stvar izbora, kao ni demokracija, nego jedino što nam se nudi. Nema dalje – to je to. Možemo se jedino vratiti u socijalizam, nekim čudom. Ali bi to vjerojatno značilo da bi prvo morali ići na referendum. Na kom ne znam kako bi prošli. Sumnjam da bi se nešto promijenilo. Ali ako se nekad domislite nekom drugom političkom uređenju, slobodno me pozovite da vam se priključim. Možda pođem sa vama.

Druga velika težnja savremenog društva je demokratija. Ako je istinski želimo i ako uspostavljamo demokratske zakone, zašto nje još uvek nema? Da li nama, ovakvima, demokratija uopšte odgovara?

Imate zgodan filmić u kojem Fasbinder razgovara sa svojom majkom. Koji se događa, recimo, početkom sedamdesetih, dakle 25 godina nakon rata, nakon svega što se s Njemačkom zbilo, nakon svih trauma i smrti. Razgovor je vezan primarno za anarhističke i terorističke grupe Bader-Majnhof i slične, budući je Fasbinder bio blizak s nekima od njih, pa se njih dvoje razgovaraju o opravdanosti takvih postupaka, o korisnosti, o njihovoj svrsi, da bi majka u jednom momentu rekla da ona svakako poštuje demokraciju i njene dosege i da je taj sistem svakako dobar, ali ipak misli da bi svi bili sretniji da se na čelu zemlje nalazi jedan autoritarni vladar koji bi bio dobar, pošten i principijelan. Svaki komentar je suvišan.

Boris Isaković glumi Gospodina R kao da nije na pozornici, a mnoge scene se doživljavaju kao da su u dnevnoj sobi našeg stana. Da li uvodite hiperrealizam u pozorište?

To je gluma onakva kakva bi, po meni, trebala biti. On koji je pozicioniran savršeno u svoj emotivni zadatak, manipulira sa formom čiji je raspon od radikalne ekspresije do potpunog nedogađanja i nepomičnosti. Skupa sa Natašom Tapušković kao partnericom, izgradio je jako bogat karakter. Ali svi glumci, bez obzira na svoja dotadašnja iskustva, pokazali su iznimnu sklonost ovakvom načinu rada i upustili se u to bez ikakve zadrške. Baš svi:Vesna, Cveja, Duda, Boki, Milan, Feđa, Lela i mali Pavle. I ne samo oni, nego i dramaturškinja Nataša Govedarica, te scenograf Aleksandar Denić i kostimografkinja Maja Mirković. Stvarno, nije fraza, stvarno sam ponosan na taj ansambl, mada smo ga teškom mukom skupili jer su glumci sa svih strana a ne samo iz JDP-a. U tom smo imali podršku cijelog JDP-a sa Tamarom Vučković kao promoterom. Imali smo sve uvjete da radimo nesmetano i napravimo nešto što ćemo sigurno zauvijek zapamtiti.

Šta uradite glumcu da glumi kao da ne glumi?

Pa, samo mu kažem da ne glumi, šalim se. Proces je ključna riječ, proces dolaženja do rezultata, a ono što vi vidite je dugotrajna i osmišljena stvar. Slika, gotova slika neke ideje koju nosite u kazalištu naprosto nije dovoljna, potrebno je da imate put, matematički precizan, do realizacije iste. Premalo je prostora za tako široku temu, ali reći ću samo to da razina razumijevanja problema koju nosi neki lik mora biti takva da je glumac u stanju da ga zastupa, čak i privatno. To zvuči jednostavno, ali nije. Tako se rađa pozicija, a pozicija je temelj rada. Koja je sublimna stvar u odnosu na cjelokupno radno iskustvo na ulozi. Iz nje onda tek može da nastane kreacija.

S obzirom da predsednik Srbije zna sve šta mu se dešava u zemlji, a da ni pet dana nakon premijere nije reagovao na činjenicu da ste ga uvrstili u predstavu, da li možda znate kako je reagovao?

Ne znam. Nisam se raspitivao. A i zašto bih? Ali on se u zadnje vrijeme nametnuo kao simbol privrednog napretka danas, europskih planova Srbije, općeg uspjeha na međunarodnom planu, svim što on želi da je Srbija, i s tim se mora nositi. On je javna ličnost. TV lice godine koje je sveprisutno u našim životima. On je dio svakodnevnice, dio familije, na trosjedu, u krevetu. On je tu, uvijek.

Bili ste dva meseca u Beogradu. Da li ste osetili nešto od onoga što se sad misli da će Zagrepčanin osetiti u Beogradu i obrnuto? Da li vam to uopšte pada na pamet kad dolazite u Beograd, a u ovom veku vam ovo nije prvi put?

Ako mislite na neku neugodnost – ne. Ako me pitate da l mi je to u glavi, ta neka mogućnost neugodnosti zbog govora ili porijekla, da, to pada mi na pamet. To je neka doza opreza ugrađena u sve nas. Ali ja originalno nisam iz Zagreba nego iz Mostara, pa imam dosta iskustva sa svim tim. Što se tiče ovog mog dvomjesečnog boravka sada u Beogradu, osjećao sam se stvarno ugodno, baš sam bio okružen dragim ljudima, prijateljima i kolegama iz ansambla.

Da li vam je neko rekao da je zahvaljujući vašoj predstavi Beograd dobio lep kraj pozorišne sezone?

Evo, vi ste, a to mi je zbilja drago. U gradu sa takvom pozorišnom tradicijom. I u pozorištu sa tako velikim imenima u svojoj prošlosti i danas. Hvala, to mi puno znači.