Ponekad, i sam način na koji je koncipiran naslov knjige može govoriti mnogo. Tako bi se iz prvog dijela naslova studije Snježane Banović, zagrebačke teatrologinje i nekadašnje ravnateljice Drame Hrvatskoga narodnog kazališta, malo moglo shvatiti – da nije dodatka u zagradi gdje se otkriva prava tema. U ovako dvostruko postavljenom naslovu mnogo je intencije, inteligentne, prigušene i aluzivne, kao što i ide knjizi sačinjenoj od toliko ambivalencija. Jedno je ipak bez sumnje: Država i njeno kazalište najvažniji je hrvatski historiografski rad godine i magistralno djelo čitave recentne nacionalne publicistike.

Istražujući dosad slabo tematiziranu povijest glavne nacionalne kulturne institucije, Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu u doba između 1941. i 1945, vremena okupacije i ujedno trajanja takozvane Nezavisne države Hrvatske, i ova kao i sve izuzetne knjige, osim što pojašnjava mutne ili nikad dovoljno tematizirane stvari, otvara čitav veliki i novi krug problema i pitanja. Jedan od njih ide ka unutra, ka užem kompleksu, nacionalnom, političkom, historijskom i dakako kulturnom. Drugi se pak širi prema van, prema obje Jugoslavije, kraljevini i socijalističkoj, te postjugoslavenskom stanju, pa dalje – u implikacije i pitanja čitave evropske civilizacije.

STRAŠNE METAFORE: Prije svega, trebalo bi publici u Srbiji skrenuti pažnju na nešto kontekstualno. Mnogi će refleksno povući paralele između dvaju "najsličnijih" kultura s dva glavna grada i uloge teatarskih institucija, kako danas tako i kroz historiju. Međutim, zbog partikularnosti razvitka nacionalne kulture i otud i kazališta, ideja i značenje HNK različiti su od drugih u bivšoj Jugoslaviji, pa onda i od one beogradske. Kako autorica sama uostalom drugdje citira Gavellu: srpski teatar nastao je od putujućih trupa; hrvatski – dekretima. Hrvatsko narodno kazalište drugim riječima mišljeno je oduvijek, a figurira čak i danas, kao simboličko glavno mjesto kulture, moglo bi se reći "piramidalno", sasvim centralizirano i centralistički. U tome ona prati i čitavu simboličku strukturu države i iz toga je uvijek na nju bila i ostala najtješnje vezana. Sve promjene, svi sukobi i historijski potresi kad bi se prenijeli na plan kulture, svaki su put kretali iz ove kuće, nezaobilazno. Tko je vladao HNK taj je imao i svu drugu vlast, i obrnuto.

Zato, za najstrašnijeg i najsramnijeg doba i iskušenja, ovoga o kojemu knjiga govori a na primjeru kazališne ustanove, vidi se sva razlika i prestaju sličnosti i povlačenje analogija. U odnosu na tadašnji kaos Srbije i na njene pogubljene, razuđene troglave kolaboracionističke pojavnosti, u Hrvatskoj je sve stvoreno iz jednoga, iz singularne mračne, dugo pripremane i dosljedno, u vlastitoj nedosljednosti, provedene ideje, načela i propagande – kroz hrvatsku varijantu nacizma u svojoj najužasnijoj fenomeni historijskoj – osnivanje i postojanje NDH pod Antom Pavelićem.

Metoda izabrana za obradu i tematizaciju ovoga kompleksa, povjesničarski i humanistički, uzorno je provedena i dobro izabrana, naročito za ovo doba ideoloških proizvoljnosti, konflikata i pseudoargumenata. Interpretacija je svedena na minimum, a nasuprot tome pušteno je dokumentima, dakle provjerljivoj ostavštini i jednoj apsolutno golemoj građi koju je Banovićka obradila, da sami govore – onako uostalom kako historičar jedino treba da radi, a od čega smo se u dugom vremenu zloupotreba odučili. Upravo iz takve pozicije, ti papiri i fotografije, od najbitnijih do marginalnih (a potonjima je posvećena jednaka pažnja), očišćeni od svake retorike, polemičnosti ili ideologiziranosti udaraju mnogostruko jače.

U tekst međutim, svaki, čak i čisto znanstveni, koliko god pisan akribično, s namjerom da bude objektivan, kao da se uvijek, jednim višim zakonom Teksta, provuče nešto što će ga osvijetliti drugačije, dati mu makar detaljem značenje koje onda ide u drugu vrstu pisanja i interpretacije od ove naučno-historijske. Tako, skoro nevjerojatan i beskrajno poticajan tipfeler našao se na samom početku knjige, slovna greška već na prvoj stranici što silnom ironijom otkriva mnogo: ime Dušana Žanka, prvog intendanta HNK u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, štampano je kao – "Dužan Žanko". U tom potpuno frojdijanskom detalju i omašci, gdje se ustaški dužnosnik i kulturtreger, i bez tipfelera, nezgodno zove, krije se strašna metafora, čitav narativ u koji bi se moglo krenuti.

FIKCIJSKI REFLEKS: Utisak se, svakom stranicom, svakim podatkom i opisanom situacijom, u ovoj odgovorno i moralno pisanoj povijesnoj studiji, pojačava, da bi ubrzo eskalirao: u knjizi krije se druga knjiga, drugoga žanra – jedan metanarativ kojega ignorirati ili prijeći preko njega značilo bi propustiti nešto fundamentalno u razumijevanju svega.

Umjesto dokumentarizma, knjiga se čita od samoga početka kao drama, kao komad, teatar, književnost unutar akademskog rada – nemoguće je izbjeći asocijacije, i zbog materijala i jednako uslovljeni literaturom o vremenu. Shvaćamo po toliki put da je taj "fikcijski refleks" tu vjerojatno i kao (samo)obrana – jer se ono faktično iznešeno ovdje stranicu za stranicom drugačije ne može podnijeti.

Kako nam autorica ionako često i potpuno okreće rakurs o dobu, o eri endehazije, i dodatno, za neke od nas, o gradu koji smo, što je nakon čitanja bolno razvidno, znali samo dijelom, tako se i pogled na vlastitu kulturu uznemirujuće mijenja. Uopće, ako je išta, ova je knjiga u kojoj se dva pojma nameću – suočavanje, ponovno (po koji put već?), i otrežnjenje, gorko i teško prihvatljivo pa ga treba držati pod kontrolom, tako da iracionalnost koja divlja po poglavljima ne prijeđe u iracionalnu reaktivnost subjekta koji čita i intepretira.

U tom vrtlogu podataka i opisanih situacija, koliko god razumno i staloženo bili razvijeni rukom povjesničarke, teško je izabrati odakle da se počne i što da se nabroji od beskonačne serije primjera ovoga suočavanja. Epizode udaraju i iskaču dramaturški, gomila se količina činjenica koje izazivaju val reakcija – od gađenja spram malograđanske banalnosti u periodu što se u drugim dijelovima zemlje razvijao i kao najstrašniji u historiji i jedinstveni herojski – preko zapanjenosti, utihlosti i bijesa, do uzbuđenja od jačine motiva koji su se događali u životu a suštinski vezani za scenu teatra.

Nekoliko ih je ipak najuočljivijih, i dalo bi ih se postaviti recimo baš kroz činove, kao tročinku u našoj krvavoj verziji teatruma mundi gdje su dijelovi i povezani i razuđeni, disperzivni.

AVETI NA SCENI: Epizoda samog ustoličenja države (ili "države") može se uzeti kao dramski prolog, a zavitlao bi i najprosječniju maštu: u trenu dok se rade probe Krležinih Glembajevih, desetoga travnja ustanovljuje se (kvazi)država NDH. U nevjerojatnoj, đavolskoj podudarnosti, odvija se i pokus Vagnerova Parsifala. Dok Slavko Kvaternik "sablasno", po Krležinim riječima, "kao ona ista avet iz 1916. i 1918, ali sada potpuno povampirena" proklamira rođenje ovog "poroda od tmine", detaljem kakav nijedan komad ili film kao da ne bi mogao učiniti uvjerljivim, na scenu Kazališta netko donosi radio-aparat – da prisutni čuju prijenos proglašenja. Stavlja ga na samu binu, ponovo frapantno kao u dramskoj sceni, kako list "Nova Hrvatska" piše – "baš na oltar Svetoga grala", "vršeći svoju umjetničku ceremoniju i uživljujući se u uznosite molitve Wagnerova misterija" – sve kao modernizirani magijski obred germanske mitologije, gdje je Vagner na sceni, u doslovnom i citatnom, aluzivnom obliku. I inače, okupirani Zagreb pod ustaškom šapom izlazi kao gotovo germanska mizanscena – van deklarativne i u knjizi apostrofirane "arijske pripadnosti", rasistički žuđenoj od strane ideologa ustaškog pokreta – nešto od te imitativnosti postalo je istinski teutonski zatamljeno (slavenske i germanske mitologije dodiruju se ionako). Vagner i vagnerijanstvo, ključna metafora, samo ime umjetničke rekontekstualizacije prošlog kao platforme nacističke Njemačke promalja se i ovdje kao neopaganski motiv između vitalnosti i kiča, između modernog i prirodnog, to će reći amoralnog, javljajući se u verziji leta balkanskih valkira, što je sve demonski oživjelo od Valpurgijske noći, crnomagijskog rituala izvedenog 10. travnja 1941.

Iz toga dalje dramatski kontinuum, scena i komad koji se pišu u životu i na sceni: zavrćeni jedno oko drugoga izmjenjuju se u kolu, u vrtlogu u kojemu se izdvaja vrlo jasno nekoliko protagonista – Žanko, Dujšin, Rakuša, Bela Krleža, Tito Strozzi, što kao Manov Mefisto režira Geteovog Fausta; Strozzi kompromitiran igranjem tokom endehazije, vođen vlastitom glumačkom taštinom, i koji će zamijeniti u ulozi Afrića – ljevičara koji odlazi u partizane.

Za ovo bi trebao autor da se znalački i ekspresivno obradi sve u dramskom djelu gdje se teatar i stvarnost miješaju do nerazaznavanja. Takav komad međutim već postoji: Hrvatski Faust, Slobodana Šnajdera za čitavo vrijeme čitanja Banovićkine studije stoji muklo negdje kod zavjese i nameće se po toliki put kao suštinsko nacionalno dramsko djelo, i zato baš sve do sad istisnuto, neigrano i odbačeno kao strašna obiteljska tajna. Kroz njegovog Fausta, ono nedoraslo čudovište, materijalizirano patuljasto zlo koje se rađa 1941, fiksirao je Šnajder, napisavši zapravo ono što njegov prethodnik, učitelj s Gvozda, na čijim ramenima njutnovski stoji, nije uspio. Ili htio.

SUOČENJE: Bez dramske povišenosti, simbolike i literarizacije pak, još je teže suočiti se s drugom, prizemnijom stranom ljudskog postojanja, tu gdje se stvara neprestani kontrast između krvave stvarnosti i krhotina svakodnevice, toga kako se Zagreb u endehaziji pokušavao napraviti da živi normalnim, to će reći i kulturnim životom.

Pišući o scenskim i pratećim aktivnostima Kazališta, Banović dovodi svojim metodom tu napetost do puknuća: u trenu dok se antediluvijalnim mesarenjem ljudi pune jame po Lici i Baniji, odnosno u logorima usred totalne svedenosti čovjeka do njegove negacije, do agambenovskog homo sacera, u istom trenu u Zagrebu igraju malograđanske komade, ili, u osobnoj noti i u jedva shvatljivoj jukstapoziciji, sviraju neka od najvećih djela i apsolutnih dostignuća evropskog duha i kulture, respective humaniteta kao takvog. Tu izbija do neizdržljivosti stravičnost konstrukta ogledanog kroz kulturu.

Lakše je pratiti banalnosti dokumenata o nedostatku drva i lož-ulja za ogrjev kazališta, o cijenama karata i prihodima, o nabavci masti i brašna, o šminki i garderobama – podaci izazivaju jedino prezir (da se ne bi slučajno pomislilo da se time i akteri i sporedne uloge ovom prozaičnošću oljuđuju – naprotiv). Ali činjenica da se u isto vrijeme kad se istrebljenje provodi 24 sata na dan, u HNK pjeva Čarobna frula, da se izvodi Mozart, to nije smiješna, groteskna izvrnutost samo, to bi bilo prelako, nego nešto krajnje uznemirujuće za promišljanje čitave evropske kulture u svojim dijalektičkim implikacijama. Jer, kad Žanko govori na početku da "djelovati na duh može se samo duhom", preuzimajući jezik i pojam (njemačkog poglavito) Prosvjetiteljstva i idealizma u apsolutnoj negaciji, takav jezik, na liniji Adorno-Horkhajmerove socijalne kritike, mora probuditi sumnju ako ne i razoriti cjelokupan najsvjetliji – moramo u to vjerovati – evropski emancipatorski koncept.

OTREŽNJENJE: Ako ne želimo pak širiti, vratiti nam se opet u okvir nacionalnog kompleksa, u zadnji simbolički "čin" drame. Čitati o angažmanu, ponekad prisilnom, ali bogami često i sasvim dobrovoljnom, nekih kulturnih imena, apsolutno je šokantno. To nisu epizodisti, izgurani zbog vlastitog grijeha pa nazad izvučeni ovom knjigom, nego naprotiv imena koje smo znali i učili kao klasike ili ih čak gledali do osamdesetih godina na pozornicama i televiziji: Baranović, Gotovac s čijim Erom smo odrastali, Papandopulo (pravoslavni Grk!), Gavella kojem se pjevaju fanfaronate do danas, "papa" Rogoz (onaj što ga s Hedi Lamar prikazuje Đenka u Maratoncima), von Matačić – u čemu je ovaj posljednji poseban slučaj po socijalnom cinizmu i slijepoj sujeti.

Gorak je tu zaključak gubitnika, a suprotan današnjem ideološkom narativu o osveti "komunista": iz epiloga čita se frapantan zaključak. Kolikima je samo oprošteno, i kako lako! I tren kasnije kao tužna panorama odmota se napokon sve, u svojoj jasnoći, zašto je sve tako kristalno bistro, sada kad je prekasno. Trebali su nam! Jadna, sirotinjska, nepismena Jugoslavija, trebala je ove kulturne, a moralno ravnodušne, samoljubive protuhe i slabiće što su posjedovali svu sofistikaciju koju tek stvorena zemlja nije imala, tajno udivljena znanjem i finesom, koliko god surova i stroga nakon svega. I zato danas, kad se to čita, van svih uzdržanosti a pod uslovom mrve suosjećanja – dođe nam je žao, kao živoga entiteta, kao što nam je žao živa čovjeka.

Što se nastavlja na poziciju, mjesto i vrijeme iz kojega se piše. Iz pokušaja objektivno historijske i iz toga etičke strane pak, izvan svakog književno-dramskog prosedea, ova analiza ere i nedoba NDH i njenog "hrama kulture", postavlja se kao mučno ogledalo – za mnogo recentnije, tek završene (?) stvari.

Autorica citira tako dva imena, nezaobilazna: Stanka Lasića i Nikolu Batušića. Nejasno je sasvim, iz briljantnih citata u knjizi kako je prvi mogao nekada pisati tako intelektualno čiste, nedvosmislene stvari, razbijajući totalitarno zlo (čitati treba opetovano Kišov tekst o Lasićevoj Krležologiji), precizno i smireno kao rezač dijamanata – a onda se devedesetih pretvoriti u intelektualnu kukavicu i sramotu svoga poziva. Kad se čita poglavlje o razlikama između srpske i hrvatske kulture, gdje ustaški ideolog Čepulić piše kako "geografska blizina nije značila kulturnu", a sam Pavelić, otvorenije naravno, surovo, kako se ne može zajedno s "pravoslavnim, grubim, divljim i okrutnim Srbinom (…) bez tradicija i bez umjetnosti" – i protiv volje čovjek se sjeti Lasićevog buncanja devedesetih o srpskoj i bugarskoj (!) kulturi a nasuprot hrvatske.

Batušić pak, na dubljem nivou još je problematičniji zapravo, kao metafora. Dosad nigdje u bilo kakvoj kontraverzi, kao najprominentniji povjesničar hrvatskog teatra, on piše svoje knjige, kabinetski, marljivo i sasvim apolitično istražujući prošlost teatra, između ostalog i ovu endehašku, u trenutku kad ponovo padaju glave i baca se iz stanova, i ni jednoga jedinog trena se ne osvrće na to nigdje, ni fusnotom.

Ta je povezanost, analogija između dva doba, u sljepilu i bijedi akademizma, u dubokom kukavičluku kad je trebao angažman, nešto o čemu će se, opet sa zakašnjenjem, ex-post facto, tek morati govoriti jednoga dana, u odnosu dakle na prošle godine i novu kolektivnu traumu, poslije zločina i šutnje – i paralelnog služenja ideji kazališta i umjetnosti. Knjiga Snježane Banović moći će biti primjer kako o tome pisati.