Kultura

Muzika

Presing – 600 Nebo

Dobro došao kamikazo

(Skver)

Sama činjenica da se jedan anderground bend vratio u punom sjaju deset godina posle svog debi albuma bila bi zanimljiva samo skupljačima tračeva s rubova naše pop kulture da grupa Presing u novijoj mitologiji beogradske scene ne predstavlja nešto mnogo više od običnog rokenrol sastava.

Kulturna arheologija nam kazuje da je negde oko 1990, Presing – počevši kao perjanica generacije novih gradskih grupa na prelomu dekada, uz Klajbere, Darkwood Dub i pridruženu Kaznu za uši, te potom i Kandu Kodžu i Nebojšu – stvarao vrlo poseban i sasvim autentičan beogradski zvuk, koji u tom trenutku nije imao pandana u svetskim okvirima. Načitani i naslušani, pomenuti i nepomenuti sastavi tog naraštaja krenuli su u avanturu kreiranja rok muzike s polazišta koja su bila miljama daleko od onih dotad uobičajenih u našim okvirima, čak i kad je u pitanju prva i poslednja intelektualna avantura naše rok scene zvana novi talas. Naime, radilo se o prvom pravom lokalnom postmodernom rok zvuku, s one strane Laibacha.

Nova ploča Presinga dolazi, dakle, čak deset godina otkako je njegova debi kaseta – sada vredan raritet – izdata, trenutno postajući hit na tada jedinom prodajnom mestu alternativnih izdavača: u beogradskom SKC-u. Naravno, Presing se svih tih proteklih godina nije namerno povukao iz javnog života zato što se gadio političkog okruženja, već zbog toga što se njegovi članovi svaki na svoj način istinski mučili, kao i svi mi. To je jedina prava istina o njegovom nestanku i volšebnom povratku s izdanjem koje je nabijeno tolikom količinom magične rokenrol direktnosti, da vas to ostavlja nemoćne.

600 nebo je teška ploča, ne zato što je kakofonična ili zato što bilo čime narušava uobičajena pravila svakog pop izdanja – upravo suprotno, njena struktura je klasična, niz od deset pesama sa stihovima i jednim instrumentalom za kraj. Međutim, gustina doživljaja na njoj prosto vas tera da se skupite dok je slušate i proživite je kao nešto što se dešava samo jednom i nikad više.

Presudan doprinos i inovativnost Presinga pokazuje se u unutrašnjoj strukturi pesama – nijedna nema sasvim uobičajen tok, nego sledi neobično preplitanje toka stihova Kize Radovića i začudno melodičnih gitarskih tema Vlade Markovića Krake. Način na koji se ova međuigra odvija jedinstven je kod nas i pokazuje koliko su bile originalne početne ideje kruga beogradskih grupa iz devedesetih – mada se svakako tu i tamo mogu prepoznati neki uzori, ni Kiza ni Kraka ih ne slede, nego se više služe njima kao odskočnom daskom, s koje se može odleteti u pravcu čistih emocija.

Ovo nadovezivanje na uzore, umesto kopiranja, drugde se zove nadogradnja i rečito pokazuje kako se u Beogradu/Srbiji može puniti dodatnim smislom i ličnom inspiracijom svaki model smišljen negde daleko. Svaka diskusija o autentičnosti domaćeg rokenrola i razlozima da se on peva na srpskom prestaje kad čujete Kizu i njegove polusvesno sluđene vokalne montaže, izgubljene usred blistave gitarske lavine dosad najbolje postave Presinga (inače, trenutno nastupaju uz možda najsnažniju domaću ritam sekciju – bas Rac i bubanj Utvar). Nekada je i taj rokenrol imao beskonačno puno suptilnosti koja ostaje zaboravljena, sve dok se ne pojave Presinzi ovog sveta da nas na to podsete.

Kizina primenjena poezija posebna je priča – njena tananost i onirički kvalitet nemaju preteču u našoj muzici, niti pravog naslednika. Jedan sam od retkih vlasnika izgubljenog remek-dela srpske psihodelične umetnosti – solo albuma Stereo Ikar Kize Radovića, koji je snimljen 1998. i još čeka izdavača. Mekša ili vilinskija strana Kizine muzike, koja je tu predstavljena, ukazuje nam da u njegovom liku imamo autentičnu lokalnu verziju underground pesnika kakav je Syd Barrett mogao da bude da nije krenuo nekim čudnijim putevima. Radovićeve pesme uklopljene u tvrdo tkivo Presingovog zvuka dobijaju na gruboj nežnosti koju propovedaju, a ekstatične katarze koje kriju svejedno ostaju nadohvat ruke.

Ukoliko je to moguće, kandidovao bih Presing za književnu nagradu godine, pre nego za ploču godine – bez sve šale, ovakav udarac razigranih slika iz senke velegrada se skoro nije desio u našem jeziku. Pesme kao što su "Povorke odgovora" ili "Podvig" imaju neposrednu težinu proživljene drame, ne više tako tinejdžerske, a poetska moć koja stoji iza njih postaje vam jasna kad shvatite da o stvarima o kojima Kiza Radović peva niko drugi zapravo ne ume ništa da kaže. Pišući svoje kratke priče u stihovima, Radović je ostavio dovoljno materijala za analiziranje u godinama koje slede, dok je Kraka postavio nove nemoguće zadatke domaćim gitaristima, koji se uvek trude da odsviraju nešto onako kako to neko drugi svira, umesto onako kako to treba da se svira, ako razumete tu razliku…

I kad se to napokon razume, Srbija i te kako sounds global.

Iz istog broja

Intervju - Slobodan Šijan, filmski reditelj

Na svoj način

Sonja Ćirić

"Faust" u Narodnom pozorištu

Herojski pokušaj

Ivan Medenica

Spomenici NATO intervencije

Skrušeno dostojanstvo

Slobodan Kostić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu