Kako su vođene kampanje pre pojave televizije, radija i marketinških agencija? Kako se vodila politička borba u kojoj nije bilo reklamnog prostora, obaveznih termina, definisanih načina javne debate? Da li je postojala "politička korektnost" u načinu na koji se govorilo o "drugoj strani" i kako su ljudi, uopšte, pokušavali da proslede svoju poruku.

Neku vrstu odgovora na ovakva pitanja moguće je dobiti ukoliko se pogleda izložba "Prvi srpski rat plakatima", koja je ovih dana otvorena u Narodnoj biblioteci Srbije. Autor-priređivač Dejan Vukićević, izdvojio je iz bibliotečke Zbirke starih plakata i letaka delić (ukupan broj je preko 3000, a izloženo je nešto preko 60 plakata i letaka) za koji je procenio da ima notu ličnog obraćanja u sferi "javnog diskursa". Prema Vukićeviću ti izdvojeni "materijali" obojeni su ličnim stavom jer je "pošiljalac poruke stavio svoje lične probleme/zahteve u prvi plan, ili se, što je češći slučaj, obraća nekome, uglavnom na uvredljiv način". U galerijskom prostoru Narodne biblioteke izloženi su originalni konzervirani plakati koje je priređivač svrstao, tematski u četiri kategorije. To su politički, satirični (u stihu) plakati, pseudoumrlice i doslovno lični.

Najbrojniju i najinteresantniju grupu čine politički plakati jer govore o načinu na koji su se javnosti obraćali kandidati pojedinih partija u međuratnom periodu. Živa politička aktivnost i nedosegnuta stabilnost uslovile su da, prema porukama sa plakata, možemo da zaključimo da je kultura političkog i javnog govora malo napredovala do danas. I onda, u doba kraljevine, pre i po pogibiji kralja Aleksandra, razne političke opcije pokušavale su da odgrizu što veći deo kolača na izborima. Metod nije bio zasnovan toliko na promociji sopstvenih ideja koliko na "pljuvanju protivnika", na predočavanju podataka iz života pojedinih kandidata koji bi trebalo potencijalnom biraču da ukažu kako na njegovo nepoštenje (to je najčešća kvalifikacija) tako i na nedostatak časti. Vukićević izdvaja neke od izraza koji se mogu naći na ovim plakatima a koji služe za karakterizaciju pojedinih ličnosti iz sveta politike: "bugarski izmećar", "falsifikator, ubica i izdajnik", "stara krvopija", "zaštitnik kokošara", "pokvarena mrcina poslednje vrste", "sebičnjak – nenasita hala", "ratni zabušanti, kukavice, izdajice, zelenaši, bankari, kapitalisti, izelice, trovači, položare", "kartaroši i secikese", "narodne pijavice i izelice" i tako dalje. Autori plakata, često potpisani nekim opštim imenom, trudili su se da upotrebljavaju što sočniji jezik čak i u slučajevima kada je trebalo nekoga grubo uvrediti i naružiti u varoši. U poređenju sa današnjim stavom da poruka mora biti kratka i efektna i da će njeno neprestano ponavljanje usloviti da "uđe u uši" ciljanom "konzumentu", nekadašnji tvorci plakata nisu se libili da sastave čitave proglase, da gotovo žanrovski pomešaju plakat sa zidnim novinama. Ipak, po sadržaju kojim je bio ispunjen papir, jasno je da to nisu bile novosti, već se prostor koristio da se politički, ili kakav drugi protivnik, što jače napadne. Autor se više vodio glasinama, čaršijskim ogovaranjem, nego činjenicama koje je moguće dokazati. Na predstavljenim plakatima možemo, na primer, videti letke koje su poklonici Ljube Davidovića delili, a na kojima stoji spisak nedela Nikole Pašića. Poput današnjih TV duela i onda se naglašavala činjenica da se ovaj na vlasti naprasno obogatio, da je stekao "devet ugaonih dvospratnica u Beogradu, da poseduje veliki paket akcija Borskog rudnika…"

Kako izgleda prepucavanje dato nam je u rafalnoj razmeni "paraćinaca" i izvesnog Lanka. Paraćinci poručuju "kao odgovor na njegovo prenemaganje" da će mu dati poslanički mandat ako rodi mečku! Lanko im odgovara svojim plakatom, kojim imenuje izvesnu "Rajićevu kompaniju" kao organizatora kampanje usmerene ka ruženju njegovog "lika i dela", na kome doslovce stoji: "Svi ćete roditi mečku sa sindžirom, pa ipak nećete poslati medveda u parlament".

Priređivač ističe da je ironija najčešća figura za kojom potežu autori plakata: "Za deljenje pravde budite spokojni. Kasapski nož i blagorodna narav naljbolja su garancija za to", "Traži se jedan iskusni i oprobani direktor vašarskog cirkusa koji u isto vreme ume da rukuje i bioskopom, preimućstvo imaju oni koji u isto vreme mogu da posluže kao poslanički kandidati", ili "Živele pljačke, živeli radikali". S druge strane, ima i onih koji su nedvosmisleni, odnosno poruke su gotovo na granici cinizma: "Bolje ti je ubiti se nego da kao pošten i ispravan građanin glasaš za Bumbara Rajića."

Utisak je da je u to doba, kao i danas u većini slučajeva, politička borba bila shvaćena kao tuča u kojoj je sve dozvoljeno, a ono što nam danas izgleda kao puka šala na nečiji račun zapravo je bila strašna uvreda. Za razliku od današnjih kampanja zasnovanih na fantastičnim mogućnostima svakovrsnog prenošenja informacija, tadašnji je plakat ili letak kao jedini način da se neka poruka pošalje. Takva poruka imala je ograničeno polje uticaja, ali je ostala deo opšte istorije javnog života u Srbiji. Ona je dokaz da su određeni procesi koji se mogu uslovno nazvati demokratskim postojali u tadašnjoj "tamnici naroda". I pored toga što su autori ili naručioci iznosili teške uvrede i optužbe na račun svojih protivnika, bez obzira na to što nije bilo "političke korektnosti" (setimo se koliko je toga bilo u SAD prema Skorsezeovom filmu Bande Njujorka), postojanje ovakvog načina komunikacije pretpostavljalo je određeni stepen slobode koji u posleratnoj Jugoslaviji nije mogao da se ostvari ni u formi grafita.

Pored ovih, političkih poruka, građani srpskih varoši mogli su da nalete i na poruke u kojima se neki građanin žali zbog nepravde koja mu je naneta. Uglavnom su to poruke koje danas građani upućuju medijskim kućama u nadi da će se neko za njihov problem zainteresovati. Neki Srbin Sandžaklija optužuje mitropolita Dositeja za ubistvo patrijarha Varnave, drugi moli da mu se pomogne "da izvesna kurva i nevaljalica poslednje vrste ne udavi moga unuka Vladetu". U društvu koje je činio ograničen broj ljudi iz čaršije, gde su se manje-više svi poznavali, ovakav vid komunikacije sigurno je imao odjeka.

Dejan Vukićević ističe da je ovo jedna vrsta pokušaja da se privuku politikolozi, marketinški stručnjaci, istoričari, lingvisti i da probaju da iskoriste ono što postoji u trezoru NBS-a. Prema njemu treba istaći i nedovoljnu ažurnost štamparija koje poslednjih godina nisu u punoj meri dostavljale one štampane plakate koji su bojili život u Srbiji. Setimo se samo: "Srbija se saginjati neće", "Ima nade, ima ima", "Pošteno", "Prelomite pametno", "Gde su srpske zemlje tu su srpski radikali". Po produkciji mala (u skladu sa opštim stanjem u srpskim institucijama kulture), ali sa značajnim kulturološkim potencijalom, izložba starih plakata u Narodnoj biblioteci Srbije ne govori o tome da je "prošlost lepša", već sugeriše nužno povezivanje sa periodom koji je bio po nestabilnosti sličan današnjem vremenu. Što zbog nauka, što zbog izbegavanja farse.