Svojom prvom zbirkom priča Moramo razgovarati (2010) splitska spisateljica Tanja Mravak privukla je značajnu pažnju čitalaca i kritike (vidi “Vreme” br. 1045), a onda je, posle sedam (dugih) godina, objavila zbirku Naša žena koja je naišla na odličan prijem u javnosti, da bi se ove godine knjiga pojavila i u Srbiji u izdanju Booke iza Beograda.

Poput svojih junakinja – jer Mravak piše uglavnom o ženama, a muškarci se, čak i kada su “glavni”, pojavljuju iz pozadine, ili u priču upadaju sa strane – i ona živi “običnim” životom. Kao defektološkinja radi u Centru za autizam u Splitu, te piše kolumnu “Etička dilema” u prilogu Magazin “Jutarnjeg lista”. Dve je svoje priče (Trešnja i Jel’ tako, Zorane) adaptirala za pozorište, a dve su ekranizovane (Pivac i Dok je trajao Rolland Garros). Na pitanje zašto “samo” dve knjige do sada, odgovara direktno: “Pišem samo kada imam šta da kažem”.

U pričama Tanje Mravak preovlađuje dijaloška forma, a stil je u tolikoj meri sveden na ono nužno da se iz priča nema šta izbaciti, niti se ima šta dodati. Ta svedenost, međutim, nipošto ne znači siromaštvo: reč je o granicama i mogućnostima jezika, o onom retkom spisateljskom daru da se, govoreći manje, kaže više.

VREME: Kako biste objasnili naslov Naša žena onima koji knjigu nisu čitali?

TANJA MRAVAK: Vjerujem da će se čitatelj iznenaditi kad u tekstu naiđe na tu sintagmu. Iako mi taj faktor iznenađenja nije bio na umu pri osmišljavanju glavne niti zbirke priča, učinio mi se zgodan i dobrodošao, a i odlično pokriva ono o čemu sam pisala. Društvo smo satkano od stereotipa i očekivanja i ako ne ispunjavate očekivanja okoline vi naprosto niste ispravni. Ova knjiga se mogla zvati i “Prava žena” aludirajući pri tom na ispravnu ženu, a ne na ženska prava. Tom sintagmom “prava žena” stavlja se ogroman teret očekivanja na ženu koja doista u svakom trenutku mora biti ispravna i bez mana. Mislila sam da je to rezervirano samo za žene manje razvijenih krajeva, ali, evo, vidimo što se događa finskoj premijerki jer je plesala. Te prave ili naše žene gube tu titulu ako i u jednom zarezu ne poštuju nepisane norme. Recimo da ne voli kuhati. Ili da pegla samo nužno. Recimo da djetetu za prvi rođendan kupi tortu, a ne muti sama smjesu za biskvit, da se ne sjeti nekog rođendana… Ovdje govorim o stvarima koje ni na koji način nisu amoralne, neetične, ne ugrožavaju nikoga, upravo zato da naglasim kako je lako izgubiti titulu Naše žene. Ne mora vam biti ni stalo do te titule, ali osjetit ćete prijezir ili, najblaže, nerazumijevanje dijela okoline. U ovoj zbirci pišem o ženama koje žive takve živote, posve jednostavnim, vrijednim, obrazovanim ženama koje se ipak posve ne uklapaju u zadane kalupe.

Da li biste rekli da ste angažovana spisateljica?

Imala sam neke sitne sukobe i čarke oko moje neangažiranosti, negdje sam čak i pročitala da “nemam muda”. Ako govorimo o angažiranosti kao o pamfletu, to svakako nisam. Ionako ne vjerujem previše u deklarativno obraćanje. Pišem o stanju koje zatičem i doživljavam, o realnosti koja nas okružuje. Osvijetliti i primijetiti problem itekako je važno u prepoznavanju obrazaca ponašanja žena u patrijarhalnom ili nekakvom tranzicijskom društvu. I muškaraca, također. Razumijevajući pristup čini mi se puno, puno prirodniji i plodonosniji. Napasti nekoga jer se uslijed posvemašnje mentalne i emocionalne potrošenosti nema snage oduprijeti upravo je jednako poznatom katastrofalnom pristupu kada depresivnoj osobi kažete da se trgne. Ili da malo više šeta. Međutim, svaka javno izgovorena ili napisana riječ ima potencijal biti angažirana. Ljudi se u mojim pričama prepoznaju i mislim da je to jako važno. Promjena počinje prepoznavanjem. Ne utvaram sebi da ću išta promijeniti, ali ako govorimo o angažiranosti meni je posve dovoljno kada mi se obrati čitateljica koja ganuto priča o njenoj obitelji koju je prepoznala u priči. I da, jednom sam na blagajni dobila neki umirovljenički popust, blagajnica mi je rekla: “To vam je za onu priču. Hvala vam.” Ali na stranu sve to kako tko doživljava i živi angažman, književnosti treba biti literarno relevantna, tekst treba biti dobar, pogoditi tamo gdje cilja. Onda on ima smisla.

Kazali ste o čemu pišete. A kako pišete?

Pa teško mi je to posve osvijestiti, ali pokušat ću. Najprije moram osjetiti temu, nešto me okupira, neka usputna rečenica iza koje se meni čini da stoji čitav svijet. Ili neka situacija koju uočavam. Evo, viđam jednog starijeg čovjeka u zgradi preko puta moje. Ja još useljavam, bacim oko tu i tamo što se događa. Taj čovjek je uvijek na balkonu, kad god sam došla. Ne izgleda kao netko tko je kupio sebi novi stan, živi u novogradnji. A i ne znam kako svaki dan opere mašinu rublja. On živi s nekim, možda sinom i nevjestom i kao da taj život promatra kroz balkonsku stijenku. Pišem tako da me nešto najprije zaokupi, a kako je to najčešće neka sitna pa i krupnija devijacija, onda je smjestim u međuljudski odnos. Potrebno mi je puno dokolice i samoće da se posve posvetim priči. Kad počnem pisati posao je već uglavnom gotov. Tu i tamo mi se otmu likovi i situacije kad ožive na papiru. Za pisanje mi je važno čitanje, promišljanje, vrijeme i disciplina. I da mi se učini da imam nešto novo za reći.

Kako uspevate da se odvojite od svakodnevnog života ako znamo da se bavite veoma zahtevnim poslom? Da li je to jedan od razloga što ste do sada objavili “samo” dve zbirke priča?

Prilično teško i sve teže se odvajam od svakodnevnog života, a opet, kao da ga sve bolje i sve brže razumijem. Da, moj posao doista jeste mentalno okupirajući i rijetko pišem radnim danima. A dokolica nije samo vrijeme, dokolica je prije svega slobodan mozak. Zapravo, meni je više vremena (a i mozga) oduzimalo usklađivanje mog profesionalnog i književnog života pri čemu mislim na sve popratne aktivnosti, gostovanja, festivale, intervjue, odlaske, putovanja, nego samo pisanje. Ta nekakva književna estrada ne uklapa se baš najbolje u moj životni ritam i iako mi je u početku to sve bilo jako uzbudljivo, sada me uglavnom iscrpljuje. Drugi razlog objavljivanja “samo” dvije zbirke je i taj što nisam osjećala da imam nešto novo dati. Neću propasti ni ja ni hrvatska književnost ako objavljujem onda kad mi se čini da to meni ima smisla.

Vaš izraz je sažet da sažetiji ne može biti. Sadržinska sličnost se, naravno, može pronaći pre svih s Rumenom Bužarovskom, ponešto i s Lanom Bastašić, ili nekim bosanskim piscima i spisateljicama, ali na ovom jeziku niko ne piše kao vi.

Pa da, ali i stil spomenutih autorica je samo njihov. Razumijem što ste htjeli reći i hvala vam na tome. Vjerojatno je način na koji inače funkcioniram utjecao i na priče. Ne volim viškove, ne volim suvišna tumačenja, nisam sklona pisati na način da viškom osakatim meritum. Ako je posve razumljivim pokretom ili riječju prikazana neka emocija nema nikakve potrebe dodatno i eksplicitno objasniti o čemu se radi. Kad napišete da je netko zalupio vratima posve je suvišno dodati da je bio bijesan. I ne samo suvišno, posve ste omalovažili čitatelja i otupili oštricu. Ponekad su dovoljne samo suptilne naznake da se prikaže atmosfera. Viškovi zaguše tekst i odmažu priči. Autori se ponekad teško odriču rečenica, ali autor nije važan, važna je priča.

Da li ste, kao autorka, spremni da “branite” svoje priče vanknjiževnim sredstvima (sredstvima teorijskim, na primer), ili, kada ih predate svetu, ostavljate priče da žive svojim životom?

Osim što moje priče pročita i uređuje urednik, to učine i još neki koje smatram ozbiljnim i pouzdanim čitačima. Ne kažem namjerno čitateljima jer mi je čitač onaj koji će prije objave ukazati na manjkavosti. Kad ta sita priče prođu ja sam u njih sigurna. Kad dođu pred čitatelja prolaze kroz njihove filtere osobnih doživljaja i doživljaja književnosti. Ako me netko upita da protumačim, rado ću to učiniti, ali vjerujem da bih vrlo brzo poludjela i završila na kakvim psihofarmacima da mahnito utječem na doživljaj priče baš onako kako sam ja zamislila. Ne vidim nekog smisla u tome. Uostalom ja sam defektolog, ne znam puno o obrani priče teoretskim sredstvima, a dopuštam i da neke od njih budu lošije. Gledam na njih kao roditelj na odraslo dijete, tamo negdje žive svoj život u tuđim kućama.

U vašim pričama preovlađuju dijalozi…

Jako volim živi jezik, volim učiti o jeziku, što on predstavlja pojedincu, što on neurološki znači, kako se razvio i kako se razvija. Jezik je kruna razvoja mozga. Način na koji ga ljudi koriste puno govori o njima. Jesu li njihove riječi u skladu s osjećajima, znaju li uopće izraziti što osjećaju, govore li baš iz suprotnih razloga, da prekriju unutarnji govor. Razgovor između dvoje ljudi uvijek je nekakav kompromis između onog što osjećaju i misle i onog što su spremni izgovoriti. U našoj kulturi, gdje je odgoj emocija i zdravih odnosa posve izostao, govor i njegova upotreba prikazuju nam godine trauma, negiranja, zataškavanja, psiholoških obrana… to se sve u jeziku i govoru oslikava. Imate ljude, obično s nekim poremećajima ličnosti ili naznakama poremećaja kod kojih u nekakvoj artificijelnosti govora vidite da nešto nije u redu, kao da nemaju vlastiti izričaj nego imate osjećaj da govore ono što su vidjeli ili čuli u sličnim prilikama, u filmovima. Sve je kao tu, a opet nešto nije kako treba. Pa pauze, zamuckivanja, okolišanja, različit govor pojedinca u različitim situacijama… sve to puno govori o ljudima, a onda se tako može i oživjeti književni lik i prilično vjerno prikazati odnos.

Da li ste razmišljali o pisanju drama? Da li ste se okušali u esejima?

Priča Trešnja je izvedena na daskama, učinili su to mladi glumci iz splitskog neovisnog kazališta Playdrama. Priču Jel’ tako, Zorane napisala sam za kazalište Moruzgva i ona je vrlo blizu dramskom tekstu. Predstava je bila izvedena čini mi se više od pedeset puta i jako je dobro primljena i kod glumaca i kod publike. Imam još jedan tekst u laptopu i vršim zadnje preinake prije slanja. Još uvijek ne znam što će od svega toga biti. Ponuđeno mi je i pisanje dijaloga za seriju u stotine nastavaka, ali taj pritisak nije moj film i nije mi, srećom, ni velika financijska potreba. A eseje ne, ne u klasičnoj formi. Pišem kolumnu u prilogu Magazin Jutarnjeg lista, zna se približiti eseju.

Kojim se spisateljicama i spisateljima najčešće vraćate?

Ovo mi je baš teško odgovoriti i kako dobijem to pitanje svakih par godina onda kažem čime sam se u tih zadnjih par godina oduševila. Od stranih je to Lucia Berlin čije su kratke priče pravi pravcati pank. A s ovih prostora već duže vrijeme to je Almin Kaplan čiji senzibilitet, reći ću to s dozom nade i taštine, dijelim. Njega organski razumijem i volim. I kao pisca i kao čovjeka. Drugi je Želimir Periš i njegov roman Mladenka Kostonoga koji me posve obuzeo radnjom, stilom, dovitljivošću i uvidima. A vraćam se uvijek autobiografiji Ivana Raosa, tom čudesnom amalgamu trajne tuge sa svjetlucavim komadićima smijeha koji bez te tuge nimalo blještavi ne bi bili. Mislim da je to dijelom i zbog toga što je surovi svijet Dalmatinske Zagore opisao na način koji je meni, poput dobrog i brižnog terapeuta, osvijetlio moje osobne rane. No i bez toga, on je majstor. ¶