Nakon što su 2000. godine Stubovi kulture objavili Neznanje, u to vrijeme najnoviji roman Milana Kundere, u zagrebačkom sam "Zarezu" objavio poduži esej o Kunderinom opusu pod naslovom Vjernost rođendanu. Naslov je aludirao na suprotstavljenost najviših ličnih vrijednosti dvoje likova iz Nepodnošljive lakoće postojanja. Za Franca je "vjernost prva od svih vrlina, vjernost daje našem životu cjelovitost, bez nje bi se raspao u hiljade trenutnih dojmova kao u hiljade krhotina"; Sabinu pak "očarava izdaja, a ne vjernost". Napisao sam onomad kako bi, slikovito govoreći, Kundera želio biti Sabina (neko ko sanjari o "velikoj neočekivanoj nevjernosti"), no da je ipak bio i ostao Franc. U ponešto astrološki simboličnoj slici, napisao sam, ta bi se Kunderina vjernost mogla prozvati vjernošću vlastitom rođendanu. Jer Kundera je rođen prvog aprila, na svjetski praznik šale, na All Fools’ Day. Vjernost rođendanu, vjernost šali i smijehu sačuvao je sve vrijeme, od Šale, Smiješnih ljubavi te Knjige smijeha i zaborava preko programskog citiranja jevrejske poslovice "Čovjek misli, Bog se smije" do autopoetičkog opisa Usporavanja kao "romana u kojem ni jedna jedina riječ nije ozbiljna".

POD TENKOVSKIM GUSJENICAMA: Ivan Lovrenović je na jednom mjestu opisao kako je osamdesetih godina Hronika na kamenu Ismaila Kadarea u sarajevskom "Veselinu Masleši" omaškom objavljena u ediciji Savremena jugoslovenska književnost. Mnogo više nego Kadare, međutim, Kundera se u Jugoslaviji mogao čitati kao "domaći", kao "naš" pisac. Svijet njegovih ranih romana i priča, čehoslovački svijet šezdesetih godina, svijet "mekog totalitarizma" (pogažen kasnije gusjenicama ruskih tenkova), savršeno je korespondirao s našim SFRJ-svijetom. Zato valjda i nije slučajno da je najslavnija Kunderina knjiga – Nepodnošljiva lakoća postojanja – svjetsku premijeru doživjela paralelno u Njujorku, Parizu i Sarajevu, u engleskom, francuskom i srpskohrvatskom prevodu. Za Ameriku i Francusku Kundera je onomad primarno bio disident, u domovini i ostatku istočne Evrope bio je zabranjen, tako da nije pogrešno reći da je jedino u Jugoslaviji bio – pisac.

BO(H)EMIJA: Za razliku od većine književnika-disidenata iz nekadašnjeg istočnog bloka, Kundera nikad nije bio politički pisac. Čak i u tekstovima koji su najbliži političkom polu, poput eseja o "tragediji Srednje Evrope" ili polemike sa Josifom Brodskim, Kundera se primarno bavi estetikom. Kundera, recimo, nigdje i nikad u svojoj prozi ne koristi naziv Čehoslovačka; uvijek i svugdje za njega postoji samo ona zemlja iz naslova prve pripovijetke o Šerloku Holmsu, zemlja kojoj skandalom prijeti Irena Adler – Bohemia odnosno Češka. To, međutim, nije posljedica nekakvog češkog nacionalizma ili nesklonosti zajedničkoj državi sa Slovacima; Kundera ima estetski problem sa imenom Čehoslovačka koje (mu) zvuči mehanički i ružno. Boemija u Bohemiji i hedonizam pod diktaturom tu nisu svjesna politička subverzija, nego jednostavno – boemija i hedonizam! Kad Ludvik iz Šale na razglednici napiše "Živio Trocki!" to je nepolitička, estetska sprdnja, usprkos vrlo političkim posljedicama.

ODJEK SONATA: Ludvikov nesporazum sa partijom preslikao se na neki način u Kunderin nesporazum sa svojom publikom na Zapadu. Njegova književnost čitala se uglavnom u političkom ključu. Zahvaljujući politici, on je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća i mogao biti bestseler pisac čiji roman će u Holivudu ekranizirati Filip Kaufman. Džordi Viljemson piše ovih dana kako su "crno-bijele korice Kunderinih knjiga u Faber&Faber izdanju nekoć bile obavezan inventar hiljada studentskih polica u anglosaksonskim zemljama", a kako danas zapadni čitaoci koji su nekad tragali za istočnoevropskim piscima favorite nalaze u onim sa Bliskog istoka: "knjige Edwarda Saida, Arundati Roj i Tarika Alija preotele su mjesto na policama od knjiga Vaclava Havela, Ivana Klime i Jozefa Škvoreckog". Nekako paralelno sa implozijom socijalizma, Kundera je napustio češki jezik kao medij i počeo je pisati na francuskom. U razgovoru sa Gi Skarpetom Kundera ističe da je i razlog za promjenu jezika estetske prirode; s Besmrtnošću sam, kaže tu Kundera, dosegnuo zenit jedne forme koju sam stoga morao mijenjati. Promjena se nije ticala samo jezika – romane pisane na češkom Kundera je komponirao kao sonate, a s prihvatanjem francuskog se okrenuo novoj kraćoj formi. Usporavanje, Identitet i Neznanje njegova su francuska hegelovska romaneskna trijada: Usporavanje se naslanja na češki dio Kunderinog opusa, Identitet ga se odriče, a u Neznanju dolazi do sinteze nasljeđivanja i odricanja. Ipak, melodija ovih romana slabo se čula kroz eho Kunderinih čeških romanesknih sonata. Kad se prošle godine u češkim medijima pojavila priča o Kunderi kao "krtici" čehoslovačke policije, opće je mjesto postala teza kako je cijeli slučaj kao prepisan iz Kunderinih romana. Izgubljeni kontekst Kunderinog književnog svijeta nakratko je uskrsnuo. Politika se kroz podmuklu igru s biografijom grubo našalila na račun književnosti tražeći putem medija od starog romansijera da položi račune. To mu nije bilo nimalo smiješno; njemu koji je još davno napisao kako romansijer ne polaže račune nikom, nikom osim – Servantesu.