Branimir Štulić već duže vrijeme zabavlja javnost kao neka vrsta virtualnog kućnog zabavljača, medijskog ridikula – stand up komičara – koji je uvijek spreman nešto javno reći, a nažalost i otpjevati i odsvirati. Mediji rado prenose ovaj besplatni uvrnuti medijski sadržaj – što se uglavnom svodi na bizarne izjave i intervjue, u kojima se brutalno obračunava sa svojim prijateljima, poznanicima i nekadašnjim suradnicima.

Važan alat u ovoj čudnovatoj medijsko virtualnoj karijeri je Jutjub kanal petrovićpetar na kojem Štulić sporadično objavljuje kojekakve snimke. Nakupilo se svega i svačega u zadnjih desetak godina, recimo koncertnih snimaka koji su se već ranije mogli naći na internetu, poput fenomenalnog banjalučkog koncerta iz 1990. Zatim i starih (“arhivskih”) Azrinih snimaka, plus kojekakvih plej-lista sastavljenih uglavnom od obrada nastalih u Štulićevoj kućnoj radinosti. Sve to skupa je manje ili više nevažno i suvišno, uglavnom jadno odsvirano i otpjevano, s ponekim lahorom starog talenta i nadahnuća.

Ovom internet opusu nedavno je dodano i novo poglavlje, tzv. novi, naravno dvostruki album “Splet”. Nekih iznenađenja nažalost nema: ponovno je riječ o zbrkanim i neurednim amaterskim kućnim snimkama u kojima Štulić reciklira i skrnavi vlastiti opus, no svejedno, u samo par dana album je zabilježio više od sto tisuća preslušavanja. Nije jednostavno odgovoriti zašto je toliko ljudi uopće odslušalo “Splet”, no sigurno da to ima veze s nostalgijom za (boljom) prošlošću. Iz istih ili sličnih razloga publika vjerojatno i dalje sluša Bijelo dugme, Riblju čorbu, Parni valjak, Prljavo kazalište, Crvenu jabuku i desetke drugih jugoslavenskih bendova. Zanimljivo je, usput, da su i posthumne karijere i Bijelog dugmeta i Riblje čorbe podjednako jadne i bijedne kao i Štulićev Jutjub opus, samo što su upakirane u profesionalniji celofan.

Nekad je naravno bilo sve drukčije. Štulić je s grupom Azra snimio šest izvanrednih albuma: “Azra”, “Sunčana strana ulice”, “Ravno do dna”, “Filigranski pločnici”, “Kad fazani lete” i “Krivo srastanje”. Moglo bi se unedogled pisati o ovim pločama, no najvažnije je da ih je i nakon 40 godina pravo zadovoljstvo slušati. No već u drugoj polovici 1980-ih započeo je strelovit Štulićev autorski pad – već je trostruki album “It Ain’t Like in the Movies At All” iz 1986. bio grozan. Koncertni album “Zadovoljština” (1988) i posljednji Azrin studijski album “Između krajnosti” (1987) bili su bitno slabiji od ranijih, ali su imali svojih trenutka. O Štulićevoj tzv. samostalnoj predratnoj karijeri ne treba trošiti riječi – na “Balkanskoj rapsodiji” (1989) i albumu “Balegari ne vjeruju sreći“ (1990) moguće je naći još pokoju lijepu pjesmu, ali to je već bio kraj. Ona dva postratna predinternetska albuma (“Anali” i “Sevdah za Paulu Horvat”) dobri su jedino za zaborav.

Štulić je svoj opus stvorio gotovo ni iz čega. Niti je imao bogzna kakve muzičke uvide, niti u tehničkom smislu neku osobitu muzičku vještinu. Činilo se, barem na prvi pogled, da svatko može napisati pjesmu kakvu je pisao Štulić, ali to je bila varka… Štulić je poput Ramonesa bio jedinstvena i originalna rok pojava. Iskustva o kojima je pisao bila su svakodnevna i prepoznatljiva u svakom kutku Jugoslavije – pisao je jasno, jednostavno i shvatljivo, ali strastveno, energično i uvjerljivo. Štulićev junak je bio ljutit, neshvaćen, frustriran, proganjan – neka vrsta balkanskog Svatkovića u kojem je gorjela neka balkanska ludost. Nitko nije tako poetično i umješno pisao o svojim zanosima, strastima i ljubavima, ali i svom jadu, bijedi i očaju, kao on o svom na prva tri albuma. Štulić je bio neurotik, luđak. Ulični pjesnik, a zatim je prebacio u još višu brzinu i snimio “Filigranske pločnike”, ”Kad fazani lete” i “Krivo srastanje”, koji su bili kompletna umjetnička djela. I iznenada su svi vidjeli da je Štulić mnogo sličniji Miroslavu Krleži nego Janku Matku. On je bio izvanredno talentiran umjetnik koji naprosto nije kalkulirao. Štulić nije bio spreman na kompromise – ista strast koja ga je dovela do trona naprosto ga je i uništila. Kritičari su ga na svoju sramotu uglavnom vrijeđali i ismijavali, o čemu i svjedoči “Govorili su o Džoniju”, 2010), a on je naprosto radio što je htio: s lakoćom se naslanjao na velikane, na Dylana, Doorse, Beatlese i Rolling Stonese. Lako je pisao izvanredne tekstove u kojima je odzvanjala kompleksna ondašnja stvarnost. Štulić je bio velik kao pjesnik, kao ljubavnik, kao intimist, i kao politički komentator. I u suštini, on je bio dijete socijalističke ulice i dijete socijalističkog panka. Na pozornicu ga je izbacila ideja da svatko može izaći na pozornicu i svirati i postati zvijezda ako je dovoljno dobar, i Štulić je, onako zaumno i ludo talentiran, izrastao iz svima poznatog miljea, objeručke je prihvatio priliku koja mu se otvorila te stvorio jedinstven opus, kojem nema para u jugoslavenskom roku.

Sad se u svojoj posljednjoj fazi sprda sam sa sobom, na što ima ljudsko i umjetničko pravo. Zašto se uostalom i ne bi sprdao kad ga to očito veseli i zabavlja? Vlastitom opusu ne može nauditi, a sve ostalo je nevažno. Osim njega samog, naravno! Nek je živ i zdrav i nek devera još sto godina.