1994. – sedam godina nakon prethodnog studijskog albuma, što je najduži takav interval u nekoliko decenija njihovog postojanja – grupa Pink Floyd je objavila album Division Bell. Među jedanaest pjesama na albumu nema pjesme koja se zove Division Bell. U posljednjoj pjesmi na albumu, međutim, postoji stih koji glasi The ringing of the division bell had begun. Ta pjesma, najbolja pjesma na albumu zove se High Hopes. Dvadeset godina kasnije, Brus Springstin objavljuje album High Hopes. Album otvara pjesma High Hopes. Nema u njoj –očekivano – ničeg pinkflojdovskog, ali ima – neočekivano – nečeg jutuovskog (U2-ovskog, hoću reći). Gitarsku uvertiru kao da je odsvirao The Edge; pjesma kasnije stiče klasično ruho Springstina iz devedesetih i dvijehiljaditih: raskošnu veselu instrumentalu s tekstom koji predstavlja lirskog subjekta kome baš i ne ide u životu, ali se ne predaje. Ta velika očekivanja o kojima pjesma govori ne tiču se nekog klasičnog američkog sna; lik samo želi da ima ženu i djecu (I wanna have a wife, I wanna have some kids).

TOM & TOM: Većina objavljenih prikaza i kritika potencira važnu ulogu koju na njemu ima Tom Morelo, gitarista grupe Rage Against the Machine. I zbilja, od dvanaest pjesama na albumu, Morelo svira gitaru na njih osam. I ne samo to – on i pjeva desetu pjesmu sa albuma – The Ghost of Tom Joad, obradu naslovne pjesme sa Springstinovog albuma iz 1995. godine, pjesme koju je Rage Against the Machine obradio samo dvije godine kasnije. Verzija sa High Hopes ipak je bliža originalu nego Rage-varijanti, ali je, eto, pjeva Morelo. Pretjerano potenciranje Morelove uloge više je, međutim, danak žanru rok-kritike, nego je suštinski smisleno. Kao i cjelokupna ekipa iz E Street Banda, Morelo je ovdje dio Springstinovog koncepta. Uostalom, pjesme u kojima on ne participira ne samo da uopšte ne odudaraju od cjeline, nego su među njima i vrhunci albuma. Takva je, recimo, pjesma Frenkie Fell In Love, sjajna feelgood stvar koja neodoljivo podsjeća na klasike "ranog Springstina". Od veselog uvoda sa Good morning, good morning do refrenski ponavljanog naslova, pjesma nas "voza" preko nekih od ključnih motiva zapadne kulture: od Romea i Julije do Ajnštajna i Šekspira. U dvije strofe, naime, Ajnštajn i Šekspir sjede i piju pivo pokušavajući da dokuče šta je ljubav: Ajštajn traži brojčano i matematičko rješenje "formule", dok Šekspir zna da je rješenje u poljupcu i poeziji. Naravno da su to dobro poznate, pa i pomalo stereotipne suprotnosti i dihotomije, ali muzika i Springstinov glas ih podastiru s takvom uvjerljivošću da imamo dojam da cijelu tu istinu niko nikad nije "spakovao" tako elegantno i tako nepretenciozno.

MAČ I IGRA: Ima na albumu i pjesama što se poigravaju sa gospel zvukom, koji Springstinu nikad nije bio stran, a to naročito vrijedi za period nakon albuma We Shall Overcome: The Seeger Sessions iz 2006. godine. Najbolji primjer takve pjesme na albumu High Hopes je This is Your Sword. U spiritualno radosnom ritmu, sa trunkom irskog melosa u atmosferi, ona diže raspoloženje nalik nekoj drogi sa slow release djelovanjem. Finale refrena je iznova transparentno: And give all the love that you have in your soul. Slična je, mada prigušenija i meditativnija, i pjesma Hunter of Invisible Game. A Heaven’s Wall se pak posve direktno naslanja na biblijske motive: od Gideona, Saula, Abrahama i Jone u trbuhu kita do emfatičnog refrena: Raise your hand, raise your hand, raise your hand/ And together we’ll walk into Canaan land. Springstin je, međutim, uvijek bio majstor u kreiranju mračnih i žalobnih pjesama. Najkarakterističnija takva na ovom albumu je Down in the Hole. Njen uvodni stih: Sun comes every morning but it ain’t no friend funkcioniše kao antipod onom Good morning, good morning iz Frenkie Fell in Love. Zna to Gazda – prikazati ljubav iz dvije perspektive. Ovdje sjećanje na njen poljubac dere čovjeka, grad mu bez nje djeluje prazan i crn, a jesen i strela mu se zabadaju u srce kao što se u dušu zasjekao onaj petnaest centi dug handžar iz I’m on Fire.

AMERIČKA LEPOTA: Down in the Hole je nastala u vrijeme kad je Springstin spremao album The Rising. Isto važi i za pjesmu Harry’s Place, najnarativniju na High Hopes, pjesmu koja počinje prizivanjem "hipstera iz centra" (downtown hipsters). Pretposljednja pjesma na albumu ponovo ima pinkflojdovski naslov – The Wall. Ima i nezaboravan prvi stih, svakodnevnu mrtvu prirodu. (Cigarettes and a bottle of beer, this poem that I wrote for you; što će reći – "Cigarete i flaša piva, ova pjesma koju sam napisao za tebe".) Što se tiče novih (tj. dosad nepoznatih) pjesama – to je to. Uz već pomenutu The Ghost of Tom Joad (s Morelom na vokalu), tu je i studijska verzija pjesme poznate po njujorškoj live izvedbi – American skin (41 shots) te tri pjesme koje autorski nisu Springstinove: uz pominjanu naslovnu, tu su Just Like Fire Would te Dream Baby Dream kojom se album i zatvara. Obrade pjesama koje su izvorno izveli The Saints odnosno Suicide savršeno se uklapaju u Gazdin opus. Ima američkih pjesnika (Ričard Vilbur je samo jedan primjer) koji u svoje autorske knjige ravnopravno uključuju prevode stranih (primjerice, ruskih) pjesnika; na sličan način ove dvije pjesme (High Hopes ne pominjem jer ju je, u ponešto drukčijoj verziji, Springstin snimio prije više od petnaest godina) The Boss je učinio svojim. (Pošto njemu, naravno, nije običaj da na albumima snima tuđe pjesme, ovo je još znakovitije.) Govoreći o albumu High Hopes, Springstin ga je opisao kao "malu anomaliju" u svom opusu. U odnosu na većinu njegovih albuma, on je manje konceptualan. Ako bismo pravili analogije s književnošću, manje liči na Sartrov Zid ili Kamijevo Izgnanstvo i kraljevstvo, a više na čapekovske priče iz oba džepa (gdje bi iz lijevog džepa bili Springstinove stare neobjavljene pjesme, a iz desnog nove verzije vlastitih pjesama i obrade tuđih). Međutim, i kad napravi album od neiskorištene građe, Springstin ostaje majstor. On je majstor i kad pravi maksi singl od građe neiskorištene za album načinjen od neiskorištene građe. Upravo ovih dana, tačnije devetnaestog aprila, izlazi maksi singl American Beauty s četiri pjesme koje nisu stale na High Hopes. Uz naslovnu, tu su i Mary Mary, Hurry Up Sundown, Hey Blue Eyes. Već su i naslovi toliko springstinovski da unaprijed znaš da ma koliko ti velika bila očekivanja, ma koliko da naložiš svoje high hopes, nećeš biti razočaran.