50. Venecijanskih bijenala
Snovi i konflikti
Odmah po osnivanju 1893. godine Venecijanski bijenale će postati najveća smotra likovne umjetnosti u svijetu, i to će ostati do danas. Tema ovogodišnjeg Bijenala je "Snovi i konflikti – diktatura posmatrača"
U nedjelju 15. juna otvoren je za javnost pedeseti Venecijanski bijenale, ovoga puta nazvan "Snovi i konflikti – diktatura posmatrača", a trajaće do 2. novembra. Pod upravom direktora Frančeska Bonamija, ovogodišnji Bijenale se bitno razlikuje od tematskih izložbi održanih u poslednjih trideset godina, na kojima je direktor manifestacije predstavljao rezultate sopstvenog istraživanja i sopstvene vizije umjetnosti. Po riječima Bonamija, završeno je sa "diktaturom direktora" i počinje doba "diktature gledalaca". Ovaj naslov, koji je izabrao Bonami, objedinjuje jedanaest izložbi Bijenala u izboru isto toliko kritičara koji su predstavili svoje projekte u Arsenalu i u Đardinima, kao i na drugim mjestima u istorijskom centru Venecije. Tako se na Bijenalu mogu vidjeti 64 nacionalne izložbe, sa oko 170 umjetnika.
Savremena umjetnost se ovim predstavlja sa svim svojim kontradikcijama, pa velika venecijanska izložba pruža gledaocu viziju jednog složenog svijeta, transformisanog pogledom i maštom umjetnika. U današnje doba, gdje su informacije već toliko brojne da se ne mogu svesti na jednu zajedničku viziju, svaka od ovih pojedinačnih izložbi mladih kritičara koje je odabrao Bonami nudi gledaocima različita gledišta na savremenu umjetnost.
Nije slučajno da izložba počinje u Muzeju Corer, gdje je Bonami postavio izložbu nazvanu "Slikarstvo: od Raušenberga do Murikamija, 1964–2003", koja prati istoriju Bijenala u posljednjih četrdeset godina – od "skandalozne" nagrade Raušenbergu 1964. godine, preko slika Fontane, Lihtenštajna, Bejkona, pa do Gutuza i Kastelanija. Ovakvom koncepcijom ovogodišnji Bijenale predstavlja izvesno iznenađenje zbog povrataka slikarstvu. Po riječima Bonamija, mlada generacija danas doživljava prostor na nov način. Riječ je o povratku na ličniju, gotovo romantičnu viziju umjetnosti, gdje ograničeni prostor platna pruža više mogućnosti u potrazi za sopstvenim identitetom.
Jubilarni pedeseti Venecijanski bijenale prilika je i da se osvrnemo na prethodnih sto deset godina njegovog postojanja.
POČECI BIJENALA: Istorija Bijenala može se podijeliti na tri perioda: od početka 1893. do kraja Drugog svjetskog rata 1945, period poslije rata do reforme 1973. i od sedamdesetih godina do danas.
Odmah po osnivanju Bijenale će postati najveća smotra likovne umjetnosti u svijetu, i to će ostati do danas. Inicijativa za Bijenale data je 1893. godine, kada Gradsko vijeće Venecije donosi odluku da osnuje nacionalnu dvogodišnju umjetničku izložbu. Nakon godinu dana izložbi se daje internacionalni karakter i utrvrđuje se sistem po pozivu.
Dana 30. aprila 1895. svečano je otvorena Prva internacionalna izložba u Veneciji, a uspjeh kod publike bio je velik – broj posjetilaca bio je čak 224.000. Na prvom Bijenalu izlagalo je 285 umjetnika, od kojih su 156 bili iz četrnaest zemalja Evrope i Sjedinjenih Američkih Država. Neoklasicistička fasada centralnog izložbenog paviljona "Italija" potpuno je odražavala poznati model "hrama" umjetnosti, u kome su bile izlagane i nacionalne sekcije.
Od samog početka organizatore je mučio problem nedostatka prostora, što je Antonio Fradeleto, generalni sekretar Bijenala do 1914. godine, uspio riješiti izgradnjom nacionalnih izložbenih paviljona, od kojih je prvi nacionalni paviljon u Đardinima izgradila Belgija 1907, a zatim i druge evropske zemlje.
Marinetijev futuristički napad na Bijenale izveden 27. aprila 1910. godine bacanjem letaka na Trgu sveti Marko, jedan je od onih ekscesnih događaja koji su pratili Bijenale od samog početka. Na prvoj izložbi skandal je izazvan slikom Đakoma Grosa na kojoj je umjetnik prikazao Don Žuana na samrti okruženog nagim ženama.
Zanimljivo je da 1910. godine samostalna izložba Gustava Klimta u okviru austrijske sekcije izaziva burne reakcije, a iste godine su organizovane i samostalne izložbe Renoara i Kurbea, dok generalni sekretar Fradeleto odstranjuje iz španske sekcije u centralnom paviljonu jednu Pikasovu sliku, bojeći se da bi takva novost mogla skandalizovati gledaoce, pa će Pikaso izlagati prvi put na Bijenalu tek 1948. godine.
U periodu Prvog svjetskog rata Bijenale se ne održava. Godine 1920. na čelo manifestacije dolazi Viktorio Pika, koji dovodi impresioniste, postimpresioniste, grupu Most (Die Brücke), a 1922. organizuje retrospektivnu izložbu Modiljanija, kao i izložbu crnačke skulpture, koja izaziva ozbiljne kritike. Bijenale postepeno mijenja pravac, a 1930. godine nije pod kontrolom grada, već prelazi pod kontrolu fašističke države.
U međuvremenu se izgrađuju novi nacionalni paviljoni, među kojima 1938. i jugoslovenski.
Bijenale prekida s radom u septembru 1942. godine, kada su nacionalni paviljoni praktično pretvoreni u izložbe "vojničkog slikarstva", "mornaričkog slikarstva", "zračnih snaga".
NEMIRNE GODINE: Prvi Bijenale poslije Drugog svjetskog rata otvoren je 1948. godine. Te godine se iznova počinje od impresionista i mnogih čuvenih imena, a Gutuzo organizuje prvu izložbu Pikasa. Te godine Pegi Gugenhajm izlaže svoju čuvenu kolekciju koju će nakon toga trajno smjestiti u palati Ca’ Venier dei Leoni, i koja će postati umjetnička baština moderne Venecije. Jugoslavija ne izlaže te 1948. godine, pa u praznom jugoslovenskom paviljonu radove izlaže Oskar Kokoška.
Slijedi period u kome Bijenale preuzima ulogu osmatračnice za savremenu umjetnost. Na Bijenalu izlažu svi značajniji umjetnici našeg doba, dok će pojedini pokreti dobiti svjetsku afirmaciju upravo na Bijenalu. Tako je 1962-a godina enformela, a 1964-a američkog pop-arta.
Godina 1968. je godina studentskog pokreta koji sprečava otvaranje Bijenala, koje se u tom periodu našlo na meti ne samo ultralijevih struja. Od tada počinje period institucionalnih promjena. Ukidaju se nagrade, koje će se ponovo dodjeljivati tek od 1986. godine, a od 1972. godine Bijenale prvi put ima temu "Djelo ili ponašanje". Godine 1974. godine manifestacija nije održana, da bi se konačno 1976. i 1978. godine Bijenale vratio u normalu, u stare institucionalne okvire. Od 1980. godine osniva se sekcija za arhitekturu, i direktor Paolo Portogezi otvara prvi put ambijent Korderije u Arsenalu. Izložbu "Aperto 80", posvećenu mladim umjetnicima, predstavljaju Akile Bonito Oliva i Harold Zeman u bivšim skladištima soli na Zaterama. U narednim godinama Bijenale prati kontinuitet u vidu velikih tematskih izložbi, kao npr. Bijenale iz 1986. godine pod naslovom "Umjetnost i nauka".
DEVEDESETE: Devedesete godine predstavljaju i period proslave stogodišnjice, tako da je 45. Bijenale, pod direkcijom Akila Bonita Olive, koji je trebalo da se održi 1992. godine pomjeren na 1993. U centru proslave stogodišnjice Bijenala 1995. godine nalazila se izložba "Identitet i različitost", koju je osmislio Žan Klera: predstavljena su djela najvećih umjetnika XX vijeka, iz svih najznačajnijih svjetskih muzeja. Naredni, 47. Bijenale predstavlja Đermano Čelant, sa temom "Budućnost, Sadašnjost, Prošlost", gdje se susreću tri generacije umjetnika između 1967. i 1997. godine. Te godine na Bijenalu učestvuje 58 zemalja, a Zlatni lav se dodjeljuje Marini Abramović i Gerardu Rihteru.
Poslednje dvije manifestacije iz 1999. i 2001. godine su pod upravom Harolda Zemana, a posljednja, 49. izložba registruje najveći broj zemalja učesnica u istoriji ove manifestacije – 63, kao i rekord u broju posjetilaca – 243.000. Na tom Bijenalu Harold Zeman simbolično predstavlja djelo Jozefa Bojsa kao "kraj XX vijeka", pa se može reći da je time i završen ciklus velikih izložbi otpočet sedamdesetih godina. Globalna stvarnost u kojoj živimo ne daje više mogućnost jedinstvenog predstavljanja od strane direktora-autora izložbe, pa se time ovogodišnji Bijenale pretvara u veliki organizam u čijoj se unutrašnjosti izražavaju različiti i autonomni vidovi savremene umjetnosti.
Zograf na Bijenalu
U jednom od pratećih programa ovogodišnjeg Bijenala u Veneciji, na nekoliko različitih lokacija 12. 13. i 14. juna italijanski umetnik Enriko Mičeleto izveo je performans GONDOLLA®, koristeći različite banknote imaginarnih zemalja koje su za ovu priliku dizajnirali dvadesetak uglavnom italijanskih umetnika, i među njima naš strip autor Aleksandar Zograf. Ime ovog projekta je Bank of Fun, a Zograf je za ovu priliku dizajnirao novčanicu za zemlju Hipnagogiju, čija je novčana jedinica "uzdah".
N.G.
Intervju: Branislav Dimitrijević, kustos postavke "Paviljon Jugoslavija" na 50. Bijenalu
Konzumiranje i posledice
Srbija i Crna Gora je na 50. Bijenalu predstavljena sa dva odvojena projekta pod zajedničkim imenom "Paviljon Jugoslavija". Prvi projekat nosi naziv "Internacionalna izložba moderne umetnosti" anonimnog autora, a drugi je "Nacionalni paviljon", instalacija na fasadi paviljona autora Milice Tomić. Komesar projekta je Branislava Anđelković, a kustosi su Dejan Sretenović i Branislav Dimitrijević. Sa Branislavom Dimitrijevićem razgovaramo o našem ovogodišnjem nastupu.
"VREME": Moto ovogodišnjeg Bijenala u Veneciji je "Snovi i konflikti – diktatura posmatrača". Kako je ovaj moto protumačen kroz koncepciju naše postavke? Za Bijenale su mnogi rekli da je veliki vašar, da treba privući pažnju posmatrača, a sve za vrlo kratko vreme. Paviljon Srbije i Crne Gore privlačio je pažnju.
B. DIMITRIJEVIĆ: Iako smo temu Bijenala smatrali pomalo banalnom, nismo želeli da je izbegnemo, već da je rasklopimo i posebno da uspostavimo odnos prema pomenutom posmatraču diktatoru. Svako ko je bar jednom bio na Bijenalu u Veneciji zna da prosečan posmatrač ne može da za dva-tri dana obiđe ni polovinu predstavljenih projekata. Ovo je dovelo do potpunog zagušenja u kom mnoge koncepcije ostaju nerazumljive, posebno ukoliko računaju na vreme posmatranja/konzumiranja nekog rada (što se posebno odnosi na video umetnost koja je u evidentnoj krizi jer nije nađeno rešenje za njeno izlaganje na ovakvim izložbama). Za oba projekta koje smo predstavili nije bilo potrebno izdvojiti više od par minuta gledanja, ali je naknadno potrebno suočiti se s njihovim konsekvencama. Instalacija Milice Tomić sačinjena od bliceva na fasadi paviljona aktivira se na svakih 17 sekundi, ali se bljesak i optički i konceptualno "urezuje" u našu retinu i poziva nas da pročitamo medijske i političke konsekvence ovakvog ataka na pogled posmatrača. "Internacionalna izložba moderne umetnosti" (IIMU), projekat bez odgovornog autora, sačinjena je od kopija dobro poznatih "remek-dela" moderne umetnosti koja ne zahtevaju da pred njima dugo kontempliramo, već samo da konstatujemo njihovo prisustvo. Posmatrač Bijenala suočen je sa savremenom umetnošću koja hoće da ga iznenadi ili šokira nečim novim i neviđenim, a to najčešće proizvodi zasićenje. Projekat IIMU iznenađuje posmatrača nečim dobro poznatim (izgled i priča moderne umetnosti) što se pred našim očima pretvara u nepoznato. Međutim, o konsekvencama ovog projekta za sam status Bijenala, za devetnaestovekovni model nacionalnih predstavljanja, za tržište umetnosti i moguće traženje izlaza iz ideologija partikularizama (a posebno izanđalih politika identiteta) tek će se raspravljati, prvo u akademskim, a zatim u širim umetničkim krugovima.
Političke konotacije se ni u kom slučaju ne mogu izbeći, a jesu li one bile od presudne važnosti?
Oba projekta otvaraju mogućnosti za novo promišljanje politike univerzalizma. Projekat Milice Tomić referira na događaj univerzalističke i emancipatorske politike Narodnooslobodilačke borbe po kojoj je Jugoslavija bila poznata u svetu sve do trenutka kada je ta politika ugušena nacionalističkim partikularizmima. Ipak, za ovaj projekat ovo je jedna od staza za interpretaciju. Ja bih rekao da ovaj rad zadire u neka bitna pitanja konzumiranja i shvatanja umetnosti: dovodi u pitanje dišanovsku distinkciju između retinalne i neretinalne (konceptualne) umetnosti, jer je to konceptualan rad u kom odlučujuću ulogu igra oko i posmatranje. On se takođe bavi medijskom slikom a posebno fotografijom jer se opire da bude fotografisan u trenutku bljeska. Što se tiče projekta IIMU, on dovodi mnogo više stvari u pitanje (pitanja ideologije same umetnosti, istorizacije, autorstva, čitavih paradigmi) nego što se bavi nekim političkim implikacijama globalizma ili antiglobalizma, koji su ionako ništa drugo do dve strane istog novčića neoliberalizma.
Da li fasada jugoslovenskog paviljona zaista nestaje?
Naravno da ne. Ovde nije reč o mađioničarskom triku, već o optičko-konceptualnom značenju. Efekat ove instalacije menja se zavisno od doba dana (rad se ne isključuje ni noću), tako da je on u stalnom dijalogu sa svetlosnim ambijentom koji nas okružuje. Kako se veče približava, njegov efekat je sve agresivniji (tako da bljesak stvara mrlju na našoj retini koja nas zbilja sprečava da vidimo zgradu sve dok nam se oko ne oporavi), dok noću nikom ne bih preporučio da se direktno s njim konfrontira, mada, ko želi on se i tada može videti iz čamca sa kanala.
Paviljon Srbije i Crne Gore bio je veoma dobro posećen. Ilja Kabakov je, bila sam tome svedok, bio oduševljen postavkom, čak je izjavio da je to najbolji paviljon na Bijenalu. Ni reakcije drugih uglednih teoretičara, kritičara i umetnika nisu se mnogo razlikovale…
Čuo sam da je Mel Ramsden iz grupe Art&Language izjavio za slovenačku televiziju isto to, pa čak i da je rekao da je "Internacionalna izložba moderne umetnosti" najvažniji događaj na venecijanskim bijenalima u poslednje dve-tri decenije, jer upravo dovodi u pitanje mnoge stvari koje se u umetničkom svetu rade po inerciji uključujući i ovu manifestaciju. Od poznatih ljudi koji su videli šta je u i na paviljonu posebno su nam značile reči Borisa Grojsa, Irit Rogof, Sare Vilson, Jare Bubnove, članica zagrebačke asocijacije WHW, zatim Nikolasa Serote, direktora londonskog "Tejta", Dejvida Eliota, direktora tokijskog MORI muzeja. Posebno je zanimljivo bilo čuti šta kažu umetnik Džozef Kosjut ili glavni kustos njujorškog Muzeja moderne umetnosti, koji su mogli i da se malo naljute jer su se našli u priči. Bilo je vrlo važno da je u paviljonu bio prisutan i tehnički asistent na projektu IIMU Goran Đorđević, koji je pomogao ili odmogao (svejedno) posetiocima da se u ovoj priči snađu.
Po čemu ćete pamtiti ovogodišnji Bijenale?
Osim po onom što sam čuo i već ponegde pročitao o našem paviljonu, Bijenale ću pamtiti još jedino po jednom segmentu sa centralne izložbe u Arsenalima, onom čiji je kustos bio Hou Hanru i koja je predstavila umetnike posebno iz daleke Azije. Hanru je evidentno najinteresantniji kustos savremene umetnosti u ovom trenutku. Od nacionalnih paviljona izdvojio bih možda jedino holandski, španski i mađarski. Sve u svemu, Bijenale je bilo veliko razočaranje (što je projektu "Paviljon Jugoslavija" davalo dodatno značenje jer se upravo reagovalo na krizu savremene umetnosti), a umetnički direktor Frančesko Bonami je tamna mrlja čak i za ovakav tip manifestacije, što ponajbolje ilustruje njegov segment centralne izložbe u Arsenalima.
Snežana Ristić
Istorijat jugoslovenskih predstavljanja: Istorija Jugoslavije
Bijenale je za jugoslovenske umjetnike, kritičare i posetioce uvek predstavljao metu živog interesovanja, i bitno je uticao na formiranje ukusa i stavova o savremenoj umjetnosti
Gotovo stalna prisutnost umjetnika sa jugoslovenskog prostora u prvim decenijama Bijenala konačno je nagrađena izgradnjom jugoslovenskog paviljona 1938. godine. Način izlaganja na Bijenalu bio je isti za sve umjetnike – žiri odabira umjetnike koji su slobodni da izlažu šta oni odaberu, dok je generalni sekretar imao pravo i direktno pozivati umjetnike. Time je žiri bio presudan sve do izgradnje paviljona i pozivani umjetnici su bili oni već afirmisani na drugim salonima evropskih centara. Vlaho Bukovac, u trenutku poziva da prvi put izlaže na Bijenalu 1897. godine, ima niz evropskih priznanja. Paja Jovanović izlaže na Bijenalu 1907. i 1912, a Ivan Meštrović 1907. i 1914. godine, kada kao gotovo središnja ličnost Bijenala izlaže u Centralnom paviljonu "Italija" trideset devet djela "Kosovskog ciklusa", kojima je već ostvario velik uspjeh na Internacionalnoj izložbi u Rimu 1911. godine. Meštrović će izlagati na Bijenalu još tri puta: 1926, 1938. i 1942. godine. Na Bijenalu 1928. godine Milo Milunović izlaže dvije slike, a drugi put se pojavljuje na Bijenalu u novom jugoslovenskom paviljonu 1938. godine.
Inauguracija jugoslovenskog paviljona je 1938. godine pod upravom komesara Milana Kašanina, u to doba direktora Muzeja princa Pavla. Milan Kašanin odabira per slikara i jednog vajara: Matiju Jamu, Vladimira Becića, Ljuba Babića, Petra Dobrovića, Mila Milunovića i vajara Toma Rosandića. Kašanin je komesar i narednog ratnog izdanja Bijenala 1940. godine, na kojem učestvuje samo dvanaest zemalja. Jugoslavije nema na Bijenalu 1942. godine, kada se pojavljuje Nezavisna Država Hrvatska.
Od 1950. godine Jugoslavija nastupa u kontinuitetu, izgrađujući postepeno ugled u svijetu umjetnosti, umnogome zahvaljujući i komesarima poput Marina Tartalje 1952, Franca Štelea 1954, Alekse Čelebonovića 1956. i 1958, Zorana Kržišnika 1960. Naši umjetnici počinju dobijati i prva značajna priznanja: France Mihelić nagradu za grafiku 1954, Zoran Mušić za grafiku 1956, Miodrag B. Protić nagradu UNESCO-a za slikarstvo 1956. godine. Na prelazu između pedesetih i šezdesetih godina Jugoslaviju predstavlja niz snažnih umjetničkih ličnosti kao što su: Vojin Bakić, Mario Pregelj, Lazar Vujaklija, Olga Jevrić, Krsto Hegedušić, Gabrijel Stupica, Edo Murtić, Drago Trsar, Petar Lubarda, Dušan Džamonja, a zatim šezdesetih Janez Bernik, Oton Gliha, Stojan Ćelić, Ordan Petlevski, Olga Jančić i drugi. Nakon prelomne 1968. godine, na Bijenalu 1970. komesar Zoran Kržišnik predstavlja radove Jagode Buić, Dušana Džamonje i Janeza Bernika. Slijedi Bijenale 1972. godine komesara Miodraga B. Protića sa djelima Vlade Veličkovića, Dušana Otaševića i Vjenčeslava Rihtera, a naredne 1974. godine Jugoslavija ne učestvuje na Bijenalu. Radoslav Putar, komesar na Bijenalu 1976. godine, uz niz teškoća predlaže Radomira Damnjanovića Damnjana, Bracu Dimitrijevića, Hermana Gvardijančića, Borisa Jesiha, Julija Knifera i Ivana Kozarca. Iduće 1976. komesar je Boris Petkovski sa tematskom izložbom pod naslovom "Od prirode do umjetnosti – od umjetnosti do prirode". Kržišnik, komesar na Bijenalu 1980. godine, izlaže modele ili fotografije spomenika revolucije ili žrtava rata Bogdana Bogdanovića, Dušana Džamonje, Slavka Tiheca i Miodraga Živkovića. Izvan službene jugoslovenske selekcije, na posebnoj tematskoj izložbi "Aperto" inaugurisanoj 1980. učestvuje Marina Abramović sa Ulajem (Marina Abramović je već 1976. na Bijenalu izvela performans "Umetnost treba da bude lepa… umetnici trebaju da budu lepi"). Na "Apertu" 1982. učestvuje Braca Dimitrijević, a De Stil Marković i Viktorija Vesna Bulajić na "Apertu" 1986.
Ješa Denegri je komesar 1982. godine i on poziva Borisa Iljkovskog, Andraša Šalamuna i Editu Šubert, a komesar Davor Matićević 1984. pravi presedan i izlaže samo jednog umjetnika, plakate Borisa Bučana, što će ponoviti i komesar Jure Mikuz 1988. godine sa djelima Janeza Bernika. Između ova dva Bijenala, 1986. godine, komesar Andrej Medved izlaže djela Emerika Bernarda, Zvjezdane Fio, Nine Ivančić, Milete Prodanovića, Luja Vodopivca.
Poslednje izlaganje Jugoslavije uoči njenog raspada je 1990. godine kada komesar Zoran Gavrić predstavlja djela Fila Filipovića.
Godine 1993. Jugoslavija ne izlaže, a na Bijenalu sa nacionalnim predstavljanjima pojavljuju se Slovenija, Hrvatska i Makedonija. U okviru projekta A.B. Olive pod naslovom "Koegzistencija umjetnosti", kao jedan od saradnika na pripremi izložbe je i Biljana Tomić, koja predstavlja djela Marine Abramović i Brace Dimitrijevića.
Godine 1995. Jugoslavija se vraća na Bijenale sa komesarom Radislavom Trkuljom i dodatnim komesarom Vesnom Milić, koji izlažu u jugoslovenskom paviljonu djelo Miloša Šobajića. Budući da se po dogovoru Srbija i Crna Gora smjenjuju naredne 1997. godine, komesar Branislav Sekulić predstavlja slikarstvo Voja Stanića. Godine 1999. iznova je komesar Radislav Trkulja uz dodatnog komesara Vesnu Milić, i oni predstavljaju djela Milorada Damnjanovića, Marijane Gvozdenović, Slobodana Kaića, Mladena Marinkova, Borislave Nedeljković-Prodanović i Todora Stevanovića. Poslednji Bijenale prije ovogodišnjeg za Jugoslaviju je priredio Petar Ćuković sa djelima Milije Pavićevića i Olega Kulika.
