Nisam, eto, do neki dan znao da je Rumunija u drugoj vremenskoj zoni. Kad preko Srpske Crnje uđeš u Rumuniju, odmah izgubiš sat života. Meni je prvo bilo šest, pa mi je u trenu bilo sedam. Ali nema razloga za brigu. Na povratku ćeš svoj sat života dobiti nazad. Prvo mi je bilo jedanaest, pa mi je u trenu bilo deset. Ako više vjeruješ kazaljkama na ruci ili brojkama na displeju mobilnog nego što vjeruješ svom nekakvom unutrašnjem satu, odmah ćeš varirati kraj Bašte, pepela: "Gospode, kako se ovde sporo smrkava." Sredina maja mjeseca, prošlo osam uveče, ulazim u hotel, a dan se još bijeli. Nije sporo smrkavanje jedini razlog da se čovjek pred Temišvarom sjeti Kiša. Isti je to pejzaž kao u Mađarskoj ili Vojvodini. Nije mi, međutim, Kiš prva literarna asocijacija na Temišvar, nego Crnjanski. Ima u Komentarima uz Itaku ona pričica kad se poslije kraja Prvog svjetskog rata Crnjanski vraća materi u Ilanču preko Temišvara i ne može da nađe prenoćište, pa sretne jednog svog zemljaka s velikom kozačkom šubarom koji mu kaže da se u Temišvaru nema gdje prespavati osim u salonima jednog bordela (Silbersalon). Kad na licu Crnjanskog vidi tragove gadljivosti, ovaj ga zemljak krene tapšati po leđima ("kao medved") i tješi ga da ne mora, ako neće, spavati sa djevojkama. U bordelu je i skupina Srbijanaca što su se borili od Soluna do Temišvara, pa im austro-ugarski soldat Crnjanski hoće komplimentirati i kaže im: Mora da je bilo teško. A ovi vojnici vele: "Dobro da se jednom svršilo. Okilavilo se." (Poslije se grle i ljube te pjevaju Tamo daleko.)

MEDVED, MELANHOLIJA: Kad napokon padne temišvarska noć, ulazim u prvu birtiju. Na ekranu velikog televizora – fudbal; igraju Vaslui i Otelul. Ljubitelj sportskog klađenja svugdje je kao kod kuće. Tražim neko lokalno pivo i dobijem politarsku flašu sa etiketom na kojoj je medvjed s krunom na glavi, a velikim slovima piše Ursus, a nešto manjim Fondat 1878. U gimnazijama koje je Austro-Ugarska nakon te 1878. godine u Bosni osnovala još se makar po inerciji uči latinski, pa mi je jasno da medvjed tu nije samo ornament. Sjetim se Crnjanskog (opet!) i pivo (za sebe i društvo za stolom) prekrstim (prevedem) u – međed. I, da se zna, dobro je pivo međed. Konobarica je mlada, crnokosa, nosi kariranu suknjicu i zove se Raluka. Gledam je i liči mi na svoj grad, na Temišvar, u frazi Klaudija Magrisa koju je sa talijanskog prevela Gabrijela Petrović. Lep je, kaže Magris za Temišvar, i nije lišen melanholije. Sutra ujutro, dok se prvi put šetam po Temišvaru, ta se melanholija skoro može opipati. Ima tu neke istočnjačke patine, patine patnje, koju ne može poništiti ni stotinu neonskih reklama Mekdonaldsa. Fasade su oronule, tramvaji škripavi, lica siva i zabrinuta. Sirotinjo, i bogu si teška. Članstvo u Evropskoj uniji očito nije samo po sebi recept za blagostanje. Mali prosjaci su agresivniji nego kod nas. Ima, međutim, u Temišvaru i neke dublje melanholije, kao u gradovima što su nekoć davno vidjeli svoje najbolje dane. Ovdje je 1902. godine izlazilo 25 novina: 12 njemačkih, 12 mađarskih i jedne rumunske. Jedan od temišvarskih mostova onomad je projektovao Gistav Ajfel.

KOPILE U AMANET: U gradovima volim gledati grafite, natpise po zidovima, firme. Uz banke i mijenjačnice, puno je i radnji na kojima piše amanet. I ovdje su dugo bili Turci. Nije teško shvatiti, amanet je na rumunskom – zalagaonica. Imao sam valjda jedanaest godina kad sam naučio prvu rumunsku riječ. Kad je Miodrag Belodedić prebjegao u Jugoslaviju, dao je intervju za Tempo. Novinar ga je pitao kako se na rumunskom kaže fudbal, a ovaj je odgovorio: Isto kao i na srpskom. Novinara je zatim zanimalo kako se na rumunskom kaže lopta, a Belodedić je odgovorio: minđa. Kako smo se samo tome smijali. Dijete je na rumunskom, to već odnekud znam, kopil. U šoping-centru, pored muškog i ženskog toaleta je prostorija za dojenje; na vratima piše da je za mame i kopilad. Smijemo se; mogu li se ovdje dojiti i djeca rođena u braku? Ubjedljivo najveći i najfrekventniji plakati u Temišvaru ovog proljeća su oni na kojima se najavljuje junski koncert Lepe Brene. Šezdeset hiljada ljudi je ovdje 1984. s Brenom pjevalo Živela Jugoslavija. Brenin lik na plakatu je fotošopiran, valjda da je stari fanovi lakše prepoznaju. Plakati za majski koncert Nede Ukraden su rjeđi i manje upadljivi, ali ih ima. Temišvar je pun parkova i zelenila. U jednom parku, na klupi, sjedi mladi par s bebom. Cigani su, svađaju se na srpskom. U jednom trenutku ona mu kaže da se ne smije tako ponašati, da je pretjerao kad joj je opsovao mamu. On kaže: Nisam mamu, nego mater. Ona kaže: To je isto. On kaže: Nije isto, ovo je uzrečica.

STUDENTI I GUVERNATOR: Ima lijepih knjižara u Temišvaru, s dobrim English sections. Sudeći po izlozima, u izdavaštvu stvari ne idu loše. Dosta se prevodi. Na rumunski je, primjera radi, već preveden Saramagov Kain. Ipak, u odnosu na cijene u prodavnicama i kafanama koje su na nivou cijena u Srbiji ili na cijene taksija što su mnogo niže nego u Beogradu, knjige su poskupe. Banknote rumunskih leja liče na izraelske šekele ili australijske dolare; načinjene su, hoću reći, od onog glatkog nepoderivog papira. Guverner (centralne banke) ovdje se zove – guvernator. Lako te novčanice klize iz ruku. Temišvar je univerzitetski grad, s dosta kafana što bi se mogle nazvati studentskim. Tu se opet družim s međedima. Muzika dobra, što će reći jedva primjetna. Može se normalno razgovarati. Kad se poslije ponoći vraćaš u hotel, grad je, vidiš, živ, ali na neki neglamurozan način. Na pješačkoj stazi uz obalu Begeja, u žutom krugu što ga na tlo baca kandelabr, ljubičasti grudnjak s dosta velikim korpicama. Neko je sebi, kao kod Crnjanskog, priredio burnu noć. Ne znam da li umišljam, ali kao da odnekud iz daljine odjekuju uvodni akordi Bitange i princeze. I kad na ulicama nema automobila, ima law–abiding pješaka što čekaju zeleno svjetlo. Ne spadam u takve: gledajući moje mutne oči/ semafori crvene od stida. U san padam uz poznate zvuke kakve valjda svugdje u svijetu prave vozila lokalnih komunalnih preduzeća. Hoću, majko, hoću/ u gradsku čistoću,/ spavam danju, radim noću,/ za gradsku čistoću. Budim se rano, kao čovjek kojem valja putovati. Ugao izašlog sunca ne slaže se sa uglom kazaljki na satu. Kad se sporo smrkava, sporije i sviće. Kafa, doručak, pa još jedna jutarnja šetnja gradom. Utisci se talože. Makar je Čaušesku srušen prije skoro četvrt vijeka, ima u atmosferi, u vazduhu, još nečeg od te stare Rumunije, od državnog socijalizma i istočnog bloka. Sličan sam dojam imao i u Lajpcigu. Možda je premalo vremena prošlo, možda svaka godina državnog socijalizma traži jednu godinu tranzicije, možda treba proći četrdeset i kusur godina da se dođe do nule. Pozitivne? Varijacija na stereotip o engleskoj travi; ništa ne može preko noći. Pa mi dođe pomalo strašna misao. Ako je ovdje sadašnjost gora nego bi mogla biti zbog gore prošlosti, možda je kod nas bolja – zbog bolje prošlosti. Šta će biti s nama kad potrošimo četrdeset i kusur godina kredita? Pola smo već potrošili. Tjeram misao rukom, kao pčelu. Idemo na zapad, vraćamo se, dobiću nazad sat vremena svog života, prijepodnevni za popodnevni sat, nije loša razmjena. Dok kola jure uskom cestom, kao u remiksu stihova Pavleka Miškine i Izeta Sarajlića, ispraća nas špalir makova izraslih kraj pruge, s glavama crvenim kao komunizam.