Soba je sada tek zvučna školjka koja tiho odjekuje, koja te poput Nojevog kovčega nosi kroz potop koji pustoši, ti si očevidac, svedok i učesnik tog apokaliptičkog uništenja, posle koga će biti sprano sve sa lica zemlje, no ti možeš da živiš ove noći u lepoti razorenja sveta, jer u tvom kovčegu pevaju ptice, u njemu je sačuvano za veliko buđenje, za sutra, seme iz koga će se roditi – zorom – jedan novi svet…

Danilo Kiš: Nojev kovčeg (1959)

"Kad god bih imao ideju za roman, izmislio bih pisca, pripisao mu taj roman, i unutar kratke priče prepričao njegov sadržaj", kazao je nekoć Borhes tvrdeći da je odveć lijen da bi pisao romane. Nije Polu Osteru nikada bila strana "poetika prepričavanja". Često su junaci njegovih romana bili pisci i umjetnici, a Oster je uvijek na fascinantan način uspjevao predočiti nam njihove svjetove.

BITI PISAC: Uvijek je kod Ostera postojalo vrlo opipljivo osjećanje neobičnosti književne vokacije. Biti pisac više je čudno nego što je čudesno, ta misao kao da provejava iz Osterovih romana i eseja. Slična se misao dade pronaći u Hotornovim djelima. Hotorn, Melvil, Toro, Emerson – ta čudesna plejada novoengleskih mudraca s početka devetnaestog stoljeća zapravo i jesu najvažnije Osterove književne preteče (u borhesovskom smislu). Sjediti u zatvorenoj sobi pred neispisanim listom papira (ili pred praznim ekranom) definitivno jest čudan način trošenja vremena. Često kod pisaca postoji dojam da se njihov posao razlikuje od života an sich, otud ona Kišova dihotomija Život, literatura ili pak ona Semprunova Pisanje ili život. A opet, možda jedino sami sa sobom, jedino u zaključanoj sobi, jedino pred praznim, pred neispisanim, možemo biti ono što zaista jesmo, možemo pronaći, spoznati sami sebe, možemo naslutiti vlastito lice iz vremena prije nego je stvoren svijet.

Na početku Putovanja u skriptorijum junak romana budi se u zaključanoj sobi. Junak se zove gospodin Blenk. Prevoditeljska fusnota pomoći će ovdje onima što su nevični engleskom jeziku: Blenk (eng. Blank) znači prazan, neispisan, ali i bijel. Osterovim čitaocima odmah na pamet padaju Duhovi, drugi dio Njujorške trilogije, sa svojim različito obojenim protagonistima. Još je jedan razlog da se pomisli na Njujoršku trilogiju. U medijskim najavama posljednjeg Osterovog romana često se govori o njegovoj relativnoj kratkoći u poređenju sa prethodnim Osterovim romanesknim ostvarenjima, a ponegdje se čak kaže i da je riječ o najkraćem Osterovom romanu. Putovanja u skriptorijum u tom smislu možda i jesu izuzetak, ako bismo Njujoršku trilogiju promatrali kao jedan roman. Ako je, međutim, trilogija spoj triju romana, onda se Putovanja u skriptorijum (i dužinom) savršeno uklapaju u taj niz, te epiloški sklapaju (njujorški) kvartet.

Uskoro ćemo, međutim, uvidjeti da epiloška priroda Putovanja u skriptorijum nadilazi Njujoršku trilogiju.

SVA IMENA: Ono što je za zapadnu popularnu kulturu strip Liga izuzetnih džentlmena, to je za Osterov opus roman Putovanja u skriptorijum. Ovom aforističnom definicijom može se ukratko predstaviti jedan sloj posljednjeg Osterovog romana. Džejms P. Flad, Ana Blum, Dejvid Zimer, Piter Stilman junior, Piter Stilman senior, Fenšo, Samjuel Far, Volt Rouli, Džon Traus, Sofi, Danijel Kvin, Marko Fog, Bendžamin Saks – pojavljuju se ili se spominju u Putovanjima u skriptorijum. Svi su oni, naravno, junaci prethodnih Osterovih romana. Sretali smo se i ranije kod Ostera sa sličnim metafikcijskim postupcima (Ana Blum iz Zemlje posljednjih stvari spominje se primjerice u Mesečevoj palači), no oni su uvijek igrali ornamentalnu ulogu. Metafikcionalnost Putovanja u skriptorijum jest esencijalna. Jednu stvar, međutim, valja naglasiti: poznavanje prethodnih Osterovih djela nije nužno za čitanje Putovanja u skriptorijum, no njihovim će poznavanjem čitanje zasigurno biti obogaćeno. U izvjesnoj je mjeri ovaj roman ipak i Osterov poklon svojim najvećim fanovima, kao kad, recimo, neki kultni bend objavi limited edition antologijskog live albuma. A opet, sve se to može promatrati i na drugi način. Nekim mladim čitaocima Putovanja u skriptorijum možda budu i početna luka putovanja Osterovim autorskim arhipelagom. Ovaj je roman zapravo možda i neka vrsta mape Terrae Austeriane, borhesovska geografska karta koja je u isto vrijeme i replika, odnosno maketa svijeta. On je također i metafizički indeks imena, enciklopedija izmišljenih. Koliko god da se ovim romanom Oster obraćao svojoj publici, toliko su na umu bili i junaci njegovih djela, ljudi koje je stvorio.

SNOVI: Od antike do Frojda umjetničko je stvaranje uspoređivano sa snovima. "Grijesi koje čovjek u snu učini, grijesi su sna, ne čovjeka", kaže se u Talmudu. Osteru je – vidimo to iz Putovanja u skriptorijum – ovdje ipak bliži Jejts, pjesnik koji u motu jedne svoje knjige ističe: "U snovima počinje odgovornost." Odgovornost pisca za svoje junake, to je još jedan od slojeva ovog romana. U tom su smislu Putovanja u skriptorijum i specifičan esej o pisanju. Kiš je nekoć govorio kako se ne usuđuje da izmišlja, a u Putovanjima u skriptorijum možemo vidjeti šta se može desiti odgovornom autoru koji se usudio. "Mnoge su tužbe podignute protiv vas", kaže Danijel Kvin gospodinu Blenku. Nije ovo, međutim, kafkijanski motiv; to je prije kao kad bi Jozef K. tužio Kafku zbog proganjanja, duševnih boli, te napokon zbog pseće smrti. Pitanje odgovornosti na neki je način logičan kontrapunkt dominantnoj Osterovoj opsesivnoj temi: slučajnosti. Motiv slučajnosti, koincidencije, sinhroniciteta, motiv prisutan i u Osterovim romanima i u esejima (Crvena bilježnica), jest upravo motiv koji podriva monopol uzroka i posljedice kao jedinog zakona na kojem počiva svijet. Koncept odgovornosti izvorno u stvari i potiče od uzroka i posljedice, odnosno njihove međusobne veze. Putovanja u skriptorijum zapravo i počinju u onom morisonovskom momentu when the music’s over, kad muzika utihne, dakle, a kako je riječ o Osteru mora se, naravno, raditi o muzici slučajnosti.

PLIMA: U jednom su svom sloju, međutim, Putovanja u skriptorijum i jasno politična. Kao i u Bruklinskoj reviji ludosti, a za razliku od ostalih Osterovih romana, vidljivo je da izvanjska buka i bijes dopiru i do zaključane sobe. To je ona situacija koju je Flober opisao još prije trinaest decenija: "Oduvijek sam nastojao živjeti u kuli bjelokosnoj, ali plima govana udara o njene zidove ne bi li je potkopala." Plima ljulja koenovski tower of song, ljulja se i zaključana soba navrh kule. Političnost Putovanja u skriptorijum je, naravno, alegorijska. Tu se vraćamo na "poetiku prepričavanja". Rukopis kojeg gospodin Blenk čita u zaključanoj sobi u jednom svom sloju je i aluzija na (političko) stanje svijeta. Ima i u tom romanu u romanu Osterovih migova zahvalnom čitaocu. Jedan od protagonista zove se Žuber. Jedan od francuskih pisaca koje je Oster prevodio na engleski jest upravo Žuber, onaj isti Žuber o kojem piše i Sioran, onaj Žuber kojeg je volio Ivo Andrić. Jedan epigraf iz Gospođice je upravo Žuberova misao: "Pamet nas opominje šta nam valja izbegavati. Jedino nam srce kazuje šta treba činiti."

Pol Oster je uvijek bio pisac srca, pisac u srcu čijeg djela je uvijek počivala krhkost dobrote (Cvetan Todorov), pisac koji se u svom srcu ne miri s doživljajem pisca kao autora "okrutnog i ravnodušnog prema patnjama drugih, koji se poigrava s ljudskim životima i ne prihvata odgovornost za ono što čini". Putovanja u skriptorijum su bajka o odgovornosti. U jednom autopoetičkom tekstu Pol Oster je priznao da su najveći utjecaj na njega kao pisca imale upravo bajke. U srcu bajke je priča, a fabularna jednostavnost bajke služi kao "odskočna daska za čitaočevu imaginaciju". Gospodin Blenk u svojoj zaključanoj sobi jest, naravno, pisac Pol Oster, ali je on u isto vrijeme i svaki pravi Osterov čitalac koji u svojoj zaključanoj sobi čita knjigu i koji je u svojoj imaginaciji dopisuje. Svaka priča o pisanju mora biti i priča o čitanju, čitanje zatvara krug pisanja – i to nam, među ostalim, govori formalna cikličnost Putovanja u skriptorijum. Zmija koja grize svoj rep – ta drevna simbolička slika može biti amblem forme ovog romana, u središtu tog kruga, međutim, u srcu njegovom, u najtajnijoj odaji, u sancta sanctorum, u zaključanoj sobi, jeste misao da i su i gospodin Blenk, i pisac, i čitalac, kao i svi ostali zapravo, također načinjeni od tvari od koje su snovi tkani, te da odgovornost – kako reče Jejts i kako ponovi Bono u pjesmi Acrobat – zbilja počinje u snovima.