U savremenoj umjetnosti više gotovo da i nema tabu tema. Nekadašnje tabu teme postale su zapravo pomodne. U vrijeme prvog objavljivanja Lolite, Nabokov je još i mogao da teoretiše i esejizira o subverzivnom potencijalu tematizovanja pedofilije, no u međuvremenu se mnogo toga promijenilo. Seksualizacija maloljetnika ušla je u mejnstrim na velika vrata. Ima to, naravno, veze sa činjenicom da je valjda i jedini kult kojem se klanja naša epoha zapravo kult – mladosti. I dok u razvijenim zemljama Zapada stanovništvo nikada nije bilo u prosjeku starije, dok dužina prosječnog životnog vijeka i dalje sporo, ali nezaustavljivo raste, dotle se priče koje se pričaju više nego ikad bave mladima. Starost je u našoj civilizaciji ostala bez imena i bez glasa. A paradoksalno je to, jer to je tema koja se nikada nije ticala većeg broja ljudi, ne samo onih starih, nego svih koji su sa starima ovako ili onako povezani. Na prvi pogled, starost je tema koja bi, ako ništa drugo, trebalo da ima svoju publiku.

50 JOJ JE GODINA TEK: U ovom kontekstu, film I dalje Alis, čije i režiju i scenario zajedno potpisuju Ričard Glacer i Voš Vestmorlend, izuzetno je zanimljiv za razmatranje. Ovaj film – kao i istoimeni roman autorke Lise Đenove na kome je baziran – bavi se jednom od boljki koje nerijetko prate starost: Alchajmerovom bolešću. Zanimljivo je, međutim, kako i tipično "staračku" temu autori uspijevaju da liše konteksta starosti. Glavna junakinja, univerzitetska profesorka lingvistike Alis Holand (glumi je Džulijen Mur, koja je za ovu ulogu zasluženo dobila Oskara, i to, začudo, prvi put u karijeri) ni po čemu zapravo nije starica. Na samom početku filma ona proslavlja pedeseti rođendan i u punoj je snazi. Zgodna, inteligentna, zadovoljna i ostvarena žena slavi u društvu svog muža i troje odrasle djece. Uskoro, međutim, počinje da ima problem sa zaboravljanjem pojedinih riječi pa se obraća neurologu. Ispostavlja se da ima Alchajmerovu bolest, i to u rijetkoj formi karakterističnoj po tome što se javlja kod još relativno mladih pacijenata.

GENETIKA: Tu zapravo počinje prava priča. I nije stvar samo u tome kako se sama Alis suočava sa činjenicom svoje bolesti. Važno je i kako se sa novom situacijom nose njeni bližnji, prvenstveno muž i djeca. Njen muž Džon (glumi ga Alek Boldvin) po profesiji je liječnik i univerzitetski profesor. Imaju troje djece: Anu, Toma i Lidiju. Najmlađa Lidija (glumi je Kristin Stjuart) pomalo je crna ovca u porodici. Ana i Tom nastavili su stazama visokog obrazovanja, a Lidija želi da bude glumica. Majčina bolest, međutim, djecu tangira i na najličniji mogući način. Ispostavlja se da Alis nosi gen koji uzrokuje ranog Alchajmera te da postoji pedeset posto šanse da ga je prenijela svakom od svoje djece. Naučni napredak omogućava da djeca provjere da li su naslijedili fatalni gen. U epohi u kojoj činjenica da Anđelina Džoli preventivno uklanja dojke i jajnike jer je naslijedila "zloguke" gene privlači ogromnu medijsku pažnju, ovo je zanimljiva peripetija. Još je zanimljivija reakcija djece. Ana i Tom se testiraju: Ana je naslijedila "zli" gen, a Tom nije. Utješno je, međutim, da Anina djeca (ona je trudna s blizancima u trenutku kad se testira) nisu naslijedila babin "Alchajmer" gen. Najzanimljivije je ipak to što Lidija uopšte ne želi da se testira.

PORODIČNE VEZE: Osim uticaja na pretpostavljenu budućnost, Alisina bolest utiče, naravno, i na sadašnjost njene porodice. Uticaj bolesti na njen odnos s mužem i djecom prikazan je bez previše klišea i patetike. Gledaoci mogu da naslute kako njen muž održava neku vrstu preljubničke afere, ali to nije prikazano nedvojbeno niti se insistira na osudi. Takođe, Ana i Tom se polako otuđuju od majke, ali nema sugerisanja da su oni "negativci". Ipak, srce filma je u odnosu Alis i Lidije. Na donekle čudnovat način, ružna i opaka bolest zbližava majku i (njenu najmlađu) kćerku. Naposljetku, ostaje da se vidi kako se sa sopstvenom bolešću nosi sama Alis. To što je ona vrhunska intelektualka, u ovom je slučaju zapravo otežavajuća okolnost. Gubitak mentalnih sposobnosti nju privatno pogađa teže nego što bi nekog drugog, intelektualno inferiornijeg. Njeno suočavanje sa vlastitom sudbinom, uključujući i razmatranje mogućeg samoubistva, prikazano je u dirljivom i potresnom registru. Sve u svemu, I dalje Alis jest klasičan primjer "ozbiljnog" savremenog Holivuda, no "nesentimentalan, realističan ton" (kako reče jedan kritičar iz Hrvatske) ipak ga čini filmom vrijednim gledanja.