Umetnička grupa Per.Art obeležila je dvadeset godina postojanja. Per.Art je nastao u Novom Sadu i čine ga umetnici sa i bez invaliditeta. Ova umetnička grupa deluje u oblasti produkcije, edukacije i promocije savremenih izvođačkih umetnosti. Svoje aktivnosti sprovodi kroz program za savremeni ples i performans i program umetnost i inkluzija. U dve decenije postojanja oni su svoje performanse izvodili na značajnim pozorišnim festivalima širom sveta, pre svega – afirmisali su inkluziju doslovno i temeljno, obezbedili kontinuitet zahvaljujući sopstvenoj prilježnosti i upornosti. Dok proslavljaju jubilej, zatičemo ih kako se pripremaju za učešće na nemačkoj plesnoj platformi koja je jedna od najreferentnijih u svetu. U okviru obeležavanja jubileja izveli su premijerno predstavu Mi nismo čudovišta koja na jedan složen i otvoren način promišlja poziciju umetnika danas – sa ili bez invaliditeta.

Sa umetničkim direktorom Per.Arta Sašom Asentićem govorimo o upornosti i posvećenosti koja je neophodna kada marginalizovanom dajete vidljivost.

"VREME": Kada se osvrneš, a jubilej je nekako uvek povod za sumiranje pređenog puta, šta je ono najvažnije što vidiš?

SAŠA ASENTIĆ: Čini mi se najvažnijim to što postojimo u kontinuitetu dvadeset godina. Smatram da su u tome naša najveća snaga i uspjeh. Znamo da danas u Srbiji malo šta ima kontinuitet. U turbulentnim vremenima iza nas uspjeli smo da izdržimo i slijedimo našu viziju, da ostanemo dosljedni svojim principima – stvaranju što otvorenijeg i inkluzivnijeg društva, jer vjerujemo da društvo zaista treba da izgleda drugačije od onoga kako smo ga zatekli prije dvadeset godina kad smo se okupili kao grupa mladih ljudi. Krenuli smo da ga mijenjamo, jer vjerujemo u prihvatanje drugog bez obzira na različitosti koje postoje među nama, i borimo se za odnose i uslove koji omogućavaju dostojanstven život i rad u Srbiji. To su naši važni ciljevi. Kao grupa se trudimo da stvorimo uslove u kojima umjetnici sa i bez invaliditeta mogu da rade zajedno.

Pomjerali smo iz godine u godinu granice shvatanja o tome ko može da bude umjetnik… Naravno, u kontekstu u kojem živimo, gdje su osobe sa invaliditetom marginalizovane, mi smo uspjeli da naše kolege sa invaliditetom afirmišemo kao autore i izvođače. Mi smo u grupi prije svega kolege i prijatelji, ravnopravni smo, i to je nešto što je i odlika našeg rada i što smatram bitnim.

Jedan od prvih utisaka nakon predstave jeste jedan stav koji kaže: mi smo oni i oni su mi – upravo u kontekstu ravnopravnosti o kojoj govoriš.

Naslov ove predstave Mi nismo čudovišta predložio je Dalibor Šandor, naš kolega sa invaliditetom, i cijela predstava je rađena po njegovoj ideji. Njegov osnovni motiv je bio da ukažemo na problem koji postoji u društvu u kojem se stvaraju slika i stav da je neko ko je drugačiji stran i poput čudovišta. U predstavi to kritički preispitujemo, pokazujemo da ako je nešto nepoznato, a izvor je određenog straha onda obično može da vodi ka predrasudama, stereotipima… pokušavamo da upravo to otklonimo i ponudimo drugačije iskustvo susreta sa nepoznatim, sa drugim.

Posmatrajući ovu predstavu, a u prostoru muzeja smo, što je takođe bitno, telo se zaista u prostoru jasno doživljava kao političko.

Predstavu nosimo ravnopravno i Dalibor Šandor, koji je dao ideju, i Gzavije le Roa, jedan od najznačajnijih koreografa u svijetu plesa danas, na kraju i ja, koji sam omogućio da se predstava desi u ovom kontekstu, ali sam i kao izvođač na sceni, zatim i svi drugi članovi i članice Per.Arta sa i bez invaliditeta – svi nosimo ovaj rad i u tom smislu političnost dolazi iz takvog izlaganja javnosti. Uži kontekst samog rada je neodvojiv od predstave, a to je Galerija Matice srpske, dakle institucija kulture od nacionalnog značaja, čiju umjetničku zbirku ne samo da preispitujemo kada je riječ o sadržaju i temi nego i u institucionalnom smislu: gdje je mjesto svih nas i koja je uloga i mjesto muzeja danas – u stvaranju javne slike o nama kao Per.Artu i društvu u kojem živimo. Galerija Matice srpske je jedan od naših glavnih partnera, u proteklih dvanaest godina sarađujemo kontinuirano, mogu da kažem da je jedan od jedinstvenih aspekata ove predstave da smo u Galeriji stalno prisutni i to nije situacija u kojoj se naše prisustvo prosto toleriše i vrata nam se otvaraju zbog toga što je, kako je to za neke, sada u trendu baviti se inkluzijom, a da iza toga stoji nerazumijevanje – ne radi se dakle o tome. Mi smo u Galeriji prisutni i čitavo stručno osoblje galerije nas podržava i daje nam priliku da se zaista bavimo Galerijom Matice srpske, njenom ulogom u društvu i njenom zbirkom.

Umjetnički nam je bilo bitno što nas je u izložbenom prostoru zbirke radova iz dvadesetog vijeka gdje smo preispitivali kako da se postavimo prema kolekciji,

Galerija podržala u namjeri da prekrijemo ta djela. Evo otkrivam, a Dalibor Šandor ne voli da se otkriva šta se dešava u predstavi, ali pravim iznimku zbog onih koji nas čitaju – da shvate da je to umjetnički i društveno važan trenutak, gdje mi dobijamo dozvolu kao grupa Per.Art koju čine umjetnici sa i bez invaliditeta, da ispitamo na koji način se postavka percipira danas, ko ima pravo da utiče na stvaranje pogleda i javnog stava o nama samima, našem mjestu u društvu i kulturi kojima često pripadamo kroz mehanizme isključivanja ili sa pozicije isključenih. Mi se ovim radom kroz izvedbu sa svojim tjelima, i to je ono što je politično, upisujemo u stalnu zbirku Galerije Matice srpske. Preispitujumo šta jedna institucija od nacionalnog značaja poput Galerije Matice srpske sa svojom kolekcijom može da ponudi kao kolekciju novih subjekata i u umjetničkom i u društvenom smislu.

Za mene je Per.Art, ako govorimo o istrajnosti i neodustajanju, primer kako se prema preprekama pristupa kao prema izazovima. To je ono što vam je obezbedilo kontinuitet i pomeranje granica ako govorimo o odnosu društva prema osobama sa invaliditetom. Šta planirate dalje?

Krajem januara krećemo sa probama za novu plesnu predstavu čija je autorka naša članica Natalija Vladisavljević – ona je koreografkinja, izvođačica i spisateljica sa Daunovim sindromom koja je od samog početka u Per.Artu. Premijeru planiramo za kraj marta u Novosadskom pozorištu. Predstavu Mi nismo čudovišta nastavljamo da izvodimo u Galeriji Matice srpske, a predstava Dis_Sylphide je zvanično uvrštena u selekciju njemačke Plesne platforme, kao jedna od najznačajnijih predstava koje su nastale na njemačkoj plesnoj sceni u protekle dvije godine. To je velika stvar, pošto se prvi put na tako značajnom svjetskom događaju pojavljuju umjetnici sa intelektualnom ometenošću i pojavljuje se po prvi put predstava koja je nastala u koprodukciji Per.Arta i vodećih plesnih centara u Njemačkoj i Evropi – Kampnagela iz Hamburga i Muzonturma iz Frankfurta. Predstava je imala premijeru prošle godine u Kampnagelu i to je jedinstvena koprodukcija u kojoj su umjetnici sa intelektualnom ometenošću prvi put sarađivali sa umjetnicima sa druge plesne scene – u ovom slučaju njemačke. Meni je to posebno drago, jer sam se godinama trudio da omogućim priliku kolegama sa invaliditetom da sarađuju sa svojim kolegama iz neke druge zemlje, jer umjetnički svijet i infrastruktura savremene plesne scene funkcioniše tako da je veoma teško da se naše kolege sa invaliditetom uopšte pojave na sceni, a koprodukcija sa centrima iz drugih zemalja praktično ne postoji. Trudio sam se da to omogućimo i kažemo: to može da postoji, i da konkretnim primjerom pokažemo kako i na koji način. Predstava Dis_Sylphide je doživjela ogroman uspjeh, a igrana je na najznačajnijim mjestima u Njemačkoj kada je o savremenim izvođačkim umjetnostima riječ, stigli smo čak i do Tokija, a trenutno smo u pregovorima sa nekoliko evropskih festivala. Od prošle godine Per.Art je i jedan od glavnih partnera u velikom četvorogodišnjem projektu "Europe Beyond Access", kroz koji uz podršku Fondacije Novi Sad 2021 radimo na promjeni položaja umjetnika sa invaliditetom na evropskoj razini. Između ostalog predstavljaćemo zanimljive goste umjetnike u Novom Sadu, ali i producirati nove inkluzivne plesne predstave u Novom Sadu sa umjetnicima bez i sa invaliditetom i okupljati što veću publiku koju čine osobe sa invaliditetom u našoj namjeri da što više ljudi osvijesti i ostvari svoja ljudska prava, a to su prava na stvaranje i uživanje kulture i umjetnosti.