Kultura

Džez

Paolo Fresu

fotografije: tim dickeson

Umbria, prvih 50 godina

UJF je proslavio pedeseti rođendan onako kako i priliči jednom od najboljih, najvećih i najstarijih džez festivala u Evropi. Ponudio je svakome ponešto na odgovarajući način, a svima koji su makar i nakratko bili prisutni, neku vrstu sreće koju nije lako opisati, ali je zato lako doživet

Za Vreme iz Peruđe

Peruđa se nalazi između Rima i Firence i jednom godišnje, desetak dana, zablista tako sjajno da, zakratko, postane najatraktivnije mesto u Italiji. Jedan od najboljih džez festivala u Evropi privuče ljude raznih profila iz celoga sveta koji se stope sa drevnim gradom i izgrade izvanrednu atmosferu na ulicama, koja traje danju i noću. Teško opisivo onima koji nisu iskusili i nezaboravno za one koji jesu… Opuštena atmosfera i mnogo pozitivnih vibracija svuda i na svakom koraku. Za desetak dana, kroz grad prodefiluju neke od najvećih zvezda savremenog džeza, ali i drugih žanrova.

Pre pedeset godina održan je prvi Umbria Jazz Festival. Ulaz beše besplatan, ali postavljeni standardi veoma visoki. Svet se izmenio u međuvremenu, tako i Festival, no visok standard kvaliteta nikada nije izneveren. Još uvek ima besplatnih koncerata (ove godine više od 100!), ali je od plaćenih ulaznica ostvarena dobit od 2,3 miliona evra (40.000 prodatih ulaznica).

Festival je u međuvremenu proširio profil. Na programu se nalaze i umetnici koji nemaju puno zajedničkog sa džezom. Na taj način Festival privlači pažnju šire i mlađe publike.

Ovogodišnji, jubilarni Umbria Jazz Festival otvoren je nastupom Boba Dylana. Podržan izvanrednim pratećim bendom (dvojica gitarista, Doug Lancio and Bob Britt, basista Tony Garnier, bubnjar Jerry Pentecost i multiinstrumentalista Donnie Herron koji svira pedal steel, violinu, gitaru), on je u svom narativnom maniru predstavio album Rough & Rowdy Ways. Dylan je čovek koji živi i stvara u svom, privatnom timelineu, imun na prošlost i nostalgiju. Mistično polusakriven iza skromno ozvučenog klavira, ne želi bilo kakvu formu “the best of” i oslanjanje na prošlost. Komunikacije sa publikom gotovo da nema, a svaka forma audio i vizuelnog snimanja je zabranjena… Priča se priča… Tako je počelo.

Arena “Santa Giuliana” je najveći prostor za koncerte na Festivalu. Tu su pretežno nastupali muzičari čija muzika ne nosi etiketu jazz. Za Herbieja Hancocka veliki prostor nije bio problem. Pročešljao je svoj repertoar, od ranih dana do danas, sa takvom lakoćom da je teško prihvatiti činjenicu da ima 83 godine. Lionel Loueke i Terence Blanchard su bili izvanredni. Pretežno mlađa publika je burno reagovala na rifove Hancockovih tema iz fjužn perioda…

Branford Marsalis


Na istoj bini odlično su se snašli Brad Mehldau (sa Larryjem Grenadierom – bass i Jeffom Ballardom – bubnjevi) koji zvuče sveže i zanimljivo, uvek voljni za istraživanja i avanture i Branford Marsalis (sa Joeyem Calderazzom – klavir, Ericom Revisom – kontrabas i Justinom Faulknerom – bubnjevi). Joey Calderazzo je imao uspešno veče, očigledno uživajući u muzici koju grupa izvodi. Kvartet funkcioniše izvanredno i do krajnosti uverljivo.

Nešto manje uverljivo je delovao Snarky Puppy, koji su tek na momente zvučali uzbudljivo. Zatvoreni u stvarnosti koji su sami stvorili, kao da su se malo umorili…

U Arena Santa Giuliana nastupila su i dva mega orkestra. Jedan sa Kyleom Eastwoodom (sin Clinta Eastwooda) koji je publici predstavio muziku iz filmova u kojima se proslavio njegov otac i drugi sa Stewartom Copelandom, bubnjarem grupe Police (“Police Deranged For Orchestra”).

Zajedničko za oba projekta je što su na granici uspešnog. Stewart Copeland je uložio mnogo energije i entuzijazma, ali nije muzici svog bivšeg benda podario naročito zanimljivo novo ruho. Kyle Eastwood se nije do kraja uspešno izborio sa inače veoma atraktivnim materijalom…

Američka pevačica i multiinstrumentalista Rhiannon Giddens nastupila je u duetu sa svojim muzičkim i životnim partnerom Franciscom Turissiom. Njena mešavina raznih žanrova (folk, lantri, bluz, džez i gospel) deluje prirodno i upečatljivo. Njen nastup je siguran i uverljiv. Šarm i snaga kojima je teško odoleti. Preporučljivo!

Bill Frisell


Teatar Morlacchi je imao fantastičan program. Mesto, samo po sebi atraktivno, čini da na bini sve deluje čarobno. Nezaboravni nastupi Kenny Barron trija, Danilo Pérez trija with John Pattituci and Adam Cruz, spektakularna Samara Joy (posebno nadahnuta verzija kompozicije Charlesa Mingusa Reincarnation Of A Lovebird), duet veterana Enrico Rava & Fred Hersch i Bill Frisell Four (Greg Tardy – saks, Gerald Clayton – klavijature i Johnathan Blake – bubnjevi). Bill Frisell i njegov bend zvuče ekstremno dobro, uigrano i uzbudljivo. Jedan od najznačajnijih trenutaka Festivala. Zanimljivo, Bill se umnogome odrekao svojih pedala. Novo lice i novi pristup jednog od najboljih džez gitarista sadašnjeg trenutka.

Teatar Morlacchi


Italijanski džez muzičari su neopravdano u senci na evropskoj sceni. Kako god, kod kuće uživaju zasluženu pažnju. Stefano Bollani (solo piano), Paolo Fresu (Ferlinghetti), Fabrizio Bosso Quartet (We4), Gianluca Petrella (Cosmic Renaissance), Dado Moroni (solo piano), Enrico Pieranunzi (solo piano), Dado Moroni (solo piano), Danilo Rea (solo piano) svojim nastupima značajno bi obogatili bilo koji džez festival u Evropi. Svaki od njih je priča za sebe, fascinantna i upečatljiva. Možda se najširoj publici najviše dopao delimično cirkuski zabavan nastup svestranog Stefana Bollanija, ali u teatru Morlacchi najuzbudljiviji su bili Paolo Fresu i Fabrizio Bosso, svaki sa svojom pričom i pristupom, izvanredni.

Gianluca Petrella sa svojim programom Cosmic Renaissance je multižanrovski orijentisan i podjednako dobro pripada publici koja nije džez orijentisana, baš kao i onima koji to jesu, što nije jednostavno… Solo pijano nastupi su se mahom održavali u sali Podiani, koja savršeno odgovara svrsi. Tu je Marc Ribot odsvirao svoj odlični solo nastup. Fokusiran, zanimljiv i sadržajan, spada među uspešnije koncerte ove godine.

Na Festivalu je bila priređena atraktivna izložba fotografija na kojima su ovekovečene neke od epizoda iz prvih 50 godina, autora Tima Dickesona, Yasuhiroa Fujioke i Adriana Scognamilla. Veliki majstori džez fotografije su na više mesta u gradu prikazali nešto od onoga što su tokom prohujalih godina snimili na Festivalu.

UJF je proslavio pedeseti rođendan onako kako i priliči jednom od najboljih, najvećih i najstarijih džez festivala u Evropi. Ponudio je svakome ponešto na odgovarajući način, a svima koji su makar i nakratko bili prisutni, neku vrstu sreće koju nije lako opisati, ali je zato lako doživeti. Svi su pokazatelji da će Festival nastaviti da raste i zadržati svoj specijalni status na mapi evropskih džez festivala. Nezaboravno i fantastično, sa bilo kog aspekta. Ako ste propustili prvih pedeset izdanja, nemojte pedest i prvo, desetak dana sledeće godine u julu…

Iz istog broja

Bioskop: Zvuk slobode

Ima li nade posle BarbiHajmera

Zoran Janković

Nevolje s jezikom

Vudu rituali neukog zakonodavca

Ivan Milenković

Intervju: Nikita Milivojević, umetnički direktor Bitefa

Pozorište nije hipodrom

Sonja Ćirić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu