Kultura

TV manijak

Uzmi ili ostavi

Iz večeri u veče, dok gledam specijalne emisije posvećene Kosovu, osećanja su potpuno zbrkana. Kategorija "specijalnog programa" na temu Kosova postala je toliko redovna, tako da bi svaku informativnu emisiju mogli već dve godine da tretiramo kao specijalnu. One to naravno – nisu, baš kao što jednostrano proglašenje nezavisnosti nije pad meteorita, hapšenje Ratka Mladića ili prijem Srbije u EU bez ikakvih uslova takođe. Od 1999. Kosovo je postalo samo deo informacije u vremenskoj prognozi, privremeno raseljena lica su zarad brzine medijskog jezika postala – izbeglice, a "takozvani predsednici", premijeri, ministri i ostali organi Kosova sve manje su bili takozvani, a sve više privremeni, da bi pre nekoliko dana postali samoproklamovani. Prvo smo u jeziku izgubili Kosovo, jer ljudska komunikacija ne može dugo da trpi složene izraze i navodne znake, pa je figurativno kraćenje jednog dana, nepravedno ali činjenično, postalo stvarno odsecanje, skraćivanje Srbije za Kosovo. Ne tvrdim da bi se išta promenilo da smo stalno papagajski ponavljali rogobatne složenice, već samo konstatujem da je jezik sledio stvarnost, a politika nije.

Te večeri, na RTS-u su eksperti objašnjavali ono što smo i bez objašnjavanja znali i osećali, nepravdu, a u pauzama je pevala Merima Njegomir. Kada su počela divljanja po gradovima u Srbiji, navijači su pevali ariju iz Boja na Kosovu koja je bila nezvanična himna JSOa. Priča o jednostranom proglašenju nezavisnosti pretvorila se iste noći u medijsku priču o lupanju izloga, paljevini i huliganizmu na ulicama gradova u Srbiji. Kada su novinari iz svih redakcija dobili batine, tek tada sam na RTS-u prvi put čuo kvalifikaciju "huligani", umesto "demonstranti". Obratili su nam se i Tadić (umirujuće) i Koštunica (koji posle konsultacija sa Karađorđem u Orašcu pokazuje znake povišene temperature). I narednih dana nismo dobili jasnu osudu paljevine poslastičarnica i pekara koje drže Goranci ili Albanci. Častan primer su gradske vlasti Kragujevca koje su otvoreno osudile napade i još važnije – izvinile se sugrađanima zbog nasilja i provokacija. Niko u Srbiji ne sme da se oseća manje bezbednim zato što je Kosovo samostalno proglasilo nezavisnost i nije normalno da srednjoškolci divljaju po ulicama skandirajući "ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji". Nije normalno da kojekave paravojne organizacije najavljuju terorističke akcije u tabloidima jer će eventualne žrtve biti građani Srbije, alo je l’ ima ovde neko normalan!

Deca koja su ovih dana, ili noći demonstrirala, nisu zapamtila Kosovo, a ono je za njih refren iz navijačkog skandiranja. Kada je kod nas iste noći održana sednica Skupštine, a zatim i prenos sednice Saveta bezbednosti UN-a, mi malko stariji smo po glavi provrteli poslednjih dvadesetak godina setivši se kako smo u istoj sali gledali Butrosa Butrosa, pa Kofija Anana i sada Ban Ki Muna. Kosovo je simbol početka raspada SFRJ, uzdizanja Miloševića, NATO agresije, zločina nad Albancima, pa nad Srbima i sada postaje međunarodni presedan. Možda smo stvarno mi izgubili Kosovo, možda je ono sada početak nekog globalnog raspada, možda je problem prerastao Srbiju?

U stvari – TV program mi liči na Mandin šou na TV B92 "Uzmi li ostavi" gde se otvaraju kutije, gubi se okrug po okrug Srbije, takmičar veruje u sudbinu, a povremeno bankar (čitaj EU) daje ponude koje se po pravilu odbijaju. Publika navija, a takmičar razvija taktike bazirane na sujeverju – ne bi li sačuvao svoje pare koje, u stvari, nema. Kockarska TV drama dostojna Dostojevskog.

Ako smo fizički ostali bez teritorije Kosova, pa sada brojimo priznanja i odmeravamo kaznu neprijateljskim zemljama koje ga priznaju, mislim da smo istovremeno u Srbiji za dugi vremenski period Kosovo kao temu sačuvali i konzervisali. Već nekoliko puta se čuje teza da za vjeke i vjekov treba zabraniti prihvatanje nezavisnosti, ljudski vek je kratak, a Srbija je večna. Toma Nikolić, ali i Koštunica, uspeli su da pred unutrašnju javnost, nas birače i TV gledaoce postave Kosovo kao totem, odnosno tabu koji niko neće moći da dodiruje ili o njemu diskutuje. To medijsko, imaginarno Kosovo zaista je ostalo zauvek u Srbiji. Ako pokušaš da ga suočiš sa realnim Kosovom, postaješ državni neprijatelj ili izdajnik, u kojeg je dovoljno upreti prstom kao Mira u Ćuruviju uoči bombardovanja. Nekoliko nepotpisanih tekstova u tabloidima (za koje premijer danas rado daje intervjue), osvrt na konferenciji za novinare i eto ti rulje sa flašom benzina na vratima, kao Čedi ili pekaru Džou u novobeogradskim blokovima. Džo je kao mnogi njegovi sunarodnici, da vas podsetim, nakon prve noći NATO bombardovanja prvi ispekao hleb za komšije, pre državnih pekara. Drugi komšija Albanac u mom bloku, takođe nas je sačekao sa vrućim hlebom, a zbunjene i unezverene patriote stajale su u redu sa cegerima u rukama. Tajac. Klinac iz kraja je prekinuo tišinu – šta je Srbi, došli ste kod Šipca po leba, a sinoć ste lomili! Samo su pognuli glave. Jutarnji hleb je znak da je novi dan, da smo živi i da hoćemo normalno da doručkujemo.

Iz istog broja

Knjige

Onomatopeja nostalgije

Zoran Paunović

Književnost – istok-zapad (1)

Halim među Svensonima

Teofil Pančić

Intervju – Aleksandar Serdar, pijanista

Decentralizacija klasike

Sonja Ćirić

FEST 2008

Predlog za gledanje

Ivan Jević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu