Knjige
Val i plam
Na svakoj stranici iskrenost Punog meseca jer B.D. zna tajnu žeravice igre. Ucrtava svoje srebrne, bile putanje u morsku plavet, u nebesku pustoš. Piše i lice mora dodiruje. Zna drhteći od čuđenja istinu da izmisli. Narcis drskosti, lepe oholosti lebdi svakom stranicom romana
Bili libar je letopis-povest Nogometnog kluba Hajduk. Dokumentarni detalji: utakmice, golovi, broj gledalaca, bílo mora… a onda sve to pređe u fantastiku dostojnu nemačkih romantičara. Velemajstora fantastike. Fantastika već od mesta na kome je B.D. na stadionu: “… spretniji i jači uhvatili se za jarbole onih zastava na obodu stadiona, a ja sam rubom bezdana dopuzao do kraja vijenca, uhvatio se za gredu krovne konstrukcije, očajnički jednom rukom zagrlivši čeličnu cijev, a drugom trljajući ispečene oči… Onda je netko kriknuo: pao je, pao je…”
Nije pao Boris D, on nikad ne pada, a kad padne nađe ono što mu treba kao Džems Džojs jer Bili libar je jedna duga dablinska noć.
Prvih 11 godina u gradu N. živeli smo u Ljubljanskoj ulici. Ljubljanska, partizanska ulica: Višnjići, Kojaševići, Novakovići, Cicovići, Vučinići, Koprivice… Živeli smo u krovinjari, dvorišnoj kući trgovačke porodice Kojašević. Ispred velika krovna loza, negovana loza sa velikim mermernim stolom dubrovačkim na sredini. Loza i mladi Andrija Kojašević, poginuo 1944. na oslobođenju Sarajeva. Kći Darinka, skojevka, potkazana od četničke gamadi gradske osuđena je na smrt. Noć pred izvršenje 19-godišnja devojka piše pismo majci, gospođi Jefteliji: “Draga mama, pišem ti poslednji put. Večeras nam je saopšteno da ćemo sjutra biti strijeljani. Znam da će te ovo mnogo poraziti ali treba da budeš hrabra i da ne tuguješ jer treba da znaš da idem u smrt časno i pošteno. Svoje stvari sam razdala jer znam da ti ne trebaju. Ovaj sat predaćeš Stani (Kati) Vuković. To je njen. Ne mogu ti više ništa reći jer znam kako ostaješ. Ipak ti imaš još djece pa se nadam da će te pripaziti. Sada ti nemam što više pisat, nego ti šaljem posljednji pozdrav, tebe, Mišu, Andriji i Beki.”
Beka – Bisa radila je u velikoj prodavnici Poljoprivrednog kombinata “Belje”. Poljoprivredno-prehrambeno preduzeće sa sedištem u Dardi. Osnovao ga je kao feudalni posed u Belju 1697. austrijski vojskovođa i princ Eugen Savojski. Cvetalo je najbolje u SFRJ. Prodavaonica “Belje” u Karađorđevoj ulici, bliže trgu.
Već je među dečacima bila pomama oko čokoladica sa sličicama fudbalera Prve lige. Fotografije kao da ih je uradio reditelj-baletan Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba, partizanski fotograf, Žorž Skrigin. Mala fusnota o kostimu. Skrigin je otišao u partizane ovako kostimiran: crni borsalino “idn” šešir, odelo od haris-tvida i vrlo lake elegantne plitke “zebu” cipele. Na savet generalnog sekretara KPJ, egzekutora u Španiji i velikog svetskog mangupa Josipa Broza. Još nije bio Tito.
U izlogu radnje “Belje” bila je izložena velika fotografija sa kompletnim timovima Prve lige Jugoslavije. Svi, svi na okupu. Taj album, tu svečanost, Bisa je, po partizanskoj liniji, donela na dar meni i mom bratu Dimitriju, Peju, starijem od mene 10 godina, rođenom u Dulčinejinom Ulcinju 1940. On je voleo da me darne u žicu, pa pre nego što sam počeo da piljim u album, kaže ima tu i jedan Božo. Zajebava se, zna, već u mojoj petoj godini, kakve su mi fudbalske ambicije, i pokaže fotografiju a ispod piše Božo Broketa. Ostalo mi je u sluhu Beara, Kokeza, Broketa, ali nisam znao da je Božo. Jedno, baš rano jutro, podžapali smo se Pejo i ja čija je više ta fotografija. Najstariji brat Vojin, stariji od mene 20 godina, igrao u juniorima Željezničara, rano postao boem. Ustao je, onako pospan, uzeo fotografiju i pocepao je. Pa da mi je bila pri ruci sablja komandirska đeda Kosta posjekao bih ga.
Boris Dežulović je majstor portreta: Božo Broketa, stasiti Dubrovčanin, skojevski ratni ilegalac, u Hajduk došao gotovo ravno iz zatvora u italijanskoj Pisi s dvogodišnje robije zbog šaranja antifašističkih grafita po okupiranom Gradu.
PRVA TITULA HAJDUKA I BOŽO BROKETA: “Na dan 29. listopada sunce u Splitu počinje zapadati točno u šesnaest sati i četrideset dvije minute. To vrijeme fotografi zovu zlatni sat jer svijetlo je tu oku blaže, a boje toplije. Ugravira se tada zlatni sat mekim sjenkama, vrijeme se na njemu učini boljim i ljepšim pa stvari dođu jasne i čiste, istinitije nego što jesu. Zapadne žuti balon za Marjanom i upadne u more iza Čiova, nakon čega krvavo nebo poprimi boju mora, ako je bura sivu, ako je južina – počne se polako gasiti tonući u slani sumrak.”
E, šta bi Vilijem Tarner dao, hiljade i hiljade funti, da B.D. napiše nešto o pejzažu na njegovim slikama. Tarner i lugar, rima ha, tako već to traje od 1950: “Svake godine, svakog 29. listopada, tačno u četiri sata i četrdeset dvije minute poslijepodne izroni taj šutljivi, visoki i suhi Starac iz trave na stadionu Ragby kluba Nada nekadašnjem mitskom stadionu na Hajdukovom Starom placu.”
Motiv, refren zlatnog sata i suhog starca radi kroz celo ovo poglavlje. Jer nitko u Splitu, nitko na svijetu ne pamti taj zlatni čas kao stari lugar, inženjer šumarstva Srđan Mrkušić iz primorske Podgore, mladi predratni golman Hajduka. Posle rata državni reprezentativac i golman Crvene zvezde. Prvi naš golman, po engleskom uzoru, u ulozi trećeg beka. I pre tog gola Boža Brokete najvažnijeg u povijesti Hajduka ide postupak nabrajanja. Kao Homerovo nabrajanje brodova na Ahilejevom štitu, kao katalog žena kod Hesioda. Dežulović opisuje najvažnije Hajdukove golove. Od prvog gola Šime Raniga, levicom, u sedmoj minuti utakmice protiv italijanskog Kalcija, 1911, pa do gola Blaža Sliškovića u rašlje, protiv Torina. Blaž Slišković, jedan od najboljih napadača Jugoslavije, sigurno u prvih deset koje sam video, a video sam…
A gol Boža Brokete? Dan, 29. listopad, nedelja, meč za titulu prvaka, četvrtog posleratnog prvenstva Jugoslavije: “Vrijeme prohladno, teren loš i raskvašen gledatelja dvadeset hiljada, atmosfera nezapamćena, još barem dvije hiljade ljudi na krovovima, na balkonima, stablima, zidovima, oko prokuhalih tribina u razuzdanom južnjačkom karnevalu s pjevanjem i pucanjem nestrpljivo čeka da tačno u petnaest sati sudac Emil Erlich iz Ljubljane označi početak majke svih utakmica.” Zvezda i Hajduk imaju isti broj bodova, ali Zvezda ima bolji količnik (0:33) i dovoljan joj je bod, a još je povela golom Rajka Mitića u 38. minutu. Vodi Zvezda i u drugom poluvremenu, Vukasu je ozleđeno koleno, ali on kreće 15 minuta pre kraja u dribling horizont: “U jednoj od najljepših plesnih točaka koje je upućena splitska publika vidjela, Vukas je uz aut liniju odigrao mesijevski tango argentino s trojicom-četvoricom Zvezdinih igrača – još se Messiju ni ćaća nije rodio kad je Bajdo tako plesao – pa se zaigran jedva zaustavio na dnu nizbrdice, na samom rubu igrališta, gotovo pod legendarnom Starom murvom. Onako tanak i elegantan izgledao je baš kao Fred Astaire u klasiku Swing Time, što se tih dana davao u kinu Central: čak je i ona velika crvena petokraka na dresu izgledala poput ruže na reveru Fredova fraka. Vrtio se tako Bajdo uz korner liniju, lelujao, lebdeo, skakao i stepao s igračicama iz plesne skupine Crvena zvezda, i onda odjednom s Brankom Stankovićem kao Ginger Rogers na nejakim leđima – unutrašnjim felšom desnicom iz nemogućeg mrtvog kuta šokirao Zvezdine saigrače i publiku i Zvezdinog trećeg beka koji je istrčao čekajući centaršut, pa stigao tek iskrivljena vrata ispratiti loptu iz suprotne stative u mrežu.”
Sekunde su tekle kao stoleća. Još 15 minuta do večnosti. Zvezdini igrači ukopali su se u šesnaesterac i izbacivali loptu nasumice. A igrači Hajduka, nisu se pridržavali gesla velikog trenera Luke Kaliterne da gol ne daje igrač nego igra pa su besomučno ubacivali loptu u kazneni prostor protivnika… I počeo je osamdeset sedmi minut kad se elegantni ilegalac “Božo Broketa preko reda dokopao jedne lopte… i svojim je kanalima proslijedio Stani Krstuloviću na lijevo krilo, ovaj je otamo prebaci duboko u neprijateljsku pozadinu, skočili su na nju Milivoje Đurđević i Branko Viđak, ali je Hajdukov napadač bio viši i spustio je na ivicu desnog kuta Zvezdinog šesnaesterca, dvadesetak metara od gola, gdje je na nju – trčeći nizbrdicom i još tamo od početka ove rečenice – naletio Božo Broketa… Bila je nedjelja 29. listopada 1950, točno četiri sata i četrdeset dvije minute.
Mnogo je minuta, sati i dana prohujalo drvenim semaforom pod starom gradskom Plinarom, evo danas ravno, sedamdeset godina. Poklopile su se kazaljke na zlatnom satu pa je u prvom trenutku izgledalo da je Broketin balun odletio preko Marjana i pao u more tamo negdje iza Čiova – tako da je nebo došlo krvavo i purpurno. U slijedećem trenutku činilo se da je to Broketin projektil u Mrkušićeve suprotne rašlje zapravo probio mrežu i zid stadiona i onaj veliki rezervoar stare Plinare iza južne tribine, a Stari plac eksplodirao u vrelom piroklastičnom oblaku,vriske, huka, zvonjave i grmljavine u hiljadu boja.”
Poklopljene kazaljke su znak ludila, često hodam sa dve kazaljke dok se ne poklope. Najčešće od pet do 23 sata pa do ponoći. Znak ludila i neprolazne ljubavi, znak fantastike. Eto tako piše Boris Dežulović o Božu Broketi kada su dan(i) bogovi bili. Na svakoj stranici iskrenost Punog meseca jer B.D. zna tajnu žeravice igre. Ucrtava svoje srebrne, bile putanje u morsku plavet, u nebesku pustoš. Piše i lice mora dodiruje. Zna drhteći od čuđenja istinu da izmisli. Narcis drskosti, lepe oholosti lebdi svakom stranicom romana ili Volt Vitmen i Boris Dežulović u četiri ruke: Niti – ne – razmišljam/ko može biti čudesniji nego ja sam… Pa dalje: Jer ja uvijek rasipam najbolje što imam…
Helderlin i Boris Dežulović, može li to? Može, može: Trava je more. Stadion kod Plinare uvek je bio more. Beara, Bajdo, braća Matošić plesali su, hodali po vodi. Talasaju dokumentarni detalji po travi Starog placa, a onda sve to u romanu Bili libar pređe u fantaziju. Jer snom raste reči moć. Opet Helderlin i ja u pičku materinu s njim. I Dežulović mrtve podmladiti zna. Preživeli su bez jutjuba najveći antički junak, samoubica, Ajant i poludeli Heraklo, i revolucionarka Antigona. Pa preživit će Broketa, Bajdo, Beara u knjizi Bili libar.
A je li video Dežulović gol Brokete? Video? Pa video je sve golove Hajduka u njegovoj povijesti i pamti lice svakog Hajdukovog strelca. A i ja vidim Broketin gol u Bilom libru bolje nego da je snimljen sa 24 kamere Leni Rifenštal, u koju sam bio zaljubljen kao Kit Ričards. Mit se ne vidi, on prolebdi i traje večno.
MALI VLAJ I VELIKI VLADIMIR: Svaki je dječak u splitskim kvartovima, na Gripama, na Bačvicama, Firulama ili Lučcu, na Manušu, Špinutu, Lovretu ili Zvončacu imao idola, žarko želeo biti Šurjak, ili Žungul, ili Peruzović, ili Mužinić, ili Jovanić ili glavni igrač Jurica Jerković. To je ta čuvena Ivićeva momčad kad Dežulović postaje ozbiljan navijač. Ali je svaki dječak u svakoj generaciji, pa i danas, kao golman na igralištu, bio Vladimir Beara: Ja san Beara. I Borislav Radović i pesma Stari kraj: Gde su se naspramno po dve slagale kupe / od školskih torbi, džempera i kapa / lopta letela iz podneva u veče, / sjajno od snega ili mesečine.
Pa, opet, dvije točke: “Eno tako četrdesetšeste maloga Vlaja Vladimira Beare iz Zelova kraj Muća na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Tek se vratio iz Onoga rata kao petnaestogodišnjak bez izbora i bez kuće, koju su mu četrdesetiprve zapalile ustaše. Kad je kao član Prištapske čete Devete divizije stigao u Split da završi gimnaziju, pod prozorom u Podgorskoj ulici bila su mu dva splitska hrama: desno Hajdukov Stari plac, lijevo zgrada Hrvatskog narodnog kazališta. Na Starom placu, tako mali Vlaj iza branke najpre Boži Broketi i Ivi Radovinkoviću dodaje balune, pa im na treningu brani penale, a navečer u teatru, za pedeset dinara po predstavi pleše u Gotovčevom Eri s onoga svijeta.” Kakva rima Ero i Beara, pa dalje: “Do dana današnjega valjda jedini junior u povijesti Hajduka, koji je plesao balet. A plesati je, kaže, naučio još kao dijete čuvajući koze u rodnom Zelovu, skačući s kamena na kamen kao onomad Vaslav Nižinski u petrogradskom Ermitažu”. Ili kao Luka Modrić, velemajstor Dinama i Reala po padinama Dalmatinske zagore, čuvajući ovce.
U Dnevniku Nižinski kaže kako njegov rukopis poskakuje, kao što igra Boris Dežulović u njegovom romanu Bili libar. Nižinski-Dežulović, poklopljene kazaljke, gde to vodi? U ludilo ljubavi i ljeposti.
U ovom poglavlju Dežulović kao poetski advokat Vladimira Beare. Taj Vlaj koji je sa Bernardom Vukasom najviše zaslužan što je Hajduk od 1950. do 1955. osvojio tri titule prvaka Jugoslavije optužen je za veleizdaju Splita. Pa neka oproste, neka izvini Dioklecijan, i Sv. Duje, i Grgur Ninski, i Vicko Krstulović, Split je postao veliki, pravi Grad, tek kad je Hajduk postao državni prvak. A Jugoslavija je tada bila među osam najboljih reprezentacija na svetu. A Beara, standardni vratar državnog tima, otišao je u Beograd u Crvenu zvezdu. Sve glasine da je Zvezda prodala autobus da potplati Bearu, da je u pitanju politički prelazak bile su samo laži koje Dežulović stav po stav, tačku po točku odbacuje. Navodi prave razloge Bearinog odlaska. U svibnju 1955. Jugoslavija je u Torinu pobedila Italiju 4:0. Bajdo Vukas bio je strijelac četvrtog gola: “Na povratku Beari je upao u oko trun ugljena iz lokomotive, i nije mogao braniti protiv Železničara, Hajduk je izgubio 2:3, a Beara je ostao u sarajevskoj bolnici gdje ga nitko iz kluba nije došao vidjeti, čak ni kad je sedam dana kasnije Hajduk ponovo gostovao u Sarajevu, ovaj put protiv FK Sarajevo. Bijeli su i tu izgubili 1:3, gradom je krenula priča da Beara glumi ozljedu i minira titulu, i on je povrijeđen i ljut napustio bolnicu i vratio se u Split. Nakon dva poraza Hajduka za titulu je trebala pobjeda u posljednjem kolu prvenstva na Starom placu protiv beogradskog Radničkog, a povrijeđeni i uvrijeđeni Beara na vlastitu odgovornost je stao na gol i Hajduk je pobijedio 5:1. Ni to, međutim nije bio kraj. Na fešti nakon osvojenog prvenstva svi su dobili nagrade, svi osim glupog Vlaja. Ponižen, Beara je zaprijetio da će napustiti klub. Iz Hajduka su mu odgovorili onom čuvenom rečenicom: Ajde slobodno, imamo mi osam Beara.”
Posle odlaska Beare Hajduk šesnaest godina nije bio prvak države. Tako je Beara, za koga su Rikardo Zamora i Lav Jašin rekli da je golman broj 1 na svetu, a u Engleskoj dobio nadimak Veliki Vladimir, baletan čeličnih šaka odjezdio u Beograd. Mada svaki pravi, jugoslovenski navijač Bearu vezuje za Hajduk, za Franu Matošića i Bajda. Beara koji je na Olimpijadi 1952. odbranio penal Ferencu Puškašu, u Splitu ostade izdajnik, mali glupi Vlaj, a devedesetih postaje Srbin: “Planula je tako devedeset druge kuća Bearinih u Zelovu kraj Muća, jednako kako je gorjela pedeset godina ranije. I stajalo je tako crno zgarište Bearine kuće punih dvanaest godina, sve dok je svojim sredstvima i vlastitim radom, bez pomoći Države i Kluba, nije obnovila grupa Bearinih prijatelja i Hajdukovih navijača.”
Na sve opačine, na sve uvrede, podmetanja o odlasku u Beograd, Beara nije reagovao. Odgovorio je ljubavlju. I nikad sa Zvezdom nije putovao u Split, i nikad za Zvezdu nije branio pod Starom murvom: “Hajduk je meni sve. S njim u mislima se budim, idem na počinak, Hajduk je moja najveća ljubav koja poput svake prave i srećne ljubavi ima puno lijepih ali i onih manje lijepih trenutaka, ljubav zbog koje vam srce jače zaigra, ali se i bolno u grču stegne.” Ili Vladimir Beara i ludi Ezra Paund u četiri šake (Canto LXXXI): Što vruće voliš to i ostaje,/drugo je šljaka;/što vruće voliš neće ti se oteti./Što vruće voliš pravo je tvoje nasljedstvo.
Vladimir Beara umro je na dan dok sričem ovaj tekst, 11. kolovoza 2014: “Bio je baletan, bio je Vlaj, bio je Srbin, bio je najveći – ukratko, sve što se u Splitu za njegova života nije praštalo. Pa ipak Split od Beare ne treba tražiti oproštaj: Veliki Vladimir im je, kako vidimo, sve oprostio. Njegovom smrću Splitu je stoga bilo oproštaj tražiti od svih Vlaja, Srba, baletana i velikana koje je ovaj okrutni grad ikad zajebao i zajebavao. Odavno većemu od sebe i vlastite okrutne biografije Bearin je grob na Lovrencu dovoljno velik i za njih.”
Nitko u Jugoslaviji ne piše s takvom jedrinom u mudima kao Boris Dežulović. Jer Jugoslavija je njegovo dvorište, njegov posed. Piše s jedrinom u mudima i kad piše o HDZ, Tuđmanovim navijačima koji su se na zidu stadiona u Torinu potpisali: Ustaše-Split.
B.D. majstor poente, majstor post-skriptuma i post-festuma: “Onog dana kad je umro Vladimir Beara sasvim slučajno u automobilu sam slušao velikog slovenskog kantautora Vladu Kreslina i njegov Bijeli grm: Kakor da je zdaj isti mesec maj/živel sam garat neurotljivo mlad pjeva Vlado u duetu s ocem Milanom, starim beltinškim muzikantom. Vlado Kreslin rođen je u Mariboru na Dan Republike 1953, one jeseni kad je Beara branio za selekciju Ostatka svijeta, na dan kad je Hajduk igrao finale kupa sa BSK-om za oca Milana, velikog navijača Hajduka, nije bilo dvojbe kako će mu se zvati sin: Če bi krila imel takrat bi letel, pevaju Kreslini, … a če bi znal ne bi se igral.” ¶
Kraj u sledećem broju
