Jedna od zgodnijih i efektnijih reklama koja Beograđane u ovo ljetno recesijsko vrijeme pozivaju da provedu desetak dana negdje na Mediteranu jest ona što propagira ture na Siciliju. Na džambo plakatima dominira fotografija idiličnog krajolika, a ispod je portret Marlona Branda u ulozi Don Vita Korleonea iz prvog dijela famozne Kopoline trilogije Kum, uz tekstualni slogan: Ponuda koju ne možete odbiti. U epohi u kojoj fama oko nekog filma obično traje tri do šest mjeseci, rečenica iz filma starog preko četrdeset godina (Kum je snimljen 1972) još uvijek ima masovnu prepoznatljivost dovoljno jaku da bude marketinški iskorištena. Nije to čudno; u mnogim anketama Kum je proglašen za najbolji film svih vremena. Ipak, Marlon Brando kao Marlon Brando ne asocira sve ljude automatski na Vita Korleonea. Nekima je prva asocijacija pukovnik Kurc, nekima Marko Antonije, nekima Stenli Kovalski. Jedan drugi glumac, ovih dana preminuli Džejms Gandolfini, međutim, gdje god da ga se gleda za većinu gledalaca ostaje prvenstveno – Toni Soprano. (Usput, osim mafijaške, Brando i Gandolfini imaju još jednu glumačku vezu; na Brodveju je Gandolfini debitovao upravo ulogom u Tramvaju zvanom čežnja.)

ŠEST SEZONA: Serija The Sopranos originalno je emitovana na HBO-u od 1999. do 2007. godine. Imala je šest sezona i ukupno osamdeset šest epizoda. Kreator serije je Dejvid Čejs. Finansijski gledajući, ovo je najuspješnija serija u istoriji kablovske televizije, a po većini kritičarskih anketa radi se o najboljoj televizijskoj seriji svih vremena. Njen uticaj na globalnu popularnu kulturu u cjelini je nemjerljiv. U posljednje se vrijeme, jednako kod elitističkih snobova i takozvane široke publike, stvara konsenzus da su televizijske serije u dvadeset prvom stoljeću istovremeno i bolja zabava i relevantnija umjetnost od trenutno vladajuće holivudske filmske konfekcije. Dok holivudski scenaristi kao da masovno boluju i od hroničnog gubitka svake originalnosti i od nedostatka hrabrosti za eksperimentisanje, pa u svjetske bioskope skoro isključivo šalju nastavke, rimejk verzije i slične destilate već hiljadu puta cijeđene suhe drenovine, tvorci televizijskih serija kao da se takmiče u inovativnosti. Nije tako bilo osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka. Tu novu TV epohu otvorili su upravo Sopranovi, na čelu sa glavom porodice, pater familiasom, Tonijem – tj. Džejmsom Gandolfinijem.

PORODIČNE VEZE: Ako je upravo Kopolin Kum iscrtao konture tipičnog (pop)kulturnog doživljaja mafije u sedamdesetim i osamdesetim godinama dvadesetog vijeka, ako se devedesetih na to nastavio Skorseze sa Dobrim momcima, serija Sopranovi uradila je istu stvar za kraj devedesetih i početak dvijehiljaditih. Važnost porodičnih veza, odnosno kult porodice, znani iz Kuma, tu se i obnavljaju i pervertiraju. Ipak, kao i u velikim književnim djelima te u važnim filmovima, ključ uspjeha Sopranovih jest u uvjerljivim i odlično profilisanim likovima. Cijelu seriju nosi zapravo lik Tonija, mafijaškog šefa i porodičnog čovjeka, sklonog depresiji. Glumeći Tonija Soprana, Džejms Gandolfini ne samo da je odigrao ulogu (svog) života, nego je stvorio i jednog od najživljih i najpamtljivijih fikcionalnih junaka u istoriji televizije. To je bila uloga koja je na izvjestan način "pojela" sav njegov minuli i kasniji rad. Odličan je Gandolfini, recimo, u filmu Last Castle gdje igra rame uz rame sa Robertom Redfordom, kao i kod braće Koen u The Man Who Wasn’t There, ali je to blijedo u poređenju sa Tonijem Sopranom.

MAFIJA IZ DŽERZIJA: Još je jednu nit serije Sopranovi važno potcrtati. Ova serija je dio mitologije Nju Džerzija, mitologije čiji dio su i Filip Rot i Brus Springstin sa svojim E Street Bandom. Sopranovi i E Street Band imaju i jaku personalnu vezu u liku (i djelu) Stivena Van Zanta, Springstinovog gitariste koji u Sopranovima igra lik Silvija Dantea, Tonijevog prijatelja, a mnogim fanovima i omiljenog lika u cijeloj seriji. Mada ranije nije imao nikakvog glumačkog iskustva, Van Zant je kao Dante, žargonski rečeno, pokidao. Vijest o iznenadnoj Gandolfinijevoj smrti, Van Zanta je dočekala na evropskoj turneji. Čuvši vijest, Van Zant je izjavio: "Izgubio sam brata i najboljeg prijatelja. Svijet je izgubio jednog od najboljih glumaca svih vremena." Prvi koncert poslije Gandolfinijeve smrti, Springstin je odsvirao u Koventriju. Na koncertu je odsvirao cijeli Born To Run album posvetivši ga umrlom glumcu. U naslovnoj pjesmi je i stih The highway was jammed with broken heroes on a last chance power drive, citiran u jednoj epizodi Sopranovih. Velika je poezija u dugom oproštaju, kad se pjesnik u nekoć spepeljenom gradu pozdravlja s glumcem što je, i u životu i na ekranu, znao izgledati kao lik izišao iz njegovih pjesama.