Ministri kulture republika Hrvatske i Srbije Antun Vujić i Branislav Lečić sastali su se prvi put prošle nedelje povodom izložbe hrvatskog izdavaštva na Sajmu knjiga u Beogradu. Najatraktivniji rezultati njihovog razgovora su: neophodnost uspostavljanja međudržavnog prometa i plasmana knjiga, inicijativa o povratku kulturnog blaga u Hrvatsku i poziv Antuna Vujića srpskom ministru kulture da prisustvuje međunarodnom skupu ministara kulture u Opatiji. Sastanak dva ministarstva Vujić je pred novinarima ocenio kao "nešto što može da okrene stranicu istorije u odnosima dveju zemalja". I, delovao je da to zaista misli.

Antun Vujić je Dubrovčanin, rođen 1945. godine, doktor filozofije, učesnik Hrvatskog proljeća 1971. godine, autor knjige Otvorena znanost i otvoreno društvo, narodni je poslanik, radio je u Leksikografskom zavodu do pre dve godine, kada je postao ministar kulture.

"VREME": Zašto je baš sad upriličen susret dva ministarstva kulture?

ANTUN VUJIĆ: Mi smo ostvarili političke pogodnosti za suradnju onoga trenutka kada su Jugoslavija i Srbija učinile veliki čin – vraćanje kulturne baštine iz područja Vukovara i drugih mijesta. Ovo sada je samo jedan transparentan čin ohrabrenja svih oblika suradnje. Ja sam rabio u nekoliko navrata izraz da kada se suradnja gura kroz prozor, treba joj širom otvoriti vrata. Sajam knjiga je bio neposredan povod koji sabire nekoliko vrsta interesa: kulturni interes, politički, ali bogme i komercijalni, i kada se ovakve stvari poklapaju onda se ostvaruju i najpovoljniji efekti. Razgovori s gospodinom Lečićem su na neki način markirali probleme. Ministarstva kulture ne vladaju elementima platnog prometa, ali mogu činiti pritiske i u pogledu toga dogovorili smo neke stvari. Mislim da će i hrvatski i srpski izdavači imati interesa od ovoga o čemu smo razgovarali. Što se tiče Hrvatske, zaista nema problema s uvozom knjiga i carine, toga nema uopće, a u Srbiji sto posto. Pretpostavljam da je to pitanje vremena. Dakako, treba omogućiti neposrednu zajedničku suradnju izdavača, i oko izdavanja, razumije se. Pitanje jezika ja bih postavio i na ovaj način: mnogo je bolje da se knjige javljaju u obje jezične varijante nego da imamo loše prijevode s jedne na drugu. Kad je prijevodna literatura u pitanju, zajednički interes mogu biti i različiti prijevodi iste literature, ali zajednička izdanja, otkupljivanje prava, plasman knjige na jezično neusporedivo širem tržištu. Mi ćemo vjerovatno imati i pozitivan efekt u ujednačavanju cijena knjige jer mi se čini da su u ovom momentu cijene u Hrvatskoj više nego u Srbiji. Dakle, poklopilo se mnogo toga i ovo je zapravo početak a on će se nastaviti u dogovorenim oblicima suradnje.

Koji su prioritetni poslovi vašeg ministarstva?

To je kulturna politika koju smo definirali u tri velike reforme. Reforma odlučivanja, formirali smo kulturna vijeća koja imaju autonomiju u odlučivanju o utrošku proračunskih budžetskih sredstava. Napravili smo veliku poreznu reformu i faktički sva ulaganja koja se iz gospodarstva daju u kulturu oslobođena su poreza, što je gotovo unikum u Evropi. Nažalost, još nema efekata koji bi odgovarali ovakvim mogućnostima zato što još ne postoji navika ulaganja. Tu smo napravili veliku stvar, potpuno smo oslobodili knjigu poreza i nema carina na uvoz kulturnih dobara. I treće, uveli smo osobitu metodologiju: svaka lipa koja se preko Ministarstva kulture daje u kulturu javno je objavljena na internet stranicama. Eto, to su sistemske makromjere kojima se bavimo uz svakodnevni trud oko održavanja kulturnog sustava.

Da li i Hrvatska, kao što to čine neke zapadne države, podržavanjem nekog projekta želi da svetu pošalje sliku o svojoj estetici?

Ne vjerujem u stvari koje dolaze do umjetničkih efekata iz namjera koje mi se čine jako političke. Osobno sam za pluralizam kulturnih orijentacija, mora biti mjesta za naivnu umjetnost kao što mora biti mjesta i za potpuno izokrenute hamlete koji nam možda više govore nego oni na koje smo naučili. Mislim da je ta šarolikost vrlo prisutna u hrvatskoj kulturi. Mogao bih izdvojiti neka područja u kojima je ona osobito počela izbijati: suvremeni ples, vizualne umjetnosti, imamo nekoliko izložbi koje putuju i izazivaju zanimanja, primjerice "Neprilagođeni" s kojom smo bili i u Moskvi. To su stvari kojima mi kao država eventualno možemo na neki način da se prikažemo na ugovorima o međudržavnoj suradnji. Ali, mislim da cirkulacija danas ima drugačije tokove i što se prije odreknemo potrebe da tuđim osjećajima radimo naše estetike, to će nam prije naše vlastite postati bolje.

Šta je identitet hrvatske kulture?

Teško mi je to definirati s jednim, dva ili tri fenomena. Naravno, klasičan odgovor bio bi Krleža, ali on nipošto ne bi zadovoljio ono što sada imamo s pojavom nekoliko generacija mladih pisaca. U slikarstvu također stara velika imena ostaju veličine, evo, s Kiferom smo bili u Veneciji na Bijenalu i tamo požnjeli prilično priznanja, ali on je osamdeseto godište. Ono što se sad odvija u Hrvatskoj zapravo je jedno novo zbivanje. Niz onoga što se nazivalo alternativna kultura na neki način se oslobodilo tako da je danas razlika između main stream i alternativne kulture prilično drugačija nego što je bila ranije. Ne bih se usudio navesti nešto konkretno, sigurno ne bih želio reći da je to glagoljica, podravski ili međumurski plesovi, Lado ili HNK. Mislim da je kultura jedan totalitet i da je u tom smislu vrlo teško nešto reći. A, osim toga, kao ministar i ne smijem.