Kultura

Intervju – Stiven Spilberg, reditelj

foto: reuters

Vreme špijuna

"U Mostu špijuna nema nekog glamuroznog špijuniranja, ali ima mnogo starovremenog detektivskog posla i mnogo razgovaranja. Kada u filmu na jednom mestu operativac CIA pruži Donovanu papirić sa telefonskim brojem da ga upamti i zatim spali, on mu uputi mu pogled koji kao da kaže: ‘E to je baš kao na filmu, ali ne na filmu u kome ja igram!’"

"Stvarno sam ponosan na ovaj film", kaže Stiven Spilberg za svoje najnovije ostvarenje naslovljeno Most špijuna. Reč je o četvrtom filmu koji je Spilberg snimio s Tomom Henksom – nakon Spasavanja redova Rajana (Oskar za režiju), Uhvati me ako možeš i Terminala. Ovoga puta to je priča o advokatu Džejmsu B. Donovanu (igra ga Tom Henks), koga 1960, na vrhuncu Hladnog rata, CIA angažuje da u Istočnom Berlinu s Rusima pregovara o oslobađanju američkog pilota zarobljenog na ruskom tlu Frensisa Gerija Pauersa (igra ga Ostin Stouvel), odnosno o njegovoj razmeni za uhvaćenog ruskog špijuna Rudolfa Abela (igra ga Mark Rajlens). S izvrsnom glumom, napet i filmski briljantan, Spilberg se Mostom špijuna nastavlja na istorijske filmove poput klasika Šindlerove liste i Linkolna, ali sadrži i spilbergovsku napetost poznatu još iz filmova Ajkula i Park iz doba jure.

"VREME": Jedan od vaših velikih filmskih talenata jeste da pronađete istorijsku priču koju onda učinite novom i relevantnom. Kako to radite?

STIVEN SPILBERG: Reći ću nešto što je opšte mesto: mislim da istorija piše bolje priče nego što bi pisac sam mogao da ih smisli. Kad pronađemo u istoriji nešto veoma zanimljivo, kažemo: "Ovo niko ne bi mogao da izmisli!" Istorija nam nudi priče koje prevazilaze svaku uobrazilju. Kad god dohvatim neku biografiju ili knjigu o stvarnim događajima, odmah poželim da napravim film o tome. Uvek bih mogao da iskopam taj grumen, taj komadić istine o kome niko nikada stvarno nije pričao; kada ga vidim, pa makar u fusnoti, odmah ga prepoznam i pomislim: "Evo priče!"

Kako se to odrazilo na Most špijuna? Čini se da ste iskopali poslednju neispričanu priču Hladnog rata

Neko je došao i rekao mi: "Hoćeš li da radiš film o Gariju Pauersu, čiji je avion U2 oboren iznad Sovjetskog Saveza?" Samo ova rečenica mogla bi da bude dovoljna za čitav jedan film. Međutim, Tom i ja, baveći se ovom temom, kasnije smo otkrili da tu ima još mnogo toga, i da su se svi ti neverovatni događaji zbilja odigrali.

Kakva je vaša lična veza s ovom pričom?

U to doba o kome film govori bio sam tinejdžer. Sećam se kako sam bio uplašen. Sećam se sirena za vazdušnu opasnost i kako smo se podvlačili pod klupe i stavljali knjige iznad glave. Sećam se filmova u kojima je prikazivano šta raditi ako ugledate blesak i šta atomska bomba može da učini velikom gradu, a kamoli prigradskim kućicama u Feniksu, u Arizoni, gde sam živeo. Bio sam i te kako svestan svega toga.

Kako biste opisali pogled na špijunažu prikazan u ovom filmu?

Nije to neki naročito glamurozan pogled. Ovde ima mnogo starinskog detektivskog posla i mnogo razgovaranja. Mada ima jedan blesav trenutak, kao ispao iz klasičnog holivudskog žanra špijunskog filma, kada operativac CIA pruža Donovanu papirić sa telefonskim brojem da ga upamti i zatim ga spali. Donovan mu se podsmehne i uputi mu pogled koji kao da kaže: "E to je baš kao na filmu, ali ne na filmu u kome ja igram!"

Ovo je i film o univerzalnim vrednostimao integritetu, moralnoj nepokolebljivostiali on baca svetlo i na neka aktuelna pitanja

Onda, u ono vreme, motrili smo jedni na druge. Ima smo čitavu šumu očiju uprtih jedni u druge, i to ne samo kad je bila reč o nekim važnim informacijama koje se mogu ukrasti. Danas je hakovanje sport. Povremeno će neki haker da dođe do neke informacije koja mu može pribaviti novac ili ga naterati da beži iz zemlje. Danas svako ko ume da rukuje elektronskim spravicama može da špijunira bilo koga…

Nekadašnji moćni špijunski avion U2 preteča je današnjih dronova?

Mnogo je danas špijuniranja. Mi smo danas možda ne baš u hladnom ratu, ali jesmo u nečemu što bi se moglo nazvati zahladnelim odnosima između Obame, Putina i Kine. Mnogo je mraza u vazduhu u poslednje vreme…

Kada ste snimali na mostu Glinike u Berlinu, koji se danas zove Most špijuna, posetila vas je kancelarka Angela Merkel. Kako je to izgledalo?

Videli smo se dva puta toga dana. Postavljala je veoma umesna, zanimljiva pitanja. Došla je zapravo najhladnije noći koju smo imali dok smo tamo snimali. Mi smo bili obučeni kao da snimamo film o Mont Everestu, a kancelarka Merkel je došla odevena u nešto što bih nazvao jesenjom odećom. Nije se činilo da joj je hladno.

Film se završava klasično spilbergovski napeto, sve se lomi oko jednog telefonskog poziva. Da li, kao reditelj, volite da radite takve scene?

Znate li šta volim? Volim ono iščekivanje pre nego što telefon zazvoni. To je ona vrsta scena u kojima, u klišeiziranoj verziji, imate časovnik koji otkucava. Čujete otkucavanje sata i onda odjednom zazvoni telefon. Oni sede u tišini, čekajući da neko drugi nešto prvi uradi. Volim te trenutke iščekivanja neumitnog.

O kojoj biste još istorijskoj ličnosti voleli da napravite film?

Voleo bih jednog dana da uradim film o braći Rajt. Njima sam bio fasciniran još kao dete. Imaću u filmu lik koji će u jednom trenutku da vikne: "Avion! Avion!"

Iz istog broja

Intervju – Dejan Mijač, reditelj

Naš kralj Ibi

Dragan Todorović

Književnost – Šezdeset godina od smrti Tina Ujevića

Katakombe poezije

Muharem Bazdulj

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu