Kultura

Film

Zamak

Režija: Rod Luri; Uloge: Robert Redford, Džejms Gandolfini, Delroj Lindo

Direktan prenos suđenja Miloševiću, to svakako neočekivano žovijalno rasplamsavanje jedne od poslednjih evropskih modernih farsi, možete ovih dana dopuniti, u najboljem prekookeanskom maniru, i holivudskim spektaklom koji kao da je o ovom nesvakidašnjem čoveku i državniku. Dok ne stignu actionman figurice, čokoladice, majice, blokčići, kurtončići… s milim nam likom, poslužiće i Zamak Roda Lurija, čiji je prethodni film inače politička intriga Kandidat (The Contender). S dokazanim interesovanjem za sfere moći i visoka spletkarenja, ovaj autor se u novom filmu bavi likovima koji su nam nekako opasno poznati.

U vojni zatvor taj i taj stiže, prejudicira pokvareno scenarista te reditelj, na bojnom polju proslavljeni general Irvin, u telu Roberta Redforda, s umom, stavom i ponosnim hodom našeg omiljenog haškog optuženika. Neki će reći, ne, ali naš bivši predsednik, poznatiji kao "Predsednik", nije ratovao u Bosni poput generala Irvina, nije ugrozio živote nekih tamo desetak vojnika delujući protiv naređenja, jer se nije našao takav koji bi njemu da naređuje, a i u ozbiljnim zemljama, brate, vojnik je vojnik: što ga je otac poslao u vojsku, nego da gine za otadžbinu ako treba, ljubi ga majka. Sve su to ipak, izgleda, samo kulturološke i, kad se tiče ratovanja, lingvističke razlike između dve sredine: srpske i holivudske. Ih, nek’ je i tako, bune se poštovaoci lika i dela S. M., ali nećete vi nama uvaliti nekog tamo naboranog blondina kao našeg Predsednika, Bog da sačuva. Pa sad, što se toga tiče, kad su mogli da kloniraju mačku pa da im ispadne druge boje, valjda može i Robert umesto Slobodana. Ne treba cepidlačiti sve dok su obojica šarmantni.

Elem, ne da se našem generalu da tako lako odustane od komandovanja, a i što bi – ako baš zatvor i nije Bosna, mogao bi lako da postane, sve se nešto on misli. Upravnik zdanja (izuzetni Džejms Gandolfini), inače vlasnik impresivne kolekcije ratnih memorabilija, koja mora biti uključuje i sopstvenu sliku s kalašnjikovom na gotovs, dočekuje ga s udivljenjem. Isto se, međutim, pretvara u mržnju kada čuje generalovu opasku: "Ovakvu kolekciju može da ima samo neko ko nije kročio nogom na ratište". Rat između ova dva veseljaka za titulu kralja zamka u rekordnom roku napreduje od namrčenih pogleda do noževa, pušaka, topova, bombi, ne zaobilazeći, naravno, ni fazu s odlučujućim bagerom. Ova dvojica Vođa otimaju se nadalje oko nevinih zatvorenika kao demokrate oko vola na Palama. Jedan od zatvorenika baš onako mudro meandrira između obojice, vodi zatvorsku kladionicu, važi za prilično amoralnog, ali ne da se zajebati, i pred njim je, uzgred budi rečeno, velika budućnost. Što se tiče ostalih, podosta izginuše, ali kao što svaki pionir zna, gde su ideali, tu je i pokolj. Ali, što je najbitnije, na kraju bune, zastava je ponosno razvijena. Dobro, sad, jeste zastava američka, ali poznato je da nas ti Amerikanci potkradaju kako stignu. Što bi nas onda čudilo što nam prisvajaju i vrle predsednike, pa ih meću pod svoju zastavu? Pa neće valjda onim svojima da se ponose?

Iz svega pobrojanog kristalno je jasno da je u pitanju izuzetno uzbudljiv, inspirativan, odlično glumljen film. Da je Rod Luri, zaključimo, bio alaviji na nagrade i slavu, pa odabrao jedan od dva očigledna puta, Zamak bi u ovom trenutku garantovano hitao ka mnogim oskarima ili bar blokbaster vrhovima. Prvi očigledan ("blokbaster") put – imamo dva komandanta: zašto ne i mahnitu zatvorsku akciju do istrebljenja? Drugi očigledan ("Oskar") put: imamo kompleksan odnos između dvojice, možebiti, ludaka: zašto ne i psihološku dramu s ludacima poput Dvoboja do istrebljenja (Duelists) Ridlija Skota?

Luri je, međutim, izabrao da ostane veran našem Predsedniku u njegovim svetlim stremljenjima. Nije primetio ništa loše u legitimnoj želji vođe da zauvek ostane vođa, bez obzira na bitku. S indignacijom priznajući samo sud svoje partije i odbacivši apetite za nečasnim "oskarima", Luri je odabrao da obraduje pravovernike koji, na nesreću po njegov umetnički poduhvat, ovih dana uglavnom čuče pred malim ekranima i gledaju the real thing, potpuno nesvesni ovog zapadnog kontraobaveštajnog projekta koji radi za njihovu stvar. Velika šteta.

Iz istog broja

Berlinale 2002

Brkovi Ulrike Majnhof

Miroljub Vučković

Pozorišne "mrtve duše"

Stvarnost ili metafora

Sonja Ćirić

Pisci bez nagrada

Tamni sjaj

Aleksandar Jerkov

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu