Kultura

Povodom kritičarskog karavana

Foto: www.kovacsattilaphotography.com

Zašto baš ja

Pitanje svake žrtve akcenat je postavke predstave Andraša Urbana Ruženje naroda u dva dela u Subotici

Najnovija predstava na programu Kritičarskog karavana, koji podrazumeva da grupa kritičara obilazi pozorišta izvan Beograda i Novog Sada i prati njihovu produkciju, bila je Ruženje naroda u dva dela, u režiji Andraša Urbana, po tekstu Slobodana Selenića, a u izvođenju Narodnog pozorišta u Subotici. Kritičarski karavan je projekat Udruženja pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije, a pokrenut je pre tri godine s namerom da se nadomesti nedostatak relevantne i kontinuirane kritičke analize pozorišnih predstava rađenih u unutrašnjosti Srbije.

Ruženje naroda u dva dela Slobodana Selenića prvi put je izvedeno 1987. godine kad Slobodan Milošević dolazi na vlast, a Jugoslavija počinje zvanično da se raspada. Za Ruženje naroda pisac je odredio zatvor odmah nakon Drugog svetskog rata, dok su rane još sveže, a svi su u tom kavezu jednaki i osuđeni jedni na druge – i partizani i četnici. U središtu drame je priča o intelektualcu Slavoljubu Medakoviću, levičaru koji kao nepodoban dopada zatvora, pacifisti koji pod pritiskom okolnosti završava sa nožem u rukama. Drama se dešava na tri plana – u zatvoru, na dvoru kneza Miloša, a treći prati sudbinu majke i njene dve ćerke negde u Srbiji.

U najnovijoj postavci Ruženja naroda, u Subotici, Andraš Urban je isprepletao ova tri Selenićeva plana vodeći gledaoca tačno gde on hoće. U dramski predložak, kome je Urbanova predstava verna, dramaturškinja Suzana Vuković uklapa citate iz Homogene Srbije Stevana Moljevića, Političkih uspomena Dragoljuba Jovanovića i, naročito, Poziva na pristupanje Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije, koji je iz Londona uputio Petar II Karađorđević svom narodu. U predstavi igraju: Lazar Jovanov, Ljubiša Ristović, Vladimir Grbić, Dimitrije Dinić, Zoran Bučevac, Srđan Sekulić, Milan Vejnović, Jovan Zdravković, Igor Greksa, Jovan Ristovski i Leda Čegar – odličan i pažljivo izabran glumački tim u kome je svako po svom kvalitetu doprineo kreativnoj energiji predstave.

Andraš Urban Ruženje naroda režira oštro, uznemirujuće, bez udvaranja publici, jer zna da stvaralac koji ne zavisi od publike – kreira. Glavna nit njegove režije je sudbina levičara i intelektualca Slavoljuba Medakovića, koju opisuje kao "predstavu o stradanju jednog čoveka". Urban provodi gledaoca kroz buku i bes, da bi ga konfrontirao sa slikom o sebi.

Drama počinje u zatvoru među političkim zatvorenicima koji podseća da je Balkan tlo na kojem narodi mrze svoje gospodare, ali ih neprestano traže, što je zajedničko svim kontekstima drame: i onom u kome se dešava, i u kojem je Selenić piše, i u kojem je Urban režira. Publika je na sceni kao u crnoj kutiji – odlično rešenje scenografkinje Marije Kalabić. Naspram publike je crno-bela jugoslovenska zastava – zatvorska je stvarnost lišena boja ko god da njome gospodari. Kostimi (Marina Sremac) zatvorenika su crni, militantni i pokazuju da su svi zatvorenici isti po kazni koju služe. Samo ih znakovi na crnim krznenim kapama, kokarde ili zvezde, razlikuju, mada i oni nestaju u toj crnoj boji. Jedino pojava Kralja (simbol koji uvodi Urban) i njegov plavi plašt razbijaju zatvorsko crnilo. Kao i u ovom prvom planu predstave u zatvoru, kostimi Marine Sremac, bili oni svedeni ili raskošni, odgovaraju kontekstu priče i potkrepljuju narativ. Snažna muzika Irene Popović daje okvir predstavi, sve numere koje se pevaju (a pevaju se i partizanske i četničke pesme) ansambl peva poput grčkog hora dajući kontekst radnje.

Kada se podigne jugoslovenska zastava u boji, Andraš iz zatvorske stvarnosti uvodi predstavu u Srbiju kneza Miloša. Zastava je iste boje kao i Milošev kostim, inače maštovit i autentičan. Boja u Miloševoj Srbiji korespondira sa publikom pa sve što je društveno, što pripada višoj organizaciji, kao da je okrenuto protiv nas. Zato i nemamo svest da možemo rukovoditi sopstvenom sudbinom. Glumci ulaze u publiku da nas podsete da smo i mi ti koji su bili podeljeni, samo što nismo hteli to da vidimo.

Treći plan predstave je slika majke i dve ćerke koje su negde u Srbiji, na selu. Kćerke su prikazane kao lutke, zato što ne odlučuju o svojoj sudbini, a imaju sudbinu žrtve. Reditelj završava predstavu pitanjem stradale devojčice: "Zašto baš ja?" To je pitanje svake žrtve. A pitanje s kojim gledalac napušta salu je: gde je empatija nužna da bi ljudska vrsta preživela?

Iz istog broja

Strip

Iza velikog talasa

Nikola Dragomirović

Spajanje medija

Donald i Hilari kao operski junaci

Jelena Novak

Povodom godišnjice smrti Fredija Merkjurija

The show must go on

Mladen Kalpić

Stari Grci

Zlatni venci za princezu

Milica Kosanović

Facebook propovedi i duhovni chat

Povratak knjizi

Jelena Jorgačević

Roman "Pet uglova"

Tajne i laži Lime

Teofil Pančić

Intervju – Mitja Čander, izdavač

Protok slovenske literature

Tomo Ravbar

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu