Završavajući predgovor francuskom izdanju Andrićeve Gospođice, Danilo Kiš je pomenuo Žozefa Žubera "Andriću bliskog moralistu" i njegovu misao "Pamet nas opominje šta nam valja izbegavati. Jedino nam srce kazuje šta treba činiti". Pred kraj svog Zimskog dnevnika (Geopoetika, Beograd, 2012, sa engleskog prevela Ivana Đurić-Paunović) i Pol Oster pominje Žubera, odnosno dvije njegove misli, najprije "Kraj života je gorak", a zatim "Čovek treba da umre dostojan ljubavi (ako može)". Zima iz naslova i odnosi se (između ostalog) na zadnju fazu, na kraj života. U jednom svom sloju Zimski dnevnik je zapravo meditacija o starosti, tačnije rečeno o starenju. To je okvir ove knjige. Na njenom početku, govoreći u drugom licu jednine, slično onim francuskim piscima na koje se ložio u mladosti, Oster kaže: "Neporeciva je činjenica da više nisi mlad. Za mesec dana navršićeš šezdeset četiri godine". Na njenom samom kraju, govoreći ponovo u drugom licu jedine, Oster kaže: "Zašao si u zimu svog života." Okvir knjige je, dakle, starost i blizina smrti, no knjiga, naravno, govori o životu. Smrt je besmisao kao i život, zabilježio je stanoviti derviš, dok Oster, govoreći o svojoj majci, kaže nešto što je ustvari prilično slično tome: plašila se smrti, što je zapravo samo drugačiji način da se kaže: plašila se života.

PARALELE: U proznom opusu Osterovom, autobiografska dionica uvijek je naizgled prilično oštro bila odvojena od one romaneskne, fikcijske. Hoću reći, Otkrivanje samoće, zatim Hand to Mouth te pojedini eseji iz Crvene sveske tu idu na jednu, dok romani idu na drugu stranu. Voli Oster da za naratore svojih romana uzima likove pisaca, voli pokatkad i da se igra sa inicijalima te da pravi slične migove, ali opet ne ide nikad posve direktno na teren autofikcije. Zimski dnevnik se u tom smislu savršeno uglavljuje na autobiografsku policu, moglo bi se možda reći i da je zatvara, kad to ne bi bilo pomalo morbidno. Ipak, možda i zato što se Zimski dnevnik pojavljuje u trenutku kad je njegov romansijerski opus već pozamašan, pažljiv Osterov čitalac u njemu će naći mnoštvo materijala što je u međuvremenu transponovan u literaturu. Samo primjera radi, dok sumira život vlastite majke, Oster navodi kako mu ona nikada nije pričala o svojim ranim ljubavima i simpatijama (onim iz vremena prije nego je upoznala njegovog oca), izuzev "nejasne priče o momku koji je poginuo u ratu, i jedne još nejasnije, o flertu s glumcem Stivom Kokranom". Priču o majčinom flertu sa glumcem Stivom Kokranom Oster je transponovao u književnost zapravo vrlo skoro, u romanu Sanset Park, pripisujući je Aniti Majkelson, majci Renca Majkelsona, sporednog junaka Sanset Parka koji je – što je posebno zanimljivo – slavan pisac. Ni po čemu, međutim, u samom romanu Osterov od njega ne pravi nikakav svoj alter ego. Tek čitajući Zimski dnevnik, čitalac može uhvatiti tu paralelu. Također, tu su i paralele koje nas vraćaju nekim starijim Osterovim romanima. Kad se, recimo, u Zimskom dnevniku Ostera prisjeća neželjene trudnoće svoje djevojke i abortusa u vrijeme kad su bili tek na pragu dvadesetih, njegov se čitalac sjeti priče o trudnoći Kiti Vu iz Mesečeve palače.

PATETIKA I IRONIJA: Ono što je važilo za roman Putovanja u skriptorijum, važi i za Zimski dnevnik: poznavanje prethodnih Osterovih djela nije nužan preduslov za čitanje ove knjige, no njihovim će poznavanjem čitanje zasigurno biti obogaćeno. Postoji onaj jedan prikazivački kliše kad se kaže da je ta-i-ta knjiga istovremeno i dobar ulaz u nečiji opus za čitaoce koji tog pisca još nisu čitali, ali i obavezno štivo za sve njegove (ili njene) fanove. Taj kliše bi u slučaju Zimskog dnevnika bio netačan. Nije ovo dobra knjiga za početak čitanja Ostera. U njoj jesu prisutne sve brojne vrline njegovog pisanja, no u njoj također ima i onih rijetkih mana koje ga karakterišu, mana koje nekako lakše praštamo prijateljima, nego onima koje tek upoznajemo. (Dobri prijatelji se, uostalom, i prepoznaju po tome što ih više volimo zbog njihovih mana, nego zbog vrlina.) I sam Oster kao da osjeća da je najveći problem ove knjige to što se teška i strašna riječ "ja" iz žanrovskih razloga prelako (i olako) identifikuje sa piscem kao "fizičkom osobom"; vjerovatno otud i dolazi, barem djelomično, taj "bijeg" u drugo lice jednine. Zimski dnevnik je malo previše priča o uspjehu, priča o (životnoliterarnom) "američkom snu", da bi bio doživljen kao prava umjetnička autobiografija. Otkrivanje samoće bila je priča o očevoj smrti, a Hand to Mouth o finansijskoj propasti. Te knjige nisu bile izložene "toplom zecu" cinične kritike. Kad ona dva bosanska kafanska filozofa iz pjesme o Ibri Dirki fatalistički kažu "ko će slušat tuđu muku", oni dotiču tek jednu stranu priče. Nekad (često!), brate, ljudi više vole slušat tuđu muku, nego tuđe (samo)zadovoljstvo. Ima u Zimskom dnevniku i muke (ima je puno), priča tu Oster o nesretnom braku svojih roditelja, o smrti svoje majke, o bolesti svoje sestre, o propasti svog prvog braka, no mnogo je više nekakve staračko-sujetne samohvale, to iritantnije što je začinjenija providnom lažnom skromnošću. Danilo Kiš je u svojim intervjuima često govorio o važnosti patetike i ironije, o nužnosti da se patetika rastereti ironijom. To je teren na kojem se Oster u Zimskom dnevniku par puta okliznuo. Ponekad mu tas patetike nekako olako pretegne. Voli čovjek svoju ženu i kćerku i to je dobro i hvalevrijedno, voli čovjek i samog sebe i dobro o sebi misli, što je također sasvim okej, ali su mu te emocije unutar ove knjige nekako odveć transparentne. Oni koji Ostera vole biće generalno skloniji da vole i te slabosti, onim drugima pak neće biti preteško pronaći materijal za vježbanje cinizma.

ISTORIJA TELA: Zimski dnevnik Oster ispisuje (i) kao istoriju (svog) tijela. Na početku knjige on piše: "Govori sada, pre nego što bude prekasno, i nadaj se da ćeš govoriti sve dok više ništa ne ostane da se kaže. Vreme ipak ističe. Možda za sada treba da ostaviš na strani svoje priče i da pokušaš da preispitaš kakav je to osjećaj biti u ovom telu, od prvog dana do kog ti sećanje seže, pa do ovog današnjeg. Katalog čulnih informacija. Nešto što bi se moglo nazvati fenomenologijom disanja." Uz povremene digresije, priča o tijelu ipak teče hronološki: od djetinjstva do starosti. Jedna od ljepših dionica knjige jest spisak svih "ograđenih prostora, mesta za stanovanje, malih soba i velikih soba koje čuvaju tvoje telo od bivanja na otvorenom". Nabraju tu Oster sve svoje životne adrese, sva mjesta koja je "kakva bila da bila, zvao domom". Spisak od dvadeset i jedne adrese proteže se na trideset i tri strane. Jasno je, dakle, da spisak nije samo spisak, da svaka adresa nosi svoju priču. Najvažnije je, međutim, da one posreduju dojam velikog prostora. Kako ono kaže Henri Miler pred kraj Rakove obratnice, da je najvažnije da čovjeka okružuje puno prostora, prostora čak više nego vremena? U tom smislu ovaj spisak adresa Zimskom dnevniku, koji je knjiga o vremenu (jer knjiga o starenju je nužno knjiga o vremenu), daje dimenziju prostora. (Čudo su te adrese i osjećanje doma, čak i danas u vrijeme kompulzivnog nomadstva i pošalica o tome da ti je dom tamo gdje je punjač za mobilni telefon. A dom je tamo gdje je krevet, gdje je postelja. Ima negdje u kod Ive Andrića, mislim u Nemirima, jedna marginalija bliska ovom Osterovom nabrajanju, ali, onako, tek nagoviještena, kad se mladi Andrić samosažaljeva, kao u čemu mu mladost prođe, a onda se sjeti koliko je mjesta na kojima je spavao i život mu se učini ispunjen i dug kao nedovršena priča, tako nešto.) Zimski dnevnik je zapravo najbolji kad se Oster prebaci na romaneskni režim (ili mode, baš kao na mobilnom telefonu), kad se pogubi. On je, recimo, majstor prepričavanja knjiga i filmova, stvarnih i imaginarnih. U ovoj knjizi tako postoji sjajna partitura o filmu Rudolfa Matea iz 1950. godine pod nazivom D.O.A. Odlično je također i nabrajanje stvari koje pamti, a kojih više nema. Kad žali sa pisaćim mašinama ili pušenjem na javnim mjestima, to je, naravno, pomalo i predvidivo, ali onda ubaci "košarku pre šuta za tri poena" i tim driblingom duha na malom prostoru (da ne kažem dvokorakom) pokaže zašto jest pisac najvišeg kalibra. Iz iste brazde je i ono autopoetičko priznanje o sličnosti pisanja i hodanja, o pisanju kao muzici tijela, pisanju kao "nižem obliku plesa", o važnosti ritma. Na neki neobičan način, cijeli se Zimski dnevnik može čitati i kao autopoetička knjiga, upravo zato jer demonstrira, sugestijom, a ne priručnički, kako iz sitnih događaja i anegdota iz vlastitog života nastaju romanu i priče, kako se život, čarobnjački, pretvara u literaturu. Kad u Času anatomije govori o tajni stvaralačkog postupka, Kiš se prisjeća nekih mađioničara koje je gledao u djetinjstvu (notirajući kako i Šklovski negdje navodi sličan primjer), a koji bi poslije trika pokazali kako ga izvode, Poslije inicijalnog razočarenja, dječak shvata da je i "tobožnja demistifikacija bila deo majstorije". I Zimski dnevnik je, naravno, dio Osterove književne majstorije.