Život je neprestani niz raskrižja na kojima nam valja stalno iznova odlučivati na koju ćemo stranu skrenuti; ne, nije ovo nikakva coelhovska metafora, to je u osnovi ona Kunderina “nepodnošljiva lakoća postojanja”, ta naizgledna kontradikcija, drveno željezo egzistencije: stalno moraš birati trasu, bordižati kako znaš i umiješ, a nikada nećeš pouzdano znati jesi li dobro izabrao jer ne možeš iole pozdano znati što bi bilo da je bilo drukčije. Okej, Coelho bi najkasnije na ovom mjestu sigurno već pronašao neku “utješnu” misao koja bi nevježama zazvučala tako nepodnošljivo mudro, ali ovdje ne govorimo o Coelhu nego o književnosti.

U novome romanu Jurice Pavičića Žena s drugog kata, recimo, cijeli bi se život mlade splitske službenice Brune odvio nekako drukčije da ju prijateljica Suzana nije odvela na nekakav rođendan gdje će upoznati Franu, svoga, je li, “budućeg”; mnogo kasnije, njih će dvije sjediti skupa i lamentirati nad tim da su i jedna i druga odživjele neke živote koji bi, da ih te večeri tamo nije bilo, bili sasvim drukčiji. Ili je to privid, a svom se usudu ne može pobjeći, nego se samo mijenjaju kulise i nijanse?

Kako god, Bruna i Frane uselit će se, nakon kraćeg “hodanja”, u njegovu obiteljsku kuću na rubu Splita, gdje mu živi mater, dočim je sestra gore u Zagrebu, sa mužem i djetetom. Brunu će, pak, njezina mater, pomalo lucprdasta gradska koka, bez premišljanja izručiti novoj obitelji, ni trenutka se ne zamarajući kako je njezinoj kćeri tamo. Frane je pomorac, malo je doma, više po cijelom svijetu, tako da je taj preglomazni dom zapravo carstvo njegove matere Anke – gastarbajterske udovice – u koji se mlada nevista više nekako ušuljava na prstima nego što punopravno ulazi: ona je ta koja ne zna ništa i ništa ne umije kako treba, a stara će je, dominantna južnjačka matrona, ta brižna i teška mater familias, naizgled trpeljivo i strpljivo a zapravo ledeno dominantno, podučiti svemu, odnosno podrediti je, prešutno je učiniti malenom, nedostojnom fuficom koja je nekom greškom zavela njezina mezimca, ali srećom je mater i dalje tu i svi će i sve će zapravo biti i dalje pod njezinom kontrolom – i što se i kako kuha i uopće, kako se i zašto živi… A sinak će, dakako, na sve pristati, nije njemu do biranja između dviju žena, ne bi se on miješao u ta posla, sve će leći na svoje… Osim ako ipak neće.

Jedna se nježna i “perspektivna” ljubavna veza postupno rastače u tiho, mada naizgled udobno stenjanje u prividnom matrijarhatu (svaki je suvremeni matrijarhat samo nuspojava dubinskog patrijarhata) tuste kućerine na obodu grada, u kojoj će se Bruna sve više gušiti pod imperijalnim svekrvinim nadzorom, osobito za dugih Franinih odsustava; sve što je zamišljala kao budući sretni život udvoje – te poslije, s djecom – rasplinut će se u tim sveprožimajućim mirisima Ankinih zaprški, u njezinim kratkim, odsječnim sveznalačkim pogledima i zapovijedima, u zveketu nevidljivih, a olovno teških lanaca od kojih snaha uzalud bježi u krhki azil drugoga kata kuće. A onda će Anku pokositi moždani udar, svemoćna će se vladarka smežurati u slabašnu bolesnicu, ali se njezina simbolička moć neće umanjiti. Muž će Brunin, pri tome, i dalje ploviti, njegova sestra će živjeti svoj zagrebački život, a snahi kako bude, sa staricom za vratom… U Bruni će se nešto pokrenuti i prelomiti kada u staroj šupi nađe mišomor: počet će sistematski trovati Anku sve dok ju ne ubije.

Samo, hoće li i može li zločin proći neopaženo? Naravno da neće, sve će izaći na vidjelo, Franinoj dugoj nevjerici usprkos; Bruna će priznati i završiti na dugoj robiji, raspršit će se ne samo jedna obitelj koja nikada zapravo nije ni zasnovana – a održat će se, pak, ona nezdravo petrificirana, sa sestrom umjesto matere kao novom vladaricom – nego i svi životi u bliskom radijusu, najviše dakako Brunin. Nema povratka natrag niti se imade čemu vratiti, zločinu će uslijediti kazna, a nakon toga… Čega još uopće može biti? Možda još samo proživljavanje ostatka života u stanju bezdomnosti, u anonimnosti neke tihe uvale, po strani od svake iluzije obiteljske idile, koja ipak ostaje potmuli, nedosanjani san, pričina koja će se Bruni pokatkad javiti u besano jutro.

Ako je Zločin i kazna krimić, onda je to i ovaj roman. Samo što “detekcije” nema i odlično znamo tko je ubojica. Ono što je bitno jest: zašto? Pisac počiniteljki ne sudi niti je, pak, brani, jer ovo i nije priča o jednom umorstvu, nego o zagušljivosti… U našim se teškim, glomaznim, patrijarhalnim, poluplemenskim obiteljima otrov ubrizgava u hranu i u zrak svima i svakodnevno tijekom dugih desetljeća, samo što se taj otrov ne da laboratorijski identificirati pa obično nema “krivičnog djela”: otrovni su sami ti odnosi, tako postavljeni da se svakoj promjeni unaprijed staje na put i onemogućava nekakav prozračniji život, onaj koji ne bi išao unaprijed isprojektiranim stazama, “ka i sav svit”. U tom se svijetu Bruna našla po inerciji vlastitih nedopečenih planova i očekivanja, i stala se gušiti u njemu kad se van već zapravo i nije moglo.

Pavičić piše o svijetu koji predobro i dubinski poznaje, o toj zavodljivoj i opasnoj “bliskosti” i “toplini” naših južnjačkih – ne samo dalmatinskih, dakako – veza i odnosa, ispod čije tzv. zdrave patrijarhalnosti vrije od teških nesreća i neostvarenosti svih vrsta, pa čovjek poželi malo više one mitske sjevernjačke “hladnoće” u kojoj se ni najbliži srodnici jedni drugima ne pačaju u živote, gdje je možda manje solidarnosti, ali je svakako manje presije… Kao i obično, Pavičić je najbolji kao opservator društvenih odnosa i veza, u velikoj mjeri proistječućih iz kulturnih nanosa, kako smo nedavno mogli vidjeti i u televizijskoj adaptaciji Patrole na cesti, a svijet njegova novog romana u biti je taj isti… A Bruni je preostalo, u tihim trenucima kontemplacije, na mahove zamišljati neki posve drugačiji, nedogođeni svijetli i prozračeni život pun ugodnoga propuha od ljetnog vjetra, u sopstvenome stanu sa mužem i djetetom, i nasmijanom svekrvom u posjetu, gdje svi sjede za stolom sretni i zadovoljni, i nikakvoga otrova nema u blizini, stvarnog ili metaforičnog, jer je slobodnim ljudima u dobro prozračenim sobama i životima posve suvišan… Ali takav život mnogima nije dohvatan, nevidljive ih niti drže u ropstvu, iz tog se zatvora uglavnom ne da izaći, kazne su doživotne, a gušenje… ono je stalno, toliko da je mnogima i neprimjetno, postane posve neodvojivo od života, ili od ideje o njemu.