Dva dominantna pristupa književnim djelima, međusobno suprotstavljena – čisto formalni estetski pristup i socijalno-ideološke kritike koja je opsjednuta tematikom i pozadinskom filozofijom – toliko su predvidljiva da je svakome tko voli književnost monotono čitati tekstove pisane iz ovakvih pretpostavki, predvidljivi su, zaključak je unaprijed stvoren, tj. očekivanja su jasno postavljena i piscima, pa i najvećima, ne ostaje ništa na raspolaganju osim razočarati ljutog kritičara. Rijetka djela pisana u ime ljubavi prema čitanju ne uživaju nikakvu stručnu uvaženost, a panel-diskusije na temu čitanja u krizi ne korespondiraju ni u jednoj točci s glavnom temom, kada je čitanje posrijedi, a to je kako vratiti čitatelja knjizi. Na koji se način stupa u kontakt s pisanim djelima, kako se ulazi u ono što je Mirko Kovač nazivao “drugim životom”. Pojavila se nova generacija, a nju Miljenko Jergović locira pišući o Bilbu Bagginsu, koja uopće više ne mari za Tolkienov predložak filmskoj trilogiji “Gospodar prstenova”. Knjiška trilogija, piše Jergović, više ne postoji, “potrošio ih je onaj bezumni filmski serijal, s likom onog loknavog lutka – nalik šumskome ministru prosvjete – kojega danas gledamo po koricama osmoškolskih bilježnica, izloženih na sniženju u Konzumovom supermarketu”. Književnost je ovom piscu još uvijek – a teško se s njim ne složiti – superiorna svemu što se računalno može proizvesti, uz obilatu pomoć algoritama koji će izračunati gledateljevo očekivanje i onda proizvesti vrstu proizvoda u koju je udrobljeno ono legendarno “za svakoga ponešto”. Jedna slavna knjiga imala je podnaslov “za svakoga i ni za koga”, a danas tržištem prevladavaju knjige “za svakoga”, bez ove važne note da zapravo nisu ni za koga. Posljednji puta kada sam čitao tekst koji me nagnao da posegnem za knjigama koje su u njemu bile spominjane, doživio sam barem dvije valorizacije: da ne treba vjerovati književnim modama, odnosno da je čovjek kod čitanja u sličnoj situaciji kao i kod plivanja: stvar klapa samo ako i ti mašeš rukama i nogama, inače se tone u vode tuđih interpretacija, neosobnih teorijskih “iskustava”, u nešto aseptično, možda sigurno, jer neće izazivati krize, ali i bespotrebno u smislu unutarnjeg sazrijevanja. Miljenko Jergović redovito piše o knjigama drugih pisaca i jedan je od rijetkih (ako ne i jedini) koji o takvom pisanju piše kao o nužno impresionističkom, namjerno prelazeći preko svih onih teorijski osviještenih tekstova kao nevažnih. Imaginarni prijatelj polazi od sjajne ideje da kroz pisanje o likovima Jergović čitatelja upeca za konzumaciju vrhunske književnosti, stripa i filma, u knjizi su svi junaci naše mladosti, onako nekako kako je Ranko Munitić u serijalu “Čudovišta koja smo voleli” svojoj publici pokušao približiti mitove i glavne junake horora, a pritom vas nježno uvodi i u ono što je književnost sa svojim legitimnim moćima. Pa onda, pišući o mješancu psa i vuka, Bijelom očnjaku, zapiše ključnu rečenicu: “Književnost je kad znaš što misli vuk.” Ili, kako na jednom mjestu zapisuje Miloš Crnjanski, kada razumiješ sve jezike svijeta, kada jednostavno znaš što to ljudi pričaju. Postoji jedna legenda o Miroslavu Krleži, sjedio je sa Sašom Verešom na klupi u parku i prema njima je išao jedan mladi par, s koferom. Krleža je, kaže Vereš, još dok su se približavali počeo pričati o njima, iznositi njihovu sudbinu i dok su prolazili i odlazili, u nabujalim je rečenicama zahvatio glavne crte njihova mogućeg života. Pogodio on ili ne, kretao se na terenu na kojemu je znao “što misli vuk”, jer ne zna se to na svakom terenu. O čemu bi sigurno biblijski protagonisti Jergovićeve knjige imali što za reći, njih su znale napustiti proročke moći baš u njihovu zavičaju. Tako će i ova knjiga, objeručke okrenuta zaljubljenicima u književnost, svoje moći pokazati u istoj onoj mjeri i po gore spomenutom plivačkom kriteriju: dat će vam onoliko koliko ste vi spremni vlastite imaginacije posuditi zauzvrat – jer to tako nekako ide s tim famoznim čitanjem, čitati se ne može s figom u džepu, nego kao da se radi o nevjerojatnoj i potpuno uvjerljivoj nadopuni vlastita života, dakle, onako kako ne možete glumiti da dišete, nećete moći, sakriveni iza teorija, odglumiti da ste nešto pročitali. A ovo je teren gdje je Jergović nepogrešiv, maštom oslobođenom od kalkulacija, on u knjige ulazi kao čovjek koji ne da se ne boji da nema što izgubiti, nego kao netko tko zna da je na ovom terenu bio na stalnom dobitku, i da će se ovaj proces nastaviti odvijati i dalje. Moglo bi se čak reći da njegove knjige nastaju u neposrednoj blizini stanja koje je opisao u ovoj najnovijoj. Njegova sjećanja na likove mnoge će zaljubljenike/ice u knjige sjetiti na junake naše imaginacije, pa čak i nagnati revnije na odlaske u knjižnice, radi ponovnog susreta sa starim ljubavima. Od Kita Tellera pa do Ulricha i Doktora Faustusa, unutra je, u Imaginarnom prijatelju, cijeli dijapazon emocionalnog iskustva jednog znatiželjnog, nekonvencionalnog i upućenog zaljubljenika u proizvode mašte. Da moram napisati kratku bilješku o Miljenku Jergoviću, mislim da bih se morao dotaknuti davne misli, potaknute njegovom plodnošću, marljivošću i kvalitetom, tako atipičnima za kulturu u kojoj radi, kada sam pomislio da njih četvoro radi pod ovim imenom, da nije u pitanju kantautor, nego grupa. Imaginarni prijatelj zbog obrađenih imena, zbog njihove raznovrsnosti izaziva ponavljanje ove misli, a kako reče Deleuze, ponavljanja nisu općenitosti, pa bi u ovome moglo biti nečega. Prije svega ovoga: ozbiljni pisci izvana izgledaju kao projekt, kao posao. Rijetkost je ovakva knjiga i na svjetskom tržištu, gdje se također više cijeni pametovanje nego pamet i imaginacija. Slabo se u ovakav ljubavnički pothvat upuštaju i autori, često krijući svoje lektirske noge. Jergović i ovdje ruši jedan tabu, pišući o pisanju koje je volio ili voli, ako uopće u ljubavi postoje glagolska vremena. Vidjeli ste više puta tumače književnosti koji vam stižu s onom alkom s mnogo ključeva, izgledaju ozbiljno, gotovo impresivno. Ključeva je mnogo, samo što nijedan ne otvara nijedna vrata. Jergović stiže odjeven kao šljaker čitanja, ima jedan ključ koji paše u sve brave. Eto tajne. Nameće se samo: pisci, izgleda, ne samo da znaju što misli vuk ili govore ljudi na nepoznatim jezicima, nego imaju tu osobinu umnažanja, nadomještanja života, oni vam daju nazad ono što je vaše, iako je to sastavljeno od njihove imaginacije, no vi, ako ste pravi čitatelj, a i oni znaju što misli vuk, osjećate da je sve u redu, da ste nazad dobili nešto što je vaše, više nego ono što ste sami osvojili. Miljenko Jergović je jedan od tih, takvih čarobnjaka. ¶