Povodom izložbe

15. 11. 2023. / 22.10

A na kraju predstave – magarac

Atmosfera u kojoj su živeli Trevelersi, mladi zenitisti, kako ih je zvao Ljubomir Micić, njihovi radovi, jedina pozorišna predstava, prijateljstvo i drugi detalji

Jedini izvorno jugoslovenski avangardni pokret nazvan zenitizam po istoimenom časopisu koji je izdavao Ljubomir Micić u Zagrebu i Beogradu (1921–1926), kao da je prepoznat tek poslednjih godina, povodom stogodišnjice od osnivanja, od kad je organizovano nekoliko velikih izložbi, projekata… Najnovija izložba, Zenitističko pozorište A. K. Treveler, najavljena je za ovaj petak u beogradskoj Ustanovi kulture “Parobrod” u organizaciji Udruženja Perilo Zabrežje. Kako objašnjava njen autor Milan Katić, to je dopunjena, već prikazana izložba u Novom Sadu tokom manifestacije Evropska prestonica kulture.

Trevelersi (vl. Kolekcija Perilo)

Zenitističko pozorište A. K. Treveler je izbor, ilustracija raznovrsnih i brojnih delatnosti zenitista. Pokazane su reprodukcije dela Josipa Sajsela, fotografije, scenario jedine pozorišne manifestacije zenitizma Oni će doći, delovi njihovog Almanaha, GUP Beograda iz 1950, autora Miloša Somborskog, koji je izlagan u MOMA u Njujorku na izložbi Toward a concrete utopia

Akademski klub Treveler postojao je u okviru zenitizma. Osnovalo ga je 1922. godine više mladića i jedna devojka iz dobrostojećih porodica u Zagrebu: Čedomil Plavšić zvani Dečko (predsednik), njegov mlađi brat Dušan Plavšić zvani Braco, Josip Sajsel alias Josif Jo Klek (umetnički najaktivniji član asocijacije i najprominentniji slikar zrelije beogradske faze zenitizma), Miloš Somborski (fotograf), Miha Šen, Zvonimir Megler, Vlado Pilar, Radeta Stanković, Dragutin Herjanić i Višnja Kranjčević. Svi su bili gimnazijalci, samo je Miloš Somborski bio student na Tehničkom fakultetu i Čedomil Plavšić na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Micić ih je nazvao “mladim zenitistima”.

Josip Sajsel je zapisao: “Zenit je odgovarao našim potrebama za novim te smo stupili u kontakt sa Micićem. Negiranje svega malograđanskog, uskog, akademskog, agramerskog, sve to što je propovedao Zenit, Barbarogenije, koji će doneti zdravu krv, preporoditi i pregaziti civilizirani uobraženi Zapad – to je bilo dosta da nas privuče već kao parola. O ekspresionizmu i futurizmu već smo dosta znali, a sada preko Zenita došao je ruski konstruktivizam. To nas je sve toliko zaokupilo da smo došli na ideju da se ta naša stremljenja, ta naša saznanja prikažu jednom priredbom, jednom zenitističkom predstavom.”

Josip Sajsel, Milomborsk (vl. Narodni muzej Srbije)

Milan Katić, autor izložbe, kaže da je to predstava Oni će doći, i da je izvedena “krajem 1922. u zagrebačkoj Realnoj gimnaziji (danas Muzej Mimara), kao rezultat asimilacije avangardnih uticaja iz divergentnih izvora upoznatih uglavnom preko časopisa. U predstavi se mogu prepoznati uticaji avangardi: konstruktivizma, dadaizma, futurizma i najviše zenitizma. Korišteni su tekstovi iz časopisa Zenit. Scenario predstave u rukopisu Josipa Sajsela ima osam stranica”.

Somborski je predstavu opisao kao “jednu čisto avangardnu predstavu bez ikakvih utvrđenih kazališnih pravila i na koncu predstave na bini se pojavio jedan magarac. Magarca smo jedva pronašli u Zagrebu”.

Osim magarca, na sceni su statisti nosili ogromne nebodere od raznobojnih kartona, kulise, a glumci su plesali u ritmu džeza, u pauzi je emitovan Šopenov Posmrtni marš na verglu, čitale su se pesme, kritikovana je hipokrizija samoprozvanih velikana i etabliranih ličnosti umetnosti i društva, scena je obasjavana crvenom bojom uz zvuke trube kako bi se istakao autorski plakat “Rusija umire od gladi”… a na kraju se pojavio i pomenuti živi magarac. Kada je magarac proveden kroz zaprepašćenu publiku, na pitanje jednog od Trevelera odakle je došao magarac, drugi je odgovorio: “Iz publike”. Potom su gimnazijalci iz publike, shodno ranijem dogovoru sa izvođačima, u dvorani napravili takav haos. Predstava je izazvala odijum u Zagrebu, posebno u konzervativnim malograđanskim krugovima tradicionalno nenaklonjenim novim, radikalnim i provokativnim umetničkim praksama. Direktor Gimnazije je već sutradan poručio Trevelerima da napuste školu. Za završetak školovanja izabrali su Beograd.

Josip Sajsel, Bajadera (vl. Narodni muzej Srbije)

Autor izložbe priča da je “Miloš Somborski, Treveler zadužen za fotografiju, bio poreklom iz Srbije. Fotografijom se bavio strasno celoga života. O fotografiji je učio iz knjige Počela fotografije (1917), dr hemije Svetozara Varićaka, profesora univerziteta, koji se bavio primenjenom hemijom, bojnim otrovima, uređivao tri časopisa i aktivno učestvovao u formiranju Radio Zagreba. Somborski je fotografisao portrete članova Travelersa, snimke njihovih performansa, hepeninga, lumpacija, štimnuga uz pesmu i alkohol”.

Somborskom je, ističe Katić, bila “svojstvena upotreba kontrasvetla, izvora svetlosti uperenog u objektiv što je bilo karakteristično pozorišnoj, scenskoj rasveti. Primer je fotografija Somborskog na kojoj je prikazan kako sedi na stolici sa razdvojenim nogama i sa lulom u ustima. Iza prikaza Somborskog, a ispred izvora svetlosti, postavljeno je platno tako da prekriva skoro celu pozadinu. Pretpostavlja se da je izvor svetlosti više reflektora ili osunčan prozor. Platnom koje stvara efekat difuznog osvetljenja dobijao se taman siluetni prikaz figure jasnih kontura i bez valera. Na fotografijama iz perioda odigravanja predstave Oni će doći primetan je performativan karakter. Treveleri nose naočari, štapove, identične kape. Na serijalu fotografija ispred Gimnazije oni su nasmejani, obučeni u dendi odela, šešire i imaju štapove. U fotografskoj zaostavštini Trevelera su fotografije sa maskenbala, lumpacija, na kojima su oni nasmejani i u kostimima đavola, Indijanaca i slično”.

Fotografije zenitista su sačuvane, kaže Milan Katić, prvenstveno jer su akterima uspomene na uzbudljive mladalačke aktivnosti i prijateljstvo koje su brižljivo gajili celog života, pa i nakon oficijelnog prestanka postojanja grupe 1932. Autor izložbe ukazuje da o tome govore i očigledno namerno ponavljanje istih radnji koje su zabeležili na fotografijama u različitim periodima. Na primer, performans paljenja cigarete na fotografiji iz 1922. kada Sajsel pali cigaretu Somborskom, na kolažu Mihe Šena iz 1929. i na fotografiji iz njihovih poznih godina u Dubrovniku iz 1973.

Miloš Somborski u kontrasvetlu (vl. Kolekcija Perilo)

“Na Tehničkom fakultetu Somborski je studirao arhitekturu, a kasnije je privoleo Sajsela da upiše isti fakultet. Sajsel i Somborski su zajedno odbranili prvi diplomski rad iz oblasti urbanizma na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1929. U posleratnom periodu ostvarili su velike karijere sa vodećih pozicija u oblasti urbanizma Jugoslavije. Sajsel uređuje: Nikšić, Topusko, Osijek, Čakovec, Šavnik, Makarsku, Šibenik, Zadar, delove Zagreba, a Somborski: Beograd, Novi Sad, Kraljevo, (Titograd ) Podgoricu, Luku Bar i Bar, Danilovgrad, Sutomore, Ulcinj, Trebinje, Bugojno, a Somborski je u Sarajevu, gde je živeo nakon Beograda, osnovao prvu katedru za postdiplomske studije iz urbanizma u SFRJ.”

Katić navodi da je u poznim godinama Sajsel izjavio da mu njegove zenitističke PAFAMA (akronim nem. PApier-FArben-MAlerei, papir-boja-slikanje) slike izgledaju kao da su na putu slikarstva i urbanizma, negde na tom brisanom prostoru. “Predstavom Oni će doći prikazali su svoju želju za novim dobom, novim čovekom i novim u umetnosti. Odigrali su scenu u kojoj su glumci mahali velikim obojenim kartonima, koji su predstavljali zgrade u budućim zamišljenim gradovima. Ispostavilo se da su ideju podizanja gradova ostvarili kao urbanisti u posleratnom periodu.”

Izložba Zenitističko pozorište A. K. Treveler otvorena je do 29. novembra.

Iz istog broja

Fotografija

Uputstvo za korišćenje AI

Maja Popović

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu