Mozaik

Povodom izložbe

Kraljica Draga, portret M. Jovanovića

fotografije: mis

Draga je kriva za sve

Aktuelna izložba Istorijskog muzeja Čekajući na stalnu postavku ukazuje da ova institucija nema ni svoju zgradu ni stalnu postavku i podseća na aktere ovdašnje istorijske scene čiji je uticaj, iako ne direktno, bio važan po dešavanja u državi njihovog vremena

PREDMETI NAJOMRAŽENIJE KRALJICE: Lični pečat kraljice Drage

Ženska figura čiju fotografiju objavljujemo je lični pečat kraljice Drage i jedan od eksponata izložbe Čekajući stalnu postavku Istorijskog muzeja Srbije. Na njoj su istaknuti najvredniji predmeti članova dinastija Karađorđević i Obrenović, ne bi li se istakla kolekcija koja nije dostupna javnosti zato što Istorijski muzej Srbije nema zgradu, pa ni stalnu postavku.

Osim na kolekciju, izložbom je skrenuta pažnja i na aktere ovdašnje istorijske scene čiji je uticaj, iako ne direktno, bio važan po dešavanja u državi njihovog vremena. Kraljica Draga je jedna od njih.

Petnaestog jula 1900. godine kralj Aleksandar poverio je generalu Ljubi Lešjaninu, maršalu dvora, nameru da se oženi svojom ljubavnicom Dragom Mašin. Od tog momenta o tome je saznao ceo Beograd, a Draga Mašin je postala najomraženija kraljica u pamćenju srpskog naroda.

Šta su joj zamerali? Sve. I ono dok još nije postala kraljica, i ono nakon toga.

Prema zvaničnim dokumentima, rođena je 23. septembra 1866. u Gornjem Milanovcu, ali se smatralo da taj datum nije tačan. Otpravnik poslova Ruskog poslanstva naveo u izveštaju o kraljevom venčanju da je “nevesta u 36-oj godini iako je zvanično priznato da ima 33”.

Ostale informacije o njenom rođenju nisu bile sporne. Otac joj je bio Panta Lunjevica, potomak poznate trgovačke porodice. Njegov otac Nikola neštedimice je pomagao ustanicima i tako zaslužio poverenje kneza Miloša, a bio je i ručni dever na venčanju kneza Miloša sa Ljubicom, kao njen rođak. Panta Lunjevica je bio činovnik čije je napredovanje bilo uslovljeno odanošću Obrenovićima. Postao je načelnik u Šapcu, potom upravnik varoši Beograda, pa opet načelnik u Šapcu. Porodica je zbog toga šezdesetih i sedamdesetih godina 19. veka bila ugledna i dobrostojeća. Takođe, Panta je od oca nasledio zavidnu imovinu, a novac je uložio u kupovinu kuće u Beogradu. Oženio se u 21. godini Anđom Koljević, ćerkom predsednika opštine u Čačku. U tom braku rođena je Draga, drugo od njihovo šestoro dece.

Panta i Anđa su smatrali da je ženskoj deci potrebno školovanje, pa je tako Draga posle osnovne škole upisana u Viši ženski zavod, poznatiji kao “Cermankin zavod” u Beogradu. Posebno je bila nadarena za jezike. Bila je povučena i mnogo je čitala. U poslednjem, četvrtom razredu zaljubila se u Bogdana Popovića, tada studenta, a kasnije književnog kritičara i profesora, ali je otac odlučio da je uda za inženjera od velikog ugleda i dobrog imetka Svetozara Mašina, sina ličnog lekara kneza Mihaila i brata Aleksandra, vojnika od karijere, koji će jedno vreme biti načelnik Generalštaba. Mašin je tada imao trideset i devet godina, a nevesta sedamnaest.

Za glamurozno venčanje u Sabornoj crkvi 1883. godine vezane su dve priče. Po prvoj, Bogdan Popović joj je po nekom dečaku poslao buket žutih ruža sa ceduljom na kojoj je pisalo “Zar je tako moralo biti”, a po drugoj, na venčanju su se prvi put sreli Draga i Aleksandar. Naime, posle venčanja, svatovi su pozvani na igranku u bašti kod Narodne skupštine. Tuda je u fijakeru prolazio sedmogodišnji Aleksandar Obrenović i, obradovan što vidi mladu, mahao je svatovima.

Brak Mašinovih je trajao tri godine. Živeli su skromno, Draga je pratila muža po terenima ili je, čekajući da se vrati sa nekog istraživanja, živela kod svekra u Beogradu. Dece nisu imali, a po nekim svedočenjima, Draga je jednom bila trudna. Svetozar Mašin je umro na terenu 1886. godine. Lekari su napisali da je umro od srčane kapi, a ljudi su pričali da je imao epileptični napad zbog velike količine alkohola, kao i da je Draga upotrebila otrovne lekarije da bi ga se oslobodila.

Draga se vratila svojoj porodici, živela je s majkom, braćom i sestrama u očevoj kući. Posle očeve smrti, ona je preuzela brigu o porodici. Njena penzija koju je primala nakon muževljeve smrti i penzija koju je primala njena majka nisu bile dovoljne za pristojan život porodice. Draga je pokušavala da dobije posao nastavnice nemačkog jezika – bezuspešno. Zatim je počela da prevodi, sarađivala je u časopisima, bila je član Beogradskog novinarskog udruženja, prevela je i nekoliko romana, novela i pozorišnih komada, a najduže je sarađivala u časopisu “Domaćinstvo” koji je izdavalo Beogradsko žensko društvo – prvo udruženje žena u Srbiji, koje je radilo pod državnim patronatom i pokroviteljstvom Obrenovića. Draga je aktivno učestvovala u tom Društvu. Počela je i da piše.

Da bi spasla porodicu iz nemaštine, iskoristila je dinastičke veze svog oca. Postala je dvorska gospođa kraljice Natalije. Posle razvoda kralja Milana i kraljice Natalije, abdikacije kojom je Milan odredio namesnike svom maloletnom sinu Aleksandru, i nakon Milanovog odlaska iz Srbije, odlučeno je da i Natalija napusti zemlju. Ona je to odbila. Nije više živela u dvoru, a u novom domu je okupljala naprednjake i liberale, dakle, protivnike radikalne namesničke vlade. Kad ju je policija silom proterala, kraljica Natalija je izabrala Bijaric za svoje stalno boravište. U Beogradu, ona je bila okružena dvorskim damama i družbenicama, međutim, nije mogla da očekuje da će one poći s njom u progonstvo. Zato je izabrala družbenicu koja odlaskom iz Srbije ništa ne žrtvuje ni ne gubi – Dragu Mašin.

Kraljica Natalija i Draga Mašin su živele u tek izgrađenoj vili koju je kraljica nazvala “Sašino” – po sinu Aleksandru. U prvo vreme, njihov odnos je bio veoma prisan. “To je jedna jako dobra osoba”, napisala je Natalija u jednom pismu. Promenila je mišljenje, pretpostavlja se, kad je Draga napisala pismo sestri da se u Bijaricu iznenada pojavio kralj Milan, predviđajući njihovo izmirenje, pa je tako o tome saznao ceo Beograd. Nakon tog događaja, u jednom pismu Natalija kaže da je Dragi titula dvorske gospođe “udarila u glavu i da je prava glupača”.

Kralj Aleksandar je upoznao Dragu Mašin u Bijaricu 1894. godine. “Čim sam je video, dopala mi se njena skromnost, njena pamet i njeno ponašanje, imponovali su mi”, rekao je prijatelju. U bliži dodir s njom došao je posle davljenja u moru. Naime, 1895. godine, prilikom jutarnjeg kupanja u Toskanskom zalivu, iznenadna plima je ugrozila život kralja i ljudi iz njegove pratnje. Nakon toga, kralj je zakucao na vrata sobe majčine dvorske dame i upitao je da li je strahovala za njega. Bio je to nedvosmisleni znak da mu je stalo do nje i da očekuje da mu ta naklonost bude uzvraćena.

Njihova platonska ljubav je nakon dve godine, u martu 1897. godine, postala ljubavna veza. Smatra se da je kralj Milan u početku odobravao tu vezu zato što se njegov sin konačno potvrdio kao odrastao muškarac. Međutim, kada je Milan uvideo da se sin duboko emotivno vezao za Dragu, došlo je do sukoba. U martu 1899. godine kralj Aleksandar je pomenuo ocu ženidbu sa Dragom. Milan se usprotivio i počeo da priprema plan o sinovljevoj ženidbi sa nemačkom princezom Šaumburg Lipe.

Kralj i dvorska dama su se svakodnevno dopisivali. Kralj je mislio “da će se svako zlo kloniti nas, jer je prava ljubav jedna retka sila koja čuva od svega zaljubljene”. Svoju spavaću sobu je pretvorio u hram posvećen Dragi: “Kada bi mogla da vidiš kako sam lepo uramio tvoje slike, uživala bi. Sve su između astala i prozora, tako da te stalno mogu gledati, a da onima koji dolaze kod mene ne padne u oči. Na drugoj strani zida dolazi onaj buket što si mi ga pre dve godine dala u Bijaricu, posle 19. avgusta”. Očekujući naredni susret, pisao joj je: “Ah, ljubavi, jedva čekam da dođem, da te stisnem na srce, da uživam u tebi, jer ti si jedna slast”. Bio je opsednut decom. “Što bih voleo, ljubavi, tu našu bebicu, što bih bio srećan da čujem da mi nisi sama, nego da osećaš kucanje jednog malog stvora koji je proizvod naše ljubavi.”
Ključ prostorije u kojoj su se krili Aleksandar i Draga

Venčali su se 28. jula 1900. godine. Smatra se da je time određena smrtna presuda i njoj i kralju Aleksandru, a da ju je lažna trudnoća utvrdila.

Mesec dana nakon venčanja kralj Aleksandar je objavio da je kraljica u blagoslovenom stanju. Dr Mihailo Veličković, lekar kraljevskog para, prvi je bio upućen u promenu. Savetovao je da pozovu inostranog doktora. Došao je doktor Kole iz Pariza. Tokom pregleda, Kole je sa kraljicom razgovarao na francuskom, tako da prisutni Veličković nije ništa razumeo. Kole je utvrdio trudnoću staru četiri do pet nedelja. Kraljica je počela da se goji. Ponašala se kao bremenita žena. Poslednjih meseci kraljičine trudnoće dvor je bio prepun poklona za bebu. U Požarevačkom okrugu napravljena je kolevka sa pozlaćenim šarama i krunom, baldahinom u zlatu, sa zavesama od srpskog platna. Za sledeći pregled pozvani su lekari iz Rusije. Prisustvovao je i Kole. Zaključak lekara je bio da se “porođaj ne može očekivati”.

Tako je kraljica Draga postala oličenje neplodnosti i najpoznatija nerotkinja naše prošlosti. Ona je postala kriva što dinastija Obrenović nema naslednika.

U narodu se govorilo da je razlog tome “nečista krv” od oca koji je bio duševni bolesnik i majke koja se propila nakon njegove smrti. Zamerano joj je što je za honorar prevodila, pisala feljtone i priče. Proglasili su je perjanicom feminističkog strujanja zato što je bila aktivna u “Ženskom društvu”. U većini istoriografsko-memoarskih dela vreme njenog udovištva je opisivano kao vreme njenog bludničenja. Slobodan Jovanović je naveo kako je posle muževljeve smrti imala prijatelja koji ju je izdržavao, ali joj nije pošlo za rukom da mu postane žena. Bila je primorana da “ide od čoveka do čoveka, ali je i tada bila obazriva – hvatala je strance i ljude iz boljeg sveta”. Kralju Aleksandru su, prema izveštaju austrougarskog vojnog atašea iz avgusta 1900. godine, dva ministra, tri generala i šef policije izjavili da se Draga mogla kupiti za novac i poklone.

Posle svadbe, ljudi su je proglasili ruskim špijunom, govorili su da ona vlada državom, a ne kralj, bila je kriva za sve loše što se dešavalo u Srbiji.

Stupanje Drage Mašin na presto pojačalo je nezadovoljstvo dela političke elite naklonjene Karađorđevićima. Kraljevskom paru su stizala preteća i uznemirujuća pisma i poruke odmah nakon venčanja. Agitacijom u korist Karađorđevića rukovodio je Jakov Nenadović. Mladi oficiri beogradskog garnizona skovali su zaveru u avgustu 1901. godine da izvrše atentat na krajičin rođendan na balu u Kolarcu. Kraljevski par je obavešten o zaveri i nije se pojavio na balu. Tokom 1902. godine dvorski poslužitelji su bili naoružani, a pričalo se da kralj lično svake večeri proverava da li je dvor zaključan.

Pozadina Majskog prevrata nije sasvim rasvetljena. Istoriografi ocenjuju da je jedan od uzroka nezadovoljstva u vojsci neprilična kraljeva ženidba, zatim njena lažna trudnoća i nagađanja da će Draga nametnuti brata Nikolu Lunjevicu za naslednika srpskog prestola. Prvobitni plan oficira je bio da ubiju samo Dragu: insceniraće atentat na kralja kako bi ga odvojili od Drage, a nju će odvesti na sredinu Save i baciti u vodu.

Kralj i kraljica su ubijeni u noći između 10. i 11. juna 1903. godine. Osim njih, tada je ubijen i kraljev ađutant general Laza Petrović. Iste noći ubili su kraljičinu braću Nikodija i Nikolu Lunjevicu. Mrtva tela kralja i kraljice zaverenici su bacili kroz prozor.

Srbija je čak nije zapamtila po njenom kraljevskom imenu: kraljica Draga je u sećanju sačuvana kao Draga Mašin.

Pomenuti lični pečat kraljice Drage pokazan na izložbi Čekajući stalnu postavku nedavno je Istorijskom muzeju Srbije darovao gospodin Miroslav Mlinar. Pečat je u obliku ženske figure, optočen dragim kamenjem, sa ćiriličnim monogramom “D” u osnovi, a izrađen je u bečkoj juvelirnici – piše u dokumentaciji Istorijskog muzeja.

Iz istog broja

Povodom knjige

Sedma, jubilarna

Vasa Pavković

Šah

Triler na šahovskoj tabli

Ivan Milenković

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu