Mozaik

Evropa za početnike i ponavljače (2)

Evropljani i Evropejci

Nemoguće je u praksi proveriti izgled unutrašnjih granica Evropa posle 1. maja, kada je obavljeno poslednje veliko proširenje. Ono na šta smo navikli (rigidan i donekle neprijatan susret sa uniformisanim licima pogranične policije i carine) nije se promenilo, ali samo prema spoljnom svetu nečlanica i ne-EU državljana. Kretanje unutar EU-a ima nostalgičan deja-vu efekat na namernike sa Balkanskog poluostrva – podseća na putovanje od "Đevđelije pa do Triglava", pre raspada SFRJ

Strazbur i zgradurina Palais de l’Europe, koja valjda treba da asocira na brod, nisu tek sedište institucije sa najvećim "demokratskim potencijalom" od svih institucija Evropske unije. Jer, osim što je udomio Savet Evrope, Strazbur je postao i ogroman centar za prevođenje raznih dokumenata na 20 zvaničnih jezika EU-a, pa tako zajednica samo na prevođenje potroši približno polovinu svog budžeta. Uz priču o uspehu ide i manje popularna opaska o teško razumljivoj trapavosti glomaznih evro-institucija, koja proističe iz činjenice da poslanici Evropskog parlamenta na zasedanja organa (koji udružuje objekte jedne institucije u tri države – Francuskoj, Belgiji i Luksemburgu) iz svojih kancelarija u Briselu i Luksemburgu bar jednom mesečno putuju i na petodnevno zasedanje u Strazburu. Ova operacija protiče u skladu s devizom "vuk sit i koze na broju", sve kako nacije unutar EU-a ne bi trpele što su neki ravnopravniji među ravnopravnima, pa tako čak tri države dele privilegiju domaćina ekskluzivnih evropskih institucija.

Pomenuta palata Evrope u gradu nadomak granice između Francuske i Nemačke prvobitno je zamišljena kao kuća pomirenja, ali je zahvaljujući političkim pritiscima zadržala i funkciju parlamenta (koji tako zaseda i na francuskom tlu) uprkos tome što je u Briselu u međuvremenu izgrađeno novo zdanje. Zbog te birokratske i parlamentarne seobe od "sedišta do sedišta", između tri države teče živahan saobraćaj, ne samo drumski nego su prepuni i vozovi i avioni, da ne pominjemo zadovoljstvo hotelijera, prebukiranih evro-parlamentaracima i njihovim prtljagom. Razlog za oduševljenje lokalne vlasti nad gostujućim evro-parlamentom nije samo prestiž, već je sasvim prozaičan – evro-parlamentarci godišnje za svoja putovanja i ostale usluge potroše oko 300 miliona evra. I tu nailazimo na još jedan evro-paradoks – sedište Evropskog parlamenta jeste formalno iako nepraktično u tri grada, jer već 30 godina ne mogu da se odluče gde je zapravo njegovo sedište.

ŠEVENINGEN, SVETI STEFAN: Činjenica je da su granice između Belgije, Holandije i Luksemburga pale među prvima u Evropi. Da na putevima, ulazeći u zemlje Beneluksa, nećete dobiti pečat u pasošu niti videti carinika, još manje jasan granični prelaz, to nije bila senzacija ni krajem prošlog veka. Ali sad je tako širom Evrope. Granice između država, dabome, postoje, ali se ne praktikuju; to, međutim, nikome ne smeta i kao da se niko njima već odavno i ne bavi. Na ulazak u Holandiju iz pravca Brisela (Belgija) opomenuće vas žutonarandžasta rasveta duž autoputa, ako putujete noću. Danju ćete se osloniti na zdrav razum (obaška sećanje na puteve u zavičaju) i posumnjati da kandelabri posred auto-puta zaista služe – da osvetle ceo autoput! I tako do Haga, koji će, nema sumnje, zajedno sa svojim najpoznatijim predgrađem ostaviti neizbrisiv pečat na sve koji žive na području nekadašnje Jugoslavije.

Ševeningen, varoš na obali Atlantskog okeana, za svakoga ko iz naših krajeva stiže sa "uobičajenim predznanjem", predstavlja pravi (mali) kulturni šok. Jer, Ševeningen je mešavina npr. Bristola s druge strane Kanala i dugih peščanih, grčkih plaža. Meštani su, nema sumnje, na svoj gradić ponosni koliko i Crnogorci na Sveti Stefan. Na desetine do perverznih detalja opremljenih lokala sa sve kaminima uz plažu nižu se jedan pored drugog, izdaleka naglašavajući "turističku" crtu Ševeningena. Toj slici daje svojevrstan pečat ne samo De Pier, ogromna konstrukcija s kupolom koja se na masivnim stubovima proteže duboko u Severno more, nego i neverovatan broj surfera koji na zmajevima "jašu" na nimalo prijateljskim talasima nemirnog okeana. Da tu stvarno cveta turizam ne dokazuju samo brojni šetači već i razglednice, koje potvrđuju da u Ševeningenu vetar nije uvek bezmalo orkanski i da ima dana kad se ljudi zaista kupaju. Ni na jednoj razglednici, začudo, nema lika po kome je nama Ševeningen poznat. Niti slike zatvora ili sudnice, koja još uvek gotovo svakodnevno obilazi svet.

To sa zatvorom je u Ševeningenu prilično čudna stvar. Teško bi se reklo da su žitelji Ševeningena ponosni na instituciju po kojoj ih je upoznao veći deo Zemljine kugle, a svakako stanovništvo Balkana. Na pitanje kako stići do zatvora, odmahnu glavom. Ili rukom. Ne bi se reklo da je to neraspoloženje zbog jakog vetra ili atmosferskih prilika (kiša tu, kiša tamo, Sunce na kašičice) na koje su naviknuti. Za nekoga ko stiže iz surovijih ali stabilnijih vremenskih prilika, gde je jasno kad prestaje zima a kad počinje leto, takve brze promene atmosferskih prilika iz vrućeg leta u početak zime, i sve to u sat vremena, jeste neobičan doživljaj. "Vidim da je Milošević već kažnjen", primetio je, ne baš zadovoljan klimom i jednoličnom "domaćom" kuhinjom, jedan od kolega novinara iz novih država članova EU-a, koji se u isto vreme zadesio u bližnjem Den Haagu. O ukusima nije moguće raspravljati, mada poseta restoranu s naoko primamljivom ponudom čak i tu maksimu može da dovede pod sumnju. Školjke, navodno jedan od poznatijih domaćih gurmanluka, koštaju, ah sitnica, između 10 i 14 evra šerpenja.

Na stolu živopisan aranžman baš velikih dagnji u buzari, plus sos i malo prženih krompirića. I šok za čula naoštrena za nešto sasvim drugo – iako je recept ličio na ono što se pravi u Istri i Dalmaciji (školjke plus vino plus češnjak i začini), bljutava sadržina začinjena lišćem celera uz aromu sićušnih rakova, uprkos cehu, ubedila je optimiste da naručeno nema veze s očekivanim. Osoblje nije bilo začuđeno. Nije prvi put da se gosti sa slovenačkim akcentom muče s ovim specijalitetom uzdišući nad varijantom iz zavičaja, koju su ovde krstili "na španski način". Reklo bi se da meštani nisu presrećni zbog "uvezenih" navika i likova koji zbog specifičnih procesa globalizacije po "sili zakona" sad žive među njima. Gotovo na svakom koraku u gradu čuje se tzv. b/h/s jezik, kako skraćenicom opisuju nekadašnji srpsko-hrvatski (i obrnuto) u Evropi. To je zapravo deo "zatvorskog turizma", pošto u ševeningenskom zatvoru smeštene osobe okrivljene za ratne zločine na području bivše Jugoslavije tu i tamo, prema mogućnostima, obilazi njihova rodbina. Stanovnike Ševeningena najviše nervira činjenica da je najpoznatiji predstavnik njihovog grada postao Slobodan Milošević, bivši predsednik Srbije i Jugoslavije, zajedno s drugim pritvorenicima u ovdašnjem kazamatu.

"Svakako da nam smeta. Ovo je pre njega bio poznati turistički grad, mesto u kome bi svako poželeo da provede leto", objašnjava rezignirana vlasnica lokala egzotičnog imena na obali Atlantskog okeana, koja nas prvi put u 20 dana čuvši slovenački jezik nije zamenila za Čehe ili Poljake, koji su ovog leta bukvalno preplavili evropske metropole, pa pita onako usput "jesmo li u poseti nekom od rodbine". I dodaje, da popravi neprijatnost, da je baš neki dan videla Miloševića lično "u automobilu, na raskrsnici".

POSTOJE, ALI SE NE VIDE: Granice

Zatvor u Ševeningenu nalazi se daleko od mora, duboko u zaleđu, opasan zidom od crvene cigle na čijem je vrhu nekoliko redova bodljikave žice. Ako dolazite ulicom iz pravca mora, prvo ćete naleteti na spomen-ploču postavljenu u znak sećanja na sužnje iz Drugog svetskog rata. Zatim ogromna gvozdena vrata kroz koja voze pritvorenike na suđenje u ovalnu zgradu Kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY, to je ona večita slika iz novinskih izveštaja s fontanom-bazenom ispred). Glavni ulaz u zatvor je u sendviču dveju kula, a pored njih, kako idilično, to tv-kamere nisu nikad pokazale – igralište, pravi poligon za decu s toboganom i pratećim spravama. Besprekorni travnjaci oko tvrđave i prozori sa šarenim baldahinom pre bi podsećali na letnjikovac, manje na sumorni zatvor tipa CZ-a. Bilo kako bilo, izvesno je da će vlasnica lokala na obali mora zajedno s drugim sugrađanima najpoznatijeg stanovnika Ševeningena još neko vreme gledati ne samo u "marici" nego i na TV-u u proseku tri puta nedeljno, pošto je Slobodanu Miloševiću, odnosno njegovom zastupniku u procesu, koji je započeo 12. februara 2002. godine, određeno oko 150 radnih dana za izvođenje odbrane.

Lokalani mediji, posebno štampa, tom procesu poklanjaju mnogo manje pažnje nego novinari iz većih svetskih medija. Zanimanje bude tek izveštaji o lošem zdravstvenom stanju Slobodana Miloševića. Pa su se u lokalnim medijima rasplamsale rasprave o tome da je za deo svojih zdravstvenih problema kriv sâm Milošević, pošto neće da prestane da puši. Javili su se naravno i lekari da upozore na činjenicu da se zdravstveno stanje bolesnika, koji prestanu da puše, radikalno popravi već u roku od pola godine…

SVE NA BRZAKA: Zanimljivo je da u Holandiji novine možete pročitati putem interneta, koji je dostupan na svakom koraku. U pres-centru nas je dočekalo novo "čudo tehnike" – mašina na kojoj možete odštampati "lični" primerak novina koje odabereš i naručiš uz pomoć komandi na tastaturi.

Nije samo čitanje novina fakultativno već je i sve drugo nekako na brzaka. Susret sa zvaničnicima holandske vlade, koji je namenjen pre svega novinarima iz novih članica Evropske unije, organizovan je besprekorno, iako su novinare prevashodno zanimali odgovori na pitanja na koje nova ekipa "predsedništva EU-a" , koja je od irske za šest meseci preuzela taj položaj, još uvek ne može da odgovori potpuno autoritarno. Zato što se mnoge odluke u Evropskoj uniji i dalje donose konsenzusom ili pregovorima. Ili čak, kako je to neprijatno pokazao nedavni slučaj litvanskog odbijanja zahteva Rusije za uvođenje bezviznog režima za stanovnike Kalinjingrada – zajednička spoljna politika, koja navodno postoji, ponekad u stvarnosti egzistira samo kao talac politike jedne države.

Holandski zvaničnici su na početku svog šestomesečnog predsedavanja EU-om otvoreno podržavali ideju ulaska Turske u EU (tad, doduše, u Turskoj i šire još nije izbio skandal oko predloga da preljuba bude tretirana kao kazneni delikt), ali pokazuju nemalu rezervu prema ideji novih država članica EU-a koje žele da preusmere pomoć iz evropskih fondova umesto prema Africi, ka evropskim zemljama, svojim komšijama.

Novac će, uopšte, biti česta tema tokom holandskog, a reklo bi se i svakog drugog predsedavanja Unijom. Nezadovoljstva na sve strane, a ni prva razočaranja nisu mala. Na primer Slovenija, koja je kalkulisala da će posle ulaska u Uniju biti među državama koje će nešto i izmusti iz evropskih jasli, poslednjih je dana razočarana nad činjenicom da će i dalje uredno uplaćivati dažbine u evropsku kasu i pride ostati bez 4,1 milijarde evra pomoći za manje razvijene, kojima se nadala. Računica je jednostavna – deset novih pridruženih članica osetno je posle 1. maja snizilo prosek i pojam razvijenosti, pa se Slovenija našla među bogatijim između siromašnih. Tu nije kraj gunđanju oko para; sve transparentnije je i nezadovoljstvo novih evropskih poslanika, orvelovski opisano – o jednakijim među jednakima. Posle pet meseci "suživota" žale se na jalovost obećanja evro-birokratije pre proširenja da će pridošlice biti jednako tretirane kao predstavnici 15 starosedelaca.

Potpredsednik Evropskog parlamenta, češki poslanik Miroslav Ouzky, među prvima je rekao naglas ono o čemu bruje kuloari – da se u brojnim slučajevima čini kao da u sedištima vodećih tela EU-a do poslednjeg trena nisu verovali da će se 1. maja zaista dogoditi tako obimno proširenje. Rezultat? Ouzky je, jadajući se novinarima iz matice, pokazao svoju poslaničku legitimaciju na čijim koricama je tekst napisan na deset jezika koji su bili službeni, pre proširenja. Ostalih deset jezika postproširenih EU država, uključujući i češki koji je od 1. maja takođe službeni jezik EU-a – nema. Slično je i sa štivom koje poslanici iz "proširene Evrope" dobijaju kao gradivo za sednice. U poslaničke boksove parlamentaraca promptno stižu dokumenti na ranije priznatim jezicima, a onima koji "cepidlače" zahtevajući materijale na solidnom maternjem jeziku sporadično se rugaju čak i birači kod kuće, sumnjajući da njihovi izabranici vladaju svetskim jezicima tako tečno kao što su tvrdili tokom kampanje.

Posebno nezadovoljstvo zatečenim stanjem izražavaju novopristigli eksperti iz "proširenih članica", kojima su po prispeću u sedište EU-a određena znatno niža primanja u odnosu na kolege iz 15 prvobitnih država EU-a, koji sa istim kvalifikacijama rade iste poslove. Slabu utehu pruža im obrazloženje onih koji sastavljaju platne liste da su "novi kadrovi" stigli baš u momentu kad su reformisani platni razredi za zaposlene u EU-u, pa je reforma (tačnije sniženje ličnih dohodaka), začudo, pogodila samo pridošlice (ne i prethodno zaposlene), te da će u narednom periodu imati priliku da brže (platno) napreduju.

Sva je prilika da će poslanici, koji predstavljaju 450 miliona ljudi iz 25 EU država ubuduće morati manje pažnje da posvete ciframa na svojim platnim listama, a više imenu zajedničke valute. Holandija je upravo uspela u naporu da donekle unapredi imidž Ševeningena kao "zatvorskog mesta", pa je tako Ševeningen postao i mesto gde su evropski ministri finansija konačno presudili da se "euro" mora svuda pisati "euro" a ne "evro" kao npr. u Sloveniji, euras (Litva), eiro (Latvija) ili euró (Mađarska). Hvale vredna briga za slovo u nazivu, mada bi bilo korisnije da Holandija kao predsedavajuća zajedno sa drugim članicama EU-a poradi na imidžu ne samo Ševeningena već i valute same. Špartajući Evropom nije se desilo jednom da čujete gnev turiste kome je blagajnica upravo odbila da primi novčanicu od 100, 200 ili 500 evra. I to s takvim gađenjem da kad je isto prvi put iskusila potpisnica ovih redova, prvi alarm je bio – nisam li joj greškom dala dinare?

Da je stvar ozbiljna i preti da postane trajna dokazuje najveći holandski lanac robnih kuća "Albert Heijn", gde su uz i oko kasa montirane metalne pločice iz kojih možete nedvosmisleno razabrati da nema teorije da unovčite novčanicu od 500 evra. Razlog? Previše falsifikata, objašnjava kasirka. Očajni vlasnik jedne jedine novčanice od 500 evra istu je uspeo da zameni za manje (ali prohodne za plaćanje) apoene tek u Vestern union banci, pošto je izvređao službenika argumentima tipa da nije nikakav Evropljanin, "kad ne ceni i ne poštuje vlastitu valutu". Usledila je promena novčanice, uz objašnjenja i izvinjenja.

Sve to je bilo mnogo više od obične promene valute u valutu. Doduše, istu. Taj "monetarni test" i celo kružno putovanje po Evropi potvrđuju da osim Holanđana, Austrijanaca, Italijana i tako dalje, "Evropljani" možda ipak postoje. Ne samo u muzejima u Amsterdamu i čokolaterijama usred Brisela, gde zaposleni nose pločice sa varijantama s/h/b prezimena i obraduju se kad među turistima otkriju nekoga iz "domovine", one bivše. Paradoksalno, kao Evropljani se kao iz topa deklarišu oni koji su u Evropu izbegli iz balkanskog bureta baruta. Tako, ako u celovitoj, 450 milionskoj EU danas imamo posla s "Evropom bez Evropljana", onda je činjenica da se "Evropljani", uprkos svim preprekama i teškoćama, ipak naziru.

Đubretarski sindrom

Činjenica je da širom Evrope uz puteve, na ulasku i izlasku iz gradova teško možete naići na divlje deponije odsluženih aparata, automobila i kojekakvog smeća, koji su česta slika ne samo u provinciji nego i metropolama "nove" i potencijalne Evrope. Rigorozni propisi koji važe u većem delu EU-a sprečavaju nesavesne čak i da pomisle na tu vrstu "komunalne uštede", a dovitljivi se snalaze tako što u Evropi bez granica traže rupe u zakonodavstvu novopridruženih članova EU-a. Prema izveštavanju medija, naročito je "gusto" na granici Nemačke sa Češkom i Poljskom, pa je ni pola godine od majskog proširenja EU-a, kada je i u pojedinim bivšim državama "lagera" stupila na snagu "sloboda prometa robe, kapitala i ljudi", u Poljskoj i Češkoj moguće čuti zahtev da vlasti vrate carinike na njihova pređašnja radna mesta – na granicu sa Nemačkom. I sve to zbog đubreta!

Češki i poljski zvaničnici optužili su pojedina preduzeća i građane iz Nemačke da zloupotrebljavaju zajedništvo u velikoj evropskoj porodici tako što su radi neznatnih ušteda preplavili pogranični pojas kesama sa najrazličitijim otpadnim materijalom. Drugim rečima, snalažljivi Nemci koji žive uz granicu sa Poljskom i Češkom dosetili su se kako da izvrdaju plaćanje lokalnih taksi za odvoz otpada, pa su svakodnevno "preko grane" vozili automobile pune smeća, koristeći gotovo potpuni izostanak granične kontrole da na pustim češkim (ili poljskim) parkinzima i jarugama "odlože" neželjeni teret. "Smeće moje, pređi na drugoga", ubrzo je postao poduhvat koji se primio među zemljacima, pa su se na isti odvažili i preduzimljivi vlasnici nekih nemačkih firmi. Što je u Poljskoj i Češkoj bio znak za uzbunu.

Pošto je "đubretarski sindrom" počeo da prima oblike epidemije, protesti gradonačelnika iz gradova zapadnog dela Češke urodili su plodom pa je policija krenula u akciju Otpad. Drugim rečima, policija na 23 granična prelaza detaljno (kao u doba "komunističkog lagera", kad promet ni izdaleka nije bio slobodan) kontroliše prtljažnike namernika koji dolaze iz Saske i drugih delova Nemačke. I sve to ne bi li na vreme otkrili "đubretarske poslenike". Tako su samo za mesec dana pregledali preko 9000 automobila i veći broj vozača zajedno sa njihovim tovarom vratili kući, u Nemačku. Zanimljivo je da su češki i poljski carinici u prtljažnicima pored svakodnevnog otpada otkrili i odslužene frižidere i drugi "krepali" krupan provijant iz domaćinstava, čije uklanjanje u Nemačkoj nije jeftino, a slične propise se među novim članicama EU-a ubrzano sprema da sprovede i Slovenija, na primer.

U odsustvu rigidnijih propisa po pitanju odlaganja đubreta na tlu mladih članova EU-a nema sumnje da će akcija poljskih i čeških vlasti uroditi plodom tek kad komšije s druge strane shvate da ideja proširene Evrope ne znači da izvan granica matice smeju da rade ono što im je kod kuće strogo zabranjeno.

Iz istog broja

Novi Sad

Slučaj pretećeg pisma

Dejan Kožul

Liga šampiona

Važno je gledati

Vladimir Stanković

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu