U proteklih šesnaest-sedamnaest godina hrvatska je vojska prevalila pogolem put: od slabo naoružanih i slabo organiziranih dobrovoljačkih formacija, preko megalomanskih tlapnji Franje Tuđmana o uspostavljenoj regionalnoj vojnoj sili, do male armije koja se sporo i s mukom priprema za pristupanje NATO-u. Na tom putu izmijenila su se dvojica vrhovnih komandanata, Franjo Tuđman i Stjepan Mesić, šest načelnika Glavnog stožera, desetak ministara obrane, nekoliko strateških organizacijskih modela koji su se, izuzev posljednjeg iz 2005. godine, bazirali na teritorijalnoj – to jest, statičnoj – strukturiranosti vojske i konceptu individualne obrane, izmijenila se i unutrašnja politička klima, vanjske prilike i kadrovska slika oružanih snaga, nestalo je služenja vojnog roka, nestalo je snažne dnevnopolitičke upregnutosti vojske, mnoge kasarne pretvorene su u civilne objekte… Jedno je, međutim, ostalo isto: dominantna javna romantika i mitomanstvo što su vezani uz tzv. početke, uz "dane ponosa i slave". Ta omiljena narodna gledanja na svijetlu prošlost ne mogu, eto, ugroziti ni dokazi o zločinima, ni haške i domaće optužnice protiv obožavanih vojskovođa. Upravo suprotno: što je više kleveta i laži… Romantiku pritom, uz časne izuzetke, zdušno podržavaju i ovdašnji udžbenici historije.

Oficijelno, počelo je 28. maja 1991. Realno, počelo je otprilike godinu dana ranije, odnosno odmah pošto su Hrvatska demokratska zajednica i Franjo Tuđman pobijedili na prvim višestranačkim izborima. Krenulo je, naime, popunjavanje policijskih jedinica – naročito specijalnih koje su osnivane po autonomnim odlukama republičkoga MUP-a – mladićima što su se javljali dobrovoljno ili su, u Hrvatskoj i Hercegovini, regrutirani po partijskim linijama HDZ-a. U zagrebačkim predgrađima Lučkom i Rakitju u drugoj polovici 1990. nastaju tako specijalne policijske jedinice koje će predstavljati prvu ozbiljnu i ozbiljno organiziranu obrambenu formaciju sposobnu da se relativno brzo prebacuje po teritoriju zemlje i da pruži neočekivano snažan otpor: u ovim jedinicama vojnu je karijeru započeo i general Josip Lucić, kasniji dugogodišnji načelnik Glavnog stožera, koji, međutim, tokom svih ovih godina nije uspio skupiti ni jedan jedini dan vojnog školovanja.

Proglašenje nezavisnosti Hrvatske zbilo se 8. oktobra 1991, a do tada se već bilo došlo do respektabilnih vojnih zaliha. Hrvatske vojno-policijske trupe domogle su se nekoliko desetaka modernih, ili nešto manje modernih tenkova i oklopnih borbenih vozila iz zaposjednutih garnizona JNA. Iz istog vrela Hrvatska se naoružala i brojnim artiljerijskim oruđima većih kalibara, ponekim ratnim brodom, hiljadama jurišnih pušaka jugoslavenske i istočne proizvodnje, hiljadama i hiljadama komada artiljerijske i pješadijske municije… Paralelno sa zapljenom materijalno-tehničkih sredstava iz skladišta JNA, odvijao se i ilegalni uvoz oružja, koji će se, međutim, posebno razmahati od 15. siječnja 1992, kad je proglašeno tzv. sarajevsko primirje.

NAORUŽAVANJE: Treći novembra 1991. i formalno osnivanje Hrvatske vojske ova je država, dakle, dočekala s obrambenim sredstvima uglavnom otetim od JNA, ali i s vodećim vojnim licima što su došla iz nje. Prvi načelnik Glavnog stožera HV-a tako je bio general-major avijacije Anton Tus, ministar obrane bio je penzionirani general-pukovnik Martin Špegelj, najvažniji oficiri u generalštabu, poput Petra Stipetića, također su upravo bili napustili jugoslavensku armiju, komandanti Operativnih zona – ustrojenih po teritorijalnom principu od Dubrovnika do Vinkovaca – u najvećem su broju slučajeva bili visoki oficiri pristigli iz JNA, jednako kao i prvi zapovjednici četiriju najvažnijih (gardijskih) brigada. Istodobno, trajao je državni, ili od države blagoslovljeni udar na stambeni fond JNA, te obespravljivanje armijskih umirovljenika što su ostali živjeti u Hrvatskoj.

Krajem 2007. u Hrvatskoj ima oko 14.000 penzionera bivše JNA, koji pravnu bitku za svoje pune mirovine i dalje vode pred međunarodnim sudskim tijelima.

Od sarajevskog primirja s početka 1992. počelo je ozbiljno i intenzivno ilegalno naoružavanje hrvatskih Oružanih snaga, ali i trijebljenje JNA-kadrova koji nisu bili u potpunosti lojalni novom ministru obrane Gojku Šušku i Tuđman–Šuškovoj antibosanskoj i antibošnjačkoj avanturi koja je trajala od konca 1992. do proljeća 1994. godine: preciznije, počela je proizvodnja visokih časnika i komandanata koji su manjak obrazovanja kompenzirali viškom šovinističke orijentacije i bespogovornosti prema političkim odlukama HDZ-ovih moćnika. Oružje što je krijumčareno u Hrvatsku, osim za planirane operacije oslobađanja onih područja što su ušla u sastav Krajine, korišteno je i za potrebe rata koji je Hrvatska vodila u Bosni i Hercegovini: prema izjavi tadašnjeg hrvatskog premijera Nikice Valentića, Hrvatsku je ratovanje u BiH koštalo oko tri milijuna dolara dnevno.

Uvjerljivo najveća količina prokrijumčarenog naoružanja otpadala je na razasute zalihe JNA: to su oružje hrvatski državni kupci nabavljali preko trgovaca iz istočnoevropskih zemalja i država bivšeg Sovjetskog Saveza, a istim je kanalima – ponekad uz pomoć švercera stacioniranih u državama razvijene Evrope – nabavljano i oružje iz vojnih zaliha mnogih komunističkih ili, pak, onih zemalja što su bile pod političkim i vojnim utjecajem SSSR. Iz tih je država došlo jako puno različitih varijacija "kalašnjikova", a kontingenti su, uglavnom, stizali iz Mađarske, Češke i Slovačke, ali i iz nekih bliskoistočnih zemalja s kojima je JNA imala dugogodišnju dobro razvijenu vojnu trgovinu. Da je tome tako, svjedoči i aktualno stanje oružja i vojne opreme kojom raspolažu ovdašnje Oružane snage: vrlo veliki dio istočnog je porijekla i odavno je zastario. Tek posljednjih godina Hrvatska se, u sklopu priprema za pridruženje NATO-u, intenzivnije orijentira na kupovinu zapadnih obrambenih sredstava.

HIJERARHIJA: Okončanje rata Hrvatska je vojska dočekala kao sasvim politizirana oružana snaga kojom su, osim kadrova iz JNA koji su dokazali privrženost HDZ-u, carevali vojnici i dočasnici pristigli iz Legije stranaca raspoređeni na najviše operativne dužnosti i u pretorijanske specijalne jedinice, konobari prekvalificirani u nacionalne heroje, lokalni šerifi i siledžije, hercegovački vozači autobusa i šverceri bijele tehnike… Od 1995. do Tuđmanove smrti i pada HDZ-a potkraj 1999. i početkom 2000, oni su učvršćivali partijsku poslušnost u vojnim redovima, zanemarujući tehničku modernizaciju i ostavljajući statičnu i glomaznu armiju koja je gutala goleme budžetske iznose a sve kako bi Franjo Tuđman mogao mahati tezom o regionalnoj vojnoj sili koja je, usput, garant nedodirljivosti nedemokratskog režima. Marljivo je građen kult vojske: državni mediji donosili su bajke o popularnim vojskovođama, služenje vojnog roka bilo je obavezno i trajalo je dvanaest mjeseci, civilnog služenja nije bilo ni u primisli, a istovremeno se šutjelo o kriminalno-zločinačkim pothvatima opjevanih generala, pothvatima za koje se krajem devedesetih sve intenzivnije raspitivao Haški tribunal.

Godine 2000. na vlast je došla široka koalicija predvođena socijaldemokratima i liberalima, a za novog predsjednika Republike i vrhovnog komandanta izabran je Stjepan Mesić koji će, u godinama što će doći, najviše doprinijeti izgonu političkog angažmana iz vojske. Ključni moment dogodio se u septembru 2000: Mesić je tada umirovio sedmoricu proslavljenih ratnih generala, na čelu s Antom Gotovinom, koji su uputili pismo javnosti u kojemu nastupaju s političkih pozicija i pozivaju na bunt protiv izabrane vlasti. Gotovinu je, nepunih godinu dana kasnije, Haški sud optužio za ratne zločine u operaciji Oluja iz augusta 1995, a do kraja 2007. za isto su krivično djelo u istoj akciji, u Hagu optuženi i umirovljeni generali Ivan Čermak i Mladen Markač.

REORGANIZACIJA: Od 2000. naovamo počeo je i proces značajnog smanjivanja broja pripadnika Oružanih snaga RH, kao i civilnih lica zaposlenih u obrambenom sektoru. Na kraju 2007. godine, Oružane snage brojale su nešto više od 17.000 pripadnika, dok je u obrambenom aparata, usto, bilo zaposleno još oko 5000 civilnih službenika. Prema temeljnom hrvatskom obrambenom dokumentu koji se zove Dugoročnim planom razvoja Oružanih snaga, što je usvojen u junu 2006. i odnosi se na razdoblje do 2015. godine, previđa se da broj aktivnih vojnih lica ubuduće ne prelazi 16.000, da broj civilnih osoba na službi u vojsci ne bude veći od 2000, da broj godišnjih dobrovoljnih regruta ne prelazi 2000 (od 1. januara 2008. u Hrvatskoj je zamrznuto obavezno služenje vojnog roka), te da broj ugovornih pripadnika rezervnog sastava ne bude veći od 6000. Ovaj plan bit će dosegnut najkasnije početkom 2010. godine.

Otprilike u istom roku predviđa se i grubi dovršetak vojne reorganizacije s kojom se intenzivnije počelo 2006. Osnovna promjena sastoji se u prelasku s koncepta individualne obrane na kolektivnu obranu u sklopu NATO-a, a prilagodba obrambene strategije NATO-potrebama ponajprije podrazumijeva uspostavu profesionalne armije čiji je najvažniji zadatak da razvije potencijale za brzi odgovor na različite unutrašnje i vanjske krize, to jest da joj osnovne karakteristike postanu brza razmjestivost i mobilnost ključnih snaga, te fleksibilan zapovjedni i komunikacijski sistem uklopljen u NATO doktrinu vođenja operacija i obrambenog planiranja.

Najvažnije su promjene u najvećoj i glavnoj grani Oružanih snaga – Kopnenoj vojsci. Odustaje se od sadašnje i dosadašnje teritorijalne organizacije (ukinut će se oba korpusa, Treći i Četvrti Kopnene vojske), te se prelazi na uspostavljanje dviju gardijskih brigada kao centralnih kopnenih snaga, koje će u potpunosti biti popunjene profesionalcima: oklopno-mehanizirana gardijska brigada bit će stacionirana u Slavoniji (Vinkovci), a motorizirana gardijska brigada sjedište će imati u Dalmaciji (Knin). Njihova uvježbanost i mobilnost – kao i spremnost specijalnih jedinica uspostavljenih pri Glavnom stožeru, te zapovjedništvima Kopnene vojske i Ratne mornarice – bit će glavni hrvatski aduti za sudjelovanje u operacijama NATO-a.

Pozivnicu za članstvo u tom savezu Hrvatska, inače, očekuje u aprilu 2008. godine.