Mozaik

Jubilej

ŠTA DECI TREBA: Ekipa "Plave ptice“

foto: gordan jović

Kako da počnem sastav o jeseni

Plava ptica je najdugovečniji serijal Redakcije dečjeg programa RTS-a. Njena tristota premijerna epizoda povod je za priču o deci i televizijskom programu, i ostalom s tim u vezi

Ove subote emitovana je 300. premijerna epizoda Plave ptice, najdugovečnijeg serijala za decu u istoriji Redakcije dečjeg programa RTS-a. Njen inicijator je bio Timoti Bajford.

Plava ptica je igrani program o dogodovštinama stanovnika jednog dvorišta: Borki i Osmanu i njihovih dosadnih komšija – Gospođe Ž (koja zna sve od A do Ž ili Š – zar je bitno) i gospodina Dž, koji deli informacije za Dž. Odnosi među njima su često jako komični, ali su zasoljeni i ljutnjom, i svađom, i ljubavlju, kreirani tako sa jedinim ciljem – da se deci neprimetno da primer kako se rešavaju situacije, konflikti, ali kako se i miri, i prašta, i ludo zabavlja.

“Inicijalna ideja je bila da Plava ptica bude emisija uživo i da bude bazirana na komunikaciji sa gledaocima. Međutim, to se nikada nije dogodilo”, kaže Jelena Popadić Sumić, urednica i scenaristkinja serije, inače odgovorna urednica Redakcije dečjeg programa. Za dvanaest i po godina, serijal se menjao “ali suština inicijalne ideje je ostala: iako nemamo kontakt uživo, imamo vrlo bogatu, stabilnu i živu komunikaciju sa decom, koja nam šalju neverovatno mnogo pisama, mejlova i poruka. Ima tu svega zanimljivog, od molbe da Plava ptica pomogne malom gledaocu da počne sastav o jeseni, želje da vidi površinu Meseca, do toga da traže da se peva o državama za koje mi nismo ni čuli, kao što su Tuvalu ili Nauru”.

Moglo bi se reći da su deca ravnopravni autori Plave ptice. Jelena Sumić Popadić kaže da u tim pismima nalaze velike teme, kojih se njihovi pošiljaoci dotaknu samo usput. “I zato smo nedavno radili epizodu o razvodu roditelja, iz perspektive deteta: zbog sukoba između Borke i Gospođe Ž, Osman biva primoran kojoj će se prikloniti. Ni kriv, ni dužan, sve vreme je žrtva njihove nakaradne komunikacije i sve vreme pratimo njegovu vizuru priče. Jasna slika razvoda, naravno, propuštena kroz blago komični filter, koji malo relaksira situaciju, ali je nimalo ne relativizuje. I rasplet se ne odnosi na osećanja deteta i njegov način ophođenja u toj situaciji: dotakli smo se griže savesti deteta koje je stavljeno u situaciju da se prikloni jednom roditelju, emocionalnim ucenama kroz koje prolaze i tako dalje. Osmanovo ponašanje je primer kome može da teži dete koje je u toj situaciji. A za dete koje nije, to je samo jedan od šašavih sukoba između Borčice i Gospođe Ž. Doticali smo se i slepog verovanja horoskopima, neumerene želje za poznatošću, opsednutosti mobilnim telefonima i ekranima, patriotizma, nacionalnog šovinizma i ostalih ozbiljnih tema i situacija.”

Pitanje šta deci treba, podrazumeva i pitanje da li poštujemo i sledimo baš to što njima treba ili im to namećemo. Jelena Sumić Popadić smatra da je “to ogromna tema, trenutno vrlo aktuelna i u procesu reforme sistemskog obrzovanja, a najviše se odnosi na vrtiće: da li dete pustiti da samo bira ili mu nametati igre? Usled prirodnog manjka iskustva i znanja, kod deteta potreba nije direktno otelotvorena u želji, te je želju nekada teško odvojiti od hira. Poštovanje dečjih želja je poželjan pristup, ali kada pređe u karikaturu, on postaje štetan za sve, pre svega za dete. Usmerenje umesto nametanja, a promišljena i umerena ograničenja se zovu vaspitavanje. Analogno tome, program za decu treba i mora da prati dečje želje jer u suprotnom nećemo dopreti do njih. Naš posao je da tražimo način kako da privolimo dete da ostane uz televizor kako bismo uspeli da mu kažemo to što želimo”.

USMERENJE UMESTO NAMETANJA: Jelena Sumić Popadićfoto: gordan jović


Jelena Sumić Popadić smatra da je “televizijski program tu da dete zabavi i kroz zabavu ga nešto nauči, ali tiho, neprimetno, kao da neće. Dete nema iskustva, znanja i dovoljno velik fond reči, pa komunikacija sa njim mora da bude prilagođena tome. Ne sme se zaboraviti da je dete čovek, vredan punog poštovanja baš kao i odrasla osoba. Deca moraju da osete da ih poštujemo, da smo im prijatelji, da ih ne tretiramo kao inferiorne. Da smo tim! Danas se proces dolaženja do informacije svodi ‘na klik’, to im ne treba, treba im podrška da misle, putokazi da reše životno velike teme; kao kakve alate, kad usvoje dobar alat, sve će sami rešavati, ja čvrsto verujem u njih”.

Na RTS-u se nedovoljno govori o običnom detetu, a na ostalim kanalima nimalo. Jelena Sumić Popadić ocenjuje da je “slika deteta romantizovana kako bi bila primer kako se treba ponašati. Likovi te i takve dece uglavnom ne postoje ni sada, niti su ikad postojali. Sa druge strane, ako se negde i pojavi autentično dete, to je uglavnom dete koje je postiglo neke izvanredne rezultate. Naravno da i ta deca zaslužuju da budu vidljiva. Ali, gledaoci zaslužuju da u programu za decu vide nekoga ko je njima sličan”.

Ciklus “Mali zimski bioskop”, u kome su subotom emitovana po dva kratka filma za decu iz Evrope i dela Azije, bio je “jako dobar primer kako dete treba da bude tretirano u televizijskom sadržaju. To je dete u situaciji, tretirano bez intencije da se gledalac prevaspitava, ali sa dobrim primerom i problematizovanjem velikih tema”, kaže Jelena Sumić Popadić.

Šta se sad očekuje od Redakcije dečjeg programa? Da li da vrati nekadašnji sjaj, iz vremena bez interneta u kome je televizija bila jedini izvor i saznavanja i zabave? “Redakcija dečjeg programa nikada više neće imati status koji je imala nekada. Okolnosti su toliko različite da ne postoji tačka preseka između ondašnjeg i današnjeg trenutka. Državna strategija vezana za rad sa decom i za decu bila je daleko naprednija i osmišljenija za onaj trenutak, nego ova sada za današnji. Dalje, RTS je tada bila jedina televizija, pa nije bilo ove besmislene i destruktivne trke za gledanost. Moramo da imamo na umu da program za odrasle u startu ima prednost jer je naše gledalište naprosto malo – dece u Srbiji ima koliko ima. Program za decu je imao prajmtajmove: kroz moje detinjstvo u toku prepodneva su se emitovale emisije, a popodne su bile reprize – za sve one koji su prepodne bili u školi. To je sada potpuno nezamislivo! Deca su danas preplavljena školskim i vannastavnim ativnostima, sadržajima sa tematskih kanala, Jutjuba… sve je dostupno i program za decu, a mi smo jedini koji ga proizvodimo u državi, samo je jedan od sadržaja koji deca mogu da izaberu.”

Najzanimljive od svega je, kaže Jelena Sumić Popadić, da je termin aktuelne Dečje redakcije subotom u podne uvek u pedeset najgledanijih programa. Osim Plave ptice, u tom terminu emituju i NTC kviz i Mali zimski bioskop, a njihov dugometražni film Pismo za Deda Mraza sa preko 750 000 pregleda na youtube-u i je jedan od najgledanijih od svih RTS-ovih sadržaja.

O neminovnoj temi, budžetu, Jelena Sumić Popadić kaže da joj je zlo da priča i navodi konkretan primer. “Otkupili smo scenario za seriju Dom za domišljatu decu Uroša Petrovića još pre nekoliko godina i procenjeni budžet za njenu realizaciju je 50% veći od godišnjeg budžeta redakcije. Program za decu nije profitabilan, on ima velika ograničenja kada su sponzorstva u pitanju i sada je valjda jasno zašto mi jer zlo kad treba da pričam o tome.”

Jubilej Plave ptice, pomenuta 300. premijerna epizoda je snažan vetar u leđa. U njenoj glumačkoj ekipi su Borka Tomović, Osman Ahmed, Andrijana Oliverić, Marija Medenica i Miroslav Petrović. Osim Jelene Sumić Popadić, urednica i scenaristkinja serije je i Dunja Petrović, reditelj je Miodrag Kolarić, scenografkinje su Tanja Ivanović i Mira Andrejević, kostimografkinja je Aleksandra Stošić Krstović, kompozitor Dragoljub Ilić, muzički urednik Dobrosav Predić, dizajner zvuka Srđan Filipović i montažerka Nada Dodig Zildžić.

Inače, Redakcija dečjeg programa ima tri urednika, uključujući Jelenu Sumić Popadić. Nekada je imala 13. Zato nastoji da, kaže, pridobije stvaraoce za decu – i afirmisane i mlade, i da poveže redakciju sa institucijama, poput dečjih kulturnih centara. “Na tom putu moramo zajedno da realizujemo nove projekte, a onda da se izborimo za vidljivost u programskoj šemi. I onda će doći jedan trenutak u kome program za decu neće biti incident u programu, već standard. To je moj cilj. Nisam nimalo nesvesna dužine tog puta, nisam nesvesna ni broja prepreka na njemu, ali trudim se da tražim način da ih pređem, a ne izgovore zašto je to nemoguće.”

Iz istog broja

Intervju: Džipsii, muzičar

Ti ćeš, Jovane, da pomiriš narod

Ivona Simonović

Žene

Ja sam Olga Jančić, vajar

Rajka Bošković

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu