U istoriji američkog stripa rijetki su likovi poput Džona Konstantina, antiherojskog maga koji živi između svetog i profanog. Od kada je nastao u mašti Alana Mura kao sporedni lik u Stvorenju iz močvare, izdavački put mu je bio turbulentan. Njegove avanture nerijetko podrazumijevaju smrt, razočaranje i traćenje šansi za normalan život. Možda se upravo zbog ovih ljudskih osobina lik Konstantina dojmio domaćoj i stranoj publici. Nakon manje pauze, propraćene pojavljivanjima u raznim superherojskim stripovima, Džon se vraća korijenima u novom Helblejzer serijalu Sajmona Spurijera, Arona Kembela i Matijasa Bergare, kod nas nedavno objavljenom u celini u izdavačkoj kući Čarobna knjiga.

Dva nova toma, Pečat ljudskih beda i Najbolja verzija sebe, predstavljaju više kratkih priča sa većim, pratećim narativom: nakon decenijskog odsustva, Konstantin se vraća u izmijenjen London. Politička situacija je naizgled drugačija, Bregzit je u zamahu, efekti globalizacije i multikulturalizma su primjetni. Ovakav društveni položaj pruža savršen prostor za različite kritike upućene vladajućem sistemu Velike Britanije, vjerovatno najdužem i najupornijem neprijatelju Džona Konstantina. U ovom sukobu do izražaja najviše dolazi njegov anarhistički duh. Preplitanje različitih ubistava pripadnika nacionalnih manjina, rasistički napadi, uvrede i mizogini komentari maskirani iza patriotskog ponosa, ne prikazuju samo ironično stanje današnje Britanije, već i jednu drugačiju sliku Konstanina. Ovdje njegova uloga jeste uloga nevoljnog heroja radničke klase, različitih i otuđenih. Njegovi novi saputnici i saborci, žena, nijemi klinac i hipster čarobnjak, sa spomenutim problemima suočavaju se direktnim komentarima i metaforičnim situacijama. Strip slavi one koji su drugačiji, ali ujedno pruža i realnu sliku problema sa kojim se oni susreću.

Prijašnji istoimeni serijal poznat je po horor atmosferi, predstavama demona i natprirodnog, čega ni ovdje ne manjka. Različita mitološka bića, anđeli, div Albion iz poema Vilijama Blejka, sirena i jednorog originalno su iskorišćeni, služeći kao oruđe i maska loših i zlih. Treba napraviti razliku, jer ovaj serijal nema striktno predstavljene heroje ili zlikovce. Niko nije siguran od autorove kritike, ni preminuli umjetnici ni britanska kraljevska porodica. Koristeći jednoroga, čisto i nevino biće, naspram "prljavog" i zlog kraljičinog sina, autor ukazuje na različite glasine o princu Endruu i njegovim pedofilskim sklonostima, a frustrirani ribari londonskih obala ne pronalaze prave razloge svoje nesreće u tvrdoglavom ponosu, već u "jebenim Francuzima". Ironično, najveća prijetnja Konstantinu jeste njegova starija verzija – oslobođen griže savjesti, slobodno uživa u stvaranju haosa i mržnje, postajući mračni "šta ako bi Džon postao torijevac?".

Treba naglasiti da Helblejzer nije strip prepun akcije, magija nije oružje ili projektil koji puca iz prstiju. Njeno korišćenje ima svoju cijenu, svaki ritual može izazvati nepoželjan efekt, što se ovdje više puta može uočiti. Ovaj magijski svijet jeste spoj više različitih religija i praksi: hrišćanska simbolika, etrurska religijska praksa proricanja (haruspik), ali ipak, u centru su mitovi usko vezani za istoriju i kulturu Velike Britanije.

Zbog sporije i mračnije atmosfere, crtež Arona Kembela savršeno odgovara datim situacijama posjedujući dinamiku noar filma. Zanimljivo mu parira simpatični crtež Matijasa Bergare prikazujući Konstantinove avanture u stilu Dizni horor crtaća. Ovakva nemoguća kombinacija je zasigurno u duhu serijala. Nedavno preminuli Džon Pol Leon je zaslužan za naslovnice glavnog serijala, predstavljajući jednostavnim linijama upečatljiv uvod u svaki naredni broj.

U izdanju Čarobne knjige, neizbježno je spomenuti prevod Draška Roganovića. Kako originalno izdanje sadrži mnogo slenga, lokalnih izraza i psovki, trebalo je smisliti originalna stilska rješenja kojima će se jezik u stripu približiti čitaocima. Prevod zadržava dinamiku dijaloga i sumornih, ciničnih monologa, ne oduzimajući previše od izvornog teksta prvobitnog izdanja.

Spurijerov Helblejzer kulminira finalom koji spaja sve detalje i narative u jednu, koliko je to moguće, zaokruženu cjelinu. Takođe, podstiče na ponovno čitanje i traženje sitnih detalja, propuštenih prethodnog puta. Kraj je otvoren. U ovome je i tajna Džona Konstantina – odbijanje završetka priče i njeno produžavanje na bilo koji način. Sve je prolazno, samo je magijsko ludilo konstantno.