Patroti i domoljubi svih boja godinama, da ne kažemo desetljećima, s velikim uspjehom održavaju na životu – što, jačaju i učvršćuju – predrasude o vjekovnom neprijateljstvu između "nas" i "njih", Hrvata i Srba. Oni su "četnici", više od pet stotina godina, a "mi" smo, eto, ustaše s navodnicima ili bez njih; mi smo četnici, a oni su ustaše, među nama nema niti može biti pomirenja i povjerenja. Zato, međutim, moramo konačno shvatiti da su prave ustaše i pravi četnici (pa i ljotićevci, nedićevci…) bili patrioti, koje su komunistički zlotvori uspjeli cijeloj jednoj generaciji prikazati kao fašiste. A zna se da su ustaše i četnici bili pravi i autentični antifašisti. Ili, kako ono bijaše, Hitler je ipak bio u pravu, ali su ga uspjeli pobijediti zlotvori čovječanstva, pa bi na nama današnjima ležala zadaća da stvari postavimo na pravo mjesto.

Ako znamo, a nažalost znamo, da nema malo ljudi koji tako misle (ako već i ne predstavljaju većinu), onda će nam jedna nedavno u Zagrebu objavljena knjiga moći poslužiti kao melem. Knjiga nosi naslov Razgovori s Adžijom (Razlog, Zagreb 2006), a vjerojatno je u kategoriji publicistike i najznačajnija među ove godine na Balkanu objavljenim djelima; u svakom slučaju ona je među njima svakako najinstruktivnija. Ovakva ocjena može djelovati kao pretjerivanje, pogotovo ako se uzme u obzir da se u knjizi dobrim dijelom tematizira relativno davna prošlost (razdoblje Drugoga svjetskog rata), dakle razdoblje koje mnogi smatraju nečim što danas više ne zaslužuje pretjeranu pažnju. Međutim, riječ je o knjizi koja zapravo govori o gorućim problemima naših dana i o nama današnjima, i to nipošto ne isključivo o nama danas u Hrvatskoj, još manje samo o Hrvatima, nego – u podjednakoj mjeri – i o današnjoj Srbiji (koliko god da se Srbija – za razliku od dalmatinskih Srba – u knjizi spominje sasvim usput).

Konkretno, Jovićeva knjiga (a "dr Srđan Jović" je pseudonim iza kojega se krije jedan živući autor, čije se ime zasad ne može otkriti) sastoji se od dva dijela. Prvi dio predstavlja ratni dnevnik što ga je Nikola Adžija (1875–1972, stariji brat poznatijega Božidara Adžije; tridesetih godina HSS-ov gradonačelnik Drniša, od 1935. član ilegalne Komunističke partije, jedno vrijeme i robijaš u Lepoglavi) vodio u Drnišu od 1941. do 1945. godine. Drugi dio sastoji se od Jovićevih fiktivnih pisama mrtvom Nikoli Nini Adžiji, pisanih u razdoblju od 1991. do 1995. godine.

Bilježeći iz dana u dan zbivanja u dalmatinskom gradiću Drnišu, koji se nalazi između Šibenika i Knina, Adžija donosi niz veoma poučnih svjedočanstava o zbivanjima u okupiranoj Dalmatinskoj Zagori. Pored raznih kurioziteta (kao što je podatak o veoma bliskoj rodbinskoj vezi između Jovana Raškovića i Dražena Budiše – jedan od njih bio je u to vrijeme dijete, a drugi se nije ni rodio, ali spominju se njihovi roditelji i drugi direktni preci), u tim se bilješkama, nekoj vrsti dnevnika, mogu naći jednoznačni podaci o karakteru ustaške NDH, čija je vlast u Drnišu uspostavljena odmah nakon talijanske okupacije (a koja je bila u subalternom odnosu spram talijanskih vojnih vlasti, odnosno, nakon 1943. godine spram njemačkih vojnih vlasti), o ustaškom pokretu kao i o četničkom pokretu (koji je na području Drniša bio prilično snažan, imajući svoje uporište u Kninu, središtu oružanih formacija vojvode Momčila Đujića). Najveći dio toga što možemo sresti u ovim svjedočanstvima načelno bi trebao biti poznat starijim generacijama: ustaše u proljeće 1941. započinju s masovnim likvidacijama lokalnih Srba, podvrgnuti su talijanskoj komandi, surađuju i s četnicima u suzbijanju partizanskog pokreta, dok su četnici financijski, politički i vojno ovisni o Talijanima, iako se formalno svrstavaju na stranu antifašističke koalicije, civilno stanovništvo podnosi najveće žrtve u kaotičnim sukobima međusobno suprotstavljenih strana itd.

Dakako, sve to važi samo za starije generacije: onima koji su svoje školovanje započeli devedesetih godina prošlog stoljeća poznate su samo neke od tih činjenica, i to selektivno: ustaški genocid nad Srbima posve je nepoznat onima koji su se nakon 1990. školovali u Hrvatskoj (osim ako informacije nisu stekli iz nekih drugih izvora), a nije osobito vjerojatno da bi mladi koji su se u to vrijeme obrazovali u srpskim školama mogli išta znati o četničko-talijansko-njemačkim i četničko-ustaškim odnosima. No, čak i oni koji su se školovali prije 1990. godine doznat će iz Adžijinih bilješki činjenice o kojima se nije učilo u jugoslavenskim školama, u prvom redu one koje se odnose na partizanske zločine nad civilnim stanovništvom i na neselektivnu osvetu nakon dovršetka Drugoga svjetskog rata. Adžija, naime, unatoč svojim simpatijama, ne propušta da zabilježi ni vijesti o pljačkama koje su vršili partizani (iako bilježi i brojnije suprotne slučajeve), niti to da je nakon oslobođenja među osuđenima na smrt bilo "onih koji su zaslužili smrtnu kaznu, ali i onih koji su preoštro kažnjeni smrću" (str. 184), ili to da su pobjednici proizvoljno rekvirirali čak i imovinu partizanskih obitelji.

Bilješke o razmjeni ustaških i četničkih znamenja i kokardi svakako bi mogle djelovati otrežnjavajuće na mnoge koji su – svejedno iz kojih razloga – uvjereni u istinitost ili bar vjerodostojnost recentnih revizija činjeničnog stanja vezanoga uz faktičku ulogu ustaškog i četničkog pokreta u razdoblju Drugoga svjetskog rata. Jest da su se ustaše i četnici ponekad potukli, a bilo je i međusobnih ubojstava – no, nije zabilježena nijedna bitka. Jednako važi i za Adžijina svjedočanstva o ustaško-četničkoj solidarnosti u pogledu čišćenja hrvatskog i srpskog naroda od svih koji nisu prihvatili totalitarnu etničku homogenizaciju (gdje su se, prema tim svjedočanstvima, pripadnici spomenuta dva pokreta ponekad ponašali poput onih muškaraca koji danas mimoilaze zakon o porodičnom nasilju tako što ne tuku vlastite žene nego se zamjenjuju na tom poslu: ja tučem tvoju, a ti moju ženu, te tako umjesto da odgovaramo za krivična djela potpadamo tek pod propise o kršenju javnog reda i mira). Sve to dovodi do toga da Adžija svoje bilješke završava u znaku najcrnjeg pesimizma: "Čovjek je car beštija, jer je njegovo zvjerstvo najveće. Voli biti mučitelj. Svjesno njeguje ljubav prema zlu… Zvjerstvo u danom momentu postaje znakom domoljupstva, čovječnosti, kršćanstva…" (str. 192). I sluti da povijesti zvjerstva nije kraj.

A da je ta slutnja bila opravdana govori nam drugi dio knjige, u kojemu autor, ujedno i priređivač Adžijina ratnog dnevnika, na lokalnom dijalektu referira fiktivnom sugovorniku Nikoli Adžiji zbivanja u Drnišu i njegovu širem okruženju u razdoblju od 1991. do 1995. godine. Podaci o tomu što se tih godina zbivalo u Dalmaciji (uključujući i Drniš, koji je jedno vrijeme bio pod kontrolom tzv. krajiških vlasti) trebali bi biti poznati široj javnosti: Adžijin ratni dnevnik započinje s ustaškim pokoljem Srba a Jovićeva pisma Adžiji završavaju s novim valom ubijanja lokalnih Srba, preostalih nakon egzodusa poslije Oluje. No, u ovom je kontekstu uočljiv jedan zapanjujući paralelizam zbivanja. A time se, među ostalime, demantira i vjerodostojnost dosjetke prema kojoj se historija jednom zbiva kao tragedija a drugi puta kao farsa: ako bi model što ga autor nudi univerzalno važio, onda bi to značilo da se svaka tragedija koja nije popraćena odgovarajućim suočavanjem i primjerenom katarzom mora iznova vratiti, i to kao nova, još veća i još bolnija tragedija.

Već bi ta pouka bila dovoljna da knjigu ocijenimo kao najznačajnije ovogodišnje publicističko djelo objavljeno u Hrvatskoj i šire. I vjerojatno bi ta instrukcijska dimenzija Razgovora s Adžijom sama po sebi bila dovoljna za opravdanje tvrdnje kako tu nije riječ tek o nekim lokalnim hrvatskim (ili hrvatsko-srpskim) problemima, nego o problemima koji se mogu svesti na pitanje: zbog čega nije istina to da bi historija imala biti učiteljica života, zašto je, bar u ovim krajevima, istinita ona tvrdnja prema kojoj – nasuprot latinskoj uzrečici Historia est magistra vitae – iz poznavanja prošlosti nikada nitko nije izvukao bilo kakvu pouku.

A nama koji danas slušamo priče o rodoljublju i domoljublju, gdje god bili i kako se god zvali, ne preostaje drugo doli da se zamislimo nad vlastitom zločinačkom naivnošću. Glupost je zločin – ako ništa drugo zbog toga što oblikuje plodno tlo na kojemu bujaju metastaze zločinačke ideologije i koljačke prakse.