Mnogo je godina prošlo i ne pamtim više čovjekovo ime. Reportaža u kojoj sam ga zapisao zaboravljena je i nepotrebna u nekom svesku uvezanih novina na dugačkoj polici u polumračnoj i prašnjavoj arhivi. Ostalo mi je samo u mutnoj uspomeni kako sam se jednog hladnog proljetnog dana koncem devedesetih, na petu ili šestu obljetnicu ratnog zločina, zatekao u Ahmićima u Bosni. S brežuljka smo gledali kuće niže u dolini, a stariji Bošnjak mi je pripovijedao kako je imao sreće i izbjegao smrti onoga ranog jutra, trećeg travnja hiljadu devetsto devedeset treće, kad su snage Hrvatskog vijeća odbrane upale u selo i ubile sto šesnaest njegovih stanovnika. Jedanaest ih je bilo mlađih od osamnaest. Najmlađa je bila beba od tri mjeseca. Ugušila se dimom u zapaljenoj kući dok su joj u dvorištu ubojice pucali u oca i majku.

Ovaj s kojim sam razgovarao bio je ipak više žalostan nego ogorčen. Mirno je srkao vrelu kavu iz fildžana i pušio gledajući maglu koja se valjala selom. Nije se činio osobito ni mudar ni obrazovan, ali mi je na koncu rekao nešto što mi je svih ovih godina jedino ostalo jasno. Nešto čudno čega ću se čitav život sjećati.

“Evo, pogledaj ovaj Kupreškić”, odmahnuo je pokazujući kuću do njegove, desetak metara dalje utihli i napušteni dom jednog od trojice braće Kupreškića kojima se u Hagu sudilo za pokolj u Ahmićima. “Šta ima veze što je on Hrvat, a ja musliman? Kad ti je kakva potreba, kad izbije požar ili se neko ozlijedi pa ga valja vozit na hitnu, ili ako si ostao bez hljeba, a banuli su ti daidža s djecom iz Sarajeva, kome ćeš otić da ti pomogne nego onome koji ti je najbliži? Došao bi on meni isto ko što bi ja otišao njemu. Bolji ti je dobar komšija nego svi tvoji Hrvati i svi moji muslimani. Šta mene briga za nekog muslimana koji živi u, štajaznam, Dubrovniku? Kakve veze ja imam sa Ibricom Jusićem, ajde ti meni reci? Ibrica Jusić ima u Dubrovniku neke svoje hrvatske komšije, isto ko što ja ovdje imam ovoga moga nesretnog Kupreškića.”

Trojica braće Kupreškića su na Međunarodnom sudu za ratne zločine prvostupanjski dobili između šest i deset godina zatvora, ali su nakon žalbenog postupka dvije hiljade prve oslobođeni svake krivnje. Nisam više dolazio u Ahmiće i ne znam je li se ijedan od njih vratio u selo. Sviđa mi se zamišljati da jest. Došao je u onu pustu kuću i upalio električno svjetlo i vatru u šporetu s pločom od sirovog željeza, popularnom smederevcu, a njegova je žena smotala pitu u okrugloj tepsiji i gurnula je u rernu. Djeca su krenula u školu, računi za režije počeli su mu stizati zajedno s penzijom iz Hrvatske. Nakon rata i nizozemskog zatvora, kotač života ponovno mu se zavrtio. Ujutro on nepomično stoji na prozoru i zuri u prazno dok njegov komšija Bošnjak blatnjavim seoskim putem hoda nizbrdo do dućana po cigarete. Ne pozdravljaju se. Prvih nekoliko godina poginju glavu i šutke se mimoilaze, ali nakon nekog vremena vjerojatno ipak krenu nevoljko i mučno komunicirati. Žene vjerojatno to počnu jer žene obično imaju razvijenije socijalne vještine.

Ne znam zapravo kako se to dogodi, Bosna nije baš moj svijet i ne razumijem ga do kraja, ali u onim genijalnim, okrutnim i zaumnim pričama Darka Cvijetića žrtve i ubojice, ako su iz istog komšiluka, obično na koncu progovore jedni sa drugima. Naprosto su preblizu jedni drugima da bi samo šutjeli kad se sretnu. Šutnja im nakon nekog vremena postane neizdrživa. Ako im već nije pošlo za rukom da ga ubiju, šta će, moraju razgovarati s komšijom. Istina, kad počnu ponovno razgovarati, pozdravljati se, posuđivati šalicu ulja ili kakav komad alata iz garaže, primjećivati kako je ove godine rano zahladilo, neće između njih biti istinskog povjerenja i srdačnosti, ali bojim se da toga ni prije rata nije zapravo mnogo bilo.

Prepoznajući me iz novina, na ulici me često zaustave da mi kažu kako imaju priču za mene i gotovo nikad to nije priča koju bih poželio napisati. U devet od deset puta seljaci imaju nekakav sudski spor s komšijom oko međe. Grizu se njih dvojica posljednjih nekoliko decenija oko neke nekretnine. Oko njive, vrta i stare pradjedove zidine. Još su im pokojni očevi to počeli, a oni ne žele iznevjeriti tradiciju. Potrošili su na advokate i na sudske biljege dvadeset puta više nego vrijedi i njiva, i vrt, i stara pradjedova zidina, ali svejedno ne popuštaju.

Pokažete li neoprezno samo mrvicu zanimanja za njihov spor, počet će pričati u devet ujutro i neće se zaustaviti prije četiri ujutro sljedećeg dana. Usput će donijeti nekoliko svežnjeva dokumenata, tužbi, žalbi, podnesaka, vještačenja, mišljenja i rješenja u otrcanim kartonskim koricama. Stotine tankih, gotovo providnih papira otkucanih starom šrajbmašinom s modrim slovima. Bog otac se tu ne bi snašao.

A ako želi pisati o slučaju, novinar, razumije se, mora poslušati i drugu stranu. Izaći na ulicu na kućnom broju dvadeset dva i ući u susjedno dvorište na broju dvadeset četiri, da bi tamo sve još jednom prošao, sa drugim luđakom, od devet jutro do četiri iza ponoći i drugačijom interpretacijom potpuno istih papira.

Dok sam bio mlad, znao sam naivno pristati da me seljaci maltretiraju starim zavadama oko granica svojih imanja. Potrošio bih dva dana trudeći se razumijeti što se između njih dogodilo, tko je u pravu, a tko u krivu, i još tri dana nastojeći njihov beskonačni spor složiti u novinski tekst razumne duljine. Bez iznimke je taj tekst ispao pizdarija koju nitko živ nije želio čitati. Shvatio sam na koncu da to ne smijem raditi. Zaustavi li me tkogod na ulici da mi reče kako… ja samo podignem ruku i ispričam se da nemam vremena. Neodgodivo me čekaju na nekom drugom mjestu.

Ali nedavno mi je iznenada došlo da ja to ipak i dalje radim. Da svejedno, čitav svoj radni vijek, trideset užasnih godina, pišem gotovo isključivo pizdarije o luđacima koji se nepopustljivo svađaju oko međe. Jer i ovo što zovemo domovinom ili otadžbinom, šta je to? To je opet nekakva njiva, vrt i pradjedova zidina. Otadžbina je isto nekretnina, samo malo veća. Ali nikad nije dovoljno velika. Pohlepni seljaci stalno gledaju kako bi povećali imanje. S jedne strane, hrvatski debili bi stavili granicu na Drini, raširili se sve do Zemuna, a na drugoj strani srpski imbecili drže kako je njihovo sve do Karlobaga, Karlovca i Virovitice. I svi oni čuvaju svežnjeve starih papira, geometarske izmjere, požutjele mape, darovnice, neprohodne gomile dokumenata kojima dokazuju svoje pravo na tuđu zemlju, i to traje nekoliko vijekova, s nasumičnim provalama nasilja.

Kao što se seljaci, umorni od sudovanja, povremeno potuku, muškarci se uhvate vijati sa sjekirama dok njihove žene leleču, i svađe oko većih, državnih međa imaju svoje krvave faze, razdoblja mahnitosti u kojima se tromjesečne bebe guše dimom u zapaljenim kućama. Među komšijama zatim nastupi mir i onda nekoliko godina pognuti, šutke, posramljeno i u krivnji prolaze jedni pored drugih, pa se pomalo počnu ponovno pozdravljati, posuđivati alat i čestitati vjerske blagdane, tiho se u jednu ruku i dalje mrzeći, a u drugu ruku opet znajući da jedni bez drugih ne mogu. Jer, vidite, mržnja je također jedna vrsta privrženosti. Često i tvrđa od ljubavi.