Mozaik

Evropsko prvenstvo u fudbalu

Prošlost kao uteha

Dok budemo gledali najbolje evropske reprezentacije u Austriji i Švajcarskoj, sa nostalgijom ćemo se prisećati 1960, 1968. i 1976, pa čak i 1992, kada smo, kao Jugoslavija, imali i igrače i igru, i tim i selektora (Antrfile: Ekskluzivno - Sećanje Dragana Džajića)

SLAVNI DANI: Dragan Džajić

Uvećana

Samostalna Srbija će prvo veliko takmičenje na kome je mogla da učestvuje samo pod svojim imenom (na SP u Nemačkoj 2006. još uvek smo bili Srbija i Crna Gora iako u ekipi već nije bilo Crnogoraca) odgledati na televiziji. U konkurenciji Poljske, Portugala (prvi i drugi u grupi), Finske, Belgije, Jermenije, Azerbejdžana i Kazahstana nismo uspeli da se plasiramo zato što su nam 7 bodova odneli Belgija, Kazahstan i Jermenija čime je anuliran dobar bilans, bez poraza, sa pobednicima grupe i Finskom. Oni koji su bili najodgovorniji za projekt "Euro 2008", bivši predsednik Zvezdan Terzić i bivši selektor Havijer Klemente, daleko su i od našeg fudbala i od naše zemlje, doduše iz različitih razloga. Klemente je trener španskog drugoligaša Mursije a Terzić u bekstvu jer bi srpska policija i javni tužilac da ga nešto pitaju u vezi s nekim transferom kada je još bio direktor OFK Beograda a on, iako tvrdi da je nevin, nije baš voljan da im izađe u susret…

No, vratimo se fudbalu. Samostalna Srbija će ovog leta ipak debitovati na međunarodnoj sceni, igraće na olimpijskom turniru u Pekingu što nije mala stvar, bez obzira što učestvuju igrači do 23 godine pojačani trojicom starijih. Novi selektor Miroslav Đukić (ako u međuvremenu i on ne spakuje kofere, navodno ga juri Espanjol iz Barselone) odvešće sasvim solidan tim koji ima izglede za dobar plasman, možda čak i za medalju. Fudbal je bivšoj državi doneo čak pet olimpijskih medalja, zlatnu 1960, srebrne 1948, 1952. i 1956. i bronzanu 1984. Doduše, poslednje pojavljivanje na olimpijskom turniru pre četiri godine u Atini bilo je opšta blamaža…

ISTORIJA: Kad smo već kod istorije, knjige kažu da je Evropsko prvenstvo u fudbalu rođeno u novembru 1957. u Briselu. Prethodno je 1954, za vreme Svetskog prvenstva u fudbalu koje se igralo u Švajcarskoj, osnovana UEFA a njen prvi Kongres održan je u Beču 2. marta 1955. Anri Delonej, generalni sekretar Fudbalske federacije Francuske, izneo je predlog o osnivanju Kupa evropskih nacija i predstavio prvi nacrt Pravilnika o takmičenju. Ideja je prosleđena nacionalnim savezima evropskih zemalja a kojih je tada bilo 33 i koji su bili apsolutno podeljeni oko nove ideje. Na predlog predsednika UEFA, Danca Ebe Švarca (pod čijim su mandatom rođeni Kup šampiona, Kup sajamskih gradova, Kup pobednika kupova), formirana je komisija od pet članova koja je nastavila rad na projektu. Osnovni problem je bio nedostatak termina zbog čega je od prvog dana u opticaju bila varijanta direktnih eliminacija umesto takmičenja po grupama. Na Kongresu u Kopenhagenu 1956. u preliminarnom glasanju samo 15 zemalja podržalo je kreaciju novog takmičenja, među njima Jugoslavija i zemlje tadašnjeg istočnog bloka (izuzev Bugarske koja je bila suzdržana) i Turska. Sa zapada podršku su dali Španija, Francuska, Grčka, Luksemburg, Portugal i Švajcarska. Protiv su bile federacije Zapadne Nemačke, Austrije, Belgije, Finske, Holandije, Italije i Norveške a suzdržali su se, osim Bugara, još Škoti, Englezi, dve Irske i Švedska. U novembru 1957. na Kongresu u Briselu glasanje je bilo dramatično. Onih 15 zemalja koje su od starta podržavale ideju glasale su za stvaranje novog takmičenja, ali za punovažnost odluke bilo je neophodno 17 glasova. Bugari su prevedeni na pravu stranu, ali nedostajao je još jedan glas… U poslednji čas stigao je telegram iz Dablina, Republika Irska je dala saglasnost i tako je, na mala vrata, rođen Kup evropskih nacija. Žreb za takmičenje održan je 3. juna 1958. u jednom hotelu u Stokholmu a već 29. septembra na stadionu "Lenjin" u Moskvi, pred 100.572 gledaoca, odigrana je prva utakmica, SSSR je pobedio Mađarsku sa 3:1 a prvi gol u istoriji takmičenja, već u četvrtom minutu, dao je Anatolij Ilijin…

Prvom "panevropskom" takmičenju prethodili su razni regionalni turniri, od Britanskog šampionata koji su četiri ostrvske zemlje igrale od 1883, preko Kupa Dr Gerea koji su od 1927. pa do 1960, prvo na dve a pri kraju na pet godina, igrale centralnoevropske zemlje, i Skandinavskog kupa koji su u istom periodu igrale Švedska, Danska, Norveška, Finska i Island, do Balkanskog kupa 30-ih godina prošlog veka koji je Jugoslavija osvojila 1934/35. Od 1949. igrao se i Mediteranski kup u kome su Španija, Italija i Francuska igrale sa B timovima dok su Grčka, Turska i Egipat igrali sa najboljim ekipama.

PREOKRET NA PARKU PRINČEVA: Jugoslavija je debitovala u takmičenju 31. maja 1959. u Beogradu protiv Bugarske i pobedila 2:0 golovima debitanta Milana Galića u prvom minutu i Laze Tasića u 87. U revanšu u Sofiji 25. oktobra 1959. bilo je 1:1, gol za "plave" dao je veležovac Muhamed Mujić. U četvrtfinalu Jugoslavija je igrala sa Portugalom i posle poraza od 1:2 8. maja 1960. (gol je dao Bora Kostić u 81. minutu) sve nadoknadila u Beogradu 22. maja. Bilo je 5:1 a strelci su bili Šekularac, Zvezdan Čebinac, Galić i dva puta Kostić… Jugoslavija je otišla na Fajnal for u Parizu, zajedno sa Francuskom, SSSR i Čehoslovačkom.

Na čuvenom pariskom stadionu Park prinčeva 6. jula 1960. Jugoslavija je odigrala jednu od najneverovatnijih utakmica u svojoj istoriji. Povela je golom Galića u 11. minutu ali su Francuzi uzvratili sa 3:1 i 4:2… Igrao se 75. minut a domaćin je i dalje imao dva gola prednosti. Tada je počeo najveći preokret u istoriji EP-a. Tomislav Knez je u 75. minutu dao gol za 3:4, Dražen Jerković je u 77. izjednačio na 4:4 da bi samo minut kasnije doneo prednost Jugoslaviji. Tri gola za četiri minuta! TV prenosa nije bilo, slušali smo radio i Raću Markovića gotovo ne verujući sopstvenim ušima… Naš tim je igrao u sastavu Šoškić, Durković, Jusufi, Žanetić, Zebec, Perušič, Knez, Šekularac, Jerković, Galić, Kostić. U drugom polufinalu SSSR je pobedio Čehoslovačku sa 3:0. Finale je igrano 10. juna, takođe na Parku prinčeva pred 17.966 gledalaca. Jugoslavija je golom Milana Galića u 43. minutu povela sa 1:0, Metreveli je izjednačio u 49. da bi Viktor Ponedeljnik, u produžetku, u 113. minutu doneo titulu SSSR. Za finalni meč selektorska komisija u sastavu Aleksandar Tirnanić, Ljubomir Lovrić, Dragomir Nikolić napravila je nekoliko izmena u timu. Na gol je stao Blagoje Vidinić, Zoran Miladinović je zamenio Branka Zebeca dok je Željko Matuš ušao umesto Tome Kneza. Sudio je čuveni Englez Elis. Ostalo je zapisano da su idealni tim turnira činili Lav Jašin (SSSR), Vladimir Durković, Ladislav Novak (ČSSR), Igor Neto (SSSR), Jozef Masopust (ČSSR), Valentin Ivanov (SSSR), Slava Metreveli (SSSR), Milan Galić, Viktor Ponedeljnik (SSSR), Milan Galić, Bora Kostić.

Iz istorije možda valja pomenuti da je sedište UEFA prvih pet godina bilo u Parizu ali je 11. decembra 1959. odlučeno da se preseli u Bern (Švajcarska). Žreb za četvrtfinale sastavio je Španiju i SSSR što je dovelo do prvog političkog konflikta. Uprkos naporima da se utakmica odigra, čak su bili utvrđeni i termini, 29. maja 1960. u Moskvi i 9. juna u Madridu, španska vlada je u poslednji čas zabranila ulaz sovjetskoj ekipi u Španiju! Federacija Španije je predložila da se oba meča igraju u Moskvi u razmaku od nedelju dana, da se revanš igra u Francuskoj ili da se obe utakmice igraju na neutralnom terenu, ali Sovjeti su sve odbili i zatražili obeštećenje od 600.000 rubalja zbog "nanete štete" jer je stadion bio rasprodat. Na kraju je SSSR otišao dalje bez borbe a Kongres UEFA kaznio je, više simbolično, špansku Federaciju…

SVAKI DRUGI PUT: Jugoslavija je sa tom istom generacijom dve godine kasnije bila četvrta na Svetskom prvenstvu u Čileu, ali se za finalni turnir Evropskog prvenstva u Madridu 1964. nije plasirala. Na Fajnal for se vratila 1968. u Rimu, čemu posvećujemo okvir, ali je 1972. opet nije bilo u završnici. Po sistemu "jednom da, drugi put ne" vratila se, ne samo kao organizator već i preko rezultata, 1976. i u Beogradu ostala na "pragu slave" jer je polufinale izgubila od Nemačke u produžetku sa 2:4 iako je na poluvremenu vodila sa 2:0… Opet nas nije bilo 1980, ali smo se vratili 1984. posle onog čuvenog gola Ljube Radanovića Bugarima u Splitu ("Ljudi, da li je ovo moguće", Mladen Delić dixit), ali smo u Francuskoj prošli kao bosi trnju, sa tri poraza od kojih je onaj protiv Danske (0:5) bio bruka… Naravno, 1988. opet nas nije bilo da bismo se, opet naravno, vratili 1992. prošavši kvalifikacije bez poraza. Nažalost, tada smo ušli u istoriju takmičenja kao jedina zemlja koja je isključena sa takmičenja. Bilo je to vreme famoznih sankcija, donetih 30. maja 1992. u Savetu bezbednosti. Jugoslavija je, osećajući da se nešto sprema, stigla u Švedsku krajem maja, ranije nego što je bilo predviđeno i potrebno, ali ništa nije pomoglo… Da sve bude čudnije, Danska, koja je bila druga u grupi i koja je uskočila umesto Jugoslavije, postala je prvak Evrope! Sledi preskakanje šampionata 1996. u Engleskoj i opet pojavljivanje 2000. u Belgiji i Holandiji. Gledano čisto rezultatski, plasman u četvrtfinale nije loš rezultat, ali ako se ima u vidu da nas je u borbi za ulazak u polufinale Holandija isprašila "teniskim" rezultatom 6:1 utisak nikako nije za pamćenje… U Portugal 2004. nismo stigli a evo ni u Austriju i Poljsku 2008. Dakle, prvi put propuštamo dva uzastopna evropska prvenstva, ali prošli put smo bili SCG a sada samo Srbija.

DEŽURNI FAVORITI: Pogled na listu pobednika otkriva da su Nemci bili tri puta najbolji (1972, 1980, 1996), Francuzi dva puta (19842000), po jednom SSSR (1960), Španija (1964), Italija (1968), Čehoslovačka (1976), Holandija (1988), Danska (1992) i Grčka (2004). Niko nikada nije odbranio titulu prvaka. Dakle, ako na kladionicama postoji pitanje da li će Grčka ponovo biti prvak, kladite se da neće. Od 12 prethodnih turnira na samo tri su pobeđivali domaćini (Španija 1964, Italija 1968, Francuska 1984). S obzirom da ovogodišnji domaćini Austrija i Švajcarska ne uživaju reputaciju fudbalskih velesila, realno je kladiti se da nijedna od njih neće biti novi evropski šampion.

Pa ko će onda biti? Kada sam pre neki dan to pitanje postavio Peđi Mijatoviću, sportskom direktoru Real Madrida, izrekao je veliku istinu:

"Pred svako veliko takmičenje favoriti su uvek isti… Tu nema mnogo mudrosti. Po tradiciji, po jačini liga, po uloženim sredstvima, po interesovanju medija, po svemu što prati fudbal, zna se ko su "veliki" a ko su "mali". Lepota fudbala je u tome što "mali" ponekad mogu da iznenade "velike", kao Grčka pre četiri godine u Portugalu, ali ako me danas pitate ja bih u prvi red favorita stavio Italiju, Francusku, Nemačku a dodao bih i Španiju jer mislim da ovog puta ima odlično izbalansiranu ekipu.

Favoriti iz drugog plana mogu biti Portugalci sa trenutno najboljim evropskim igračem Kristijanom Ronaldom, Holanđani su uvek solidni, Hrvate i Rumune krasi talenat, Česi uvek više obećavaju nego što ostvare, Rusi su čudom stigli na EP (pobedom Hrvata na Vembliju!) ali kad su već tu… Poljaci su "vezali" SP i EP što je samo po sebi veliki uspeh (naročito za kasu Saveza) ali teško da mogu da stignu daleko, isto kao i Turci.

Ali, pošto je "fudbal fudbal" (Vujadin Boškov copyright) preciznije prognoze ostavimo za naredni broj, kad će za nama biti sedam-osam prvih utakmica.

Praznik u Firenci, krađa u Rimu: 5. i 8. jun 1968.

(SUPERZVEZDA U 22. GODINI: Dragan Džajić)

Tog juna te 1968, onako brucoški napaljene da "menjamo svet", sa naših fakulteta na kojima smo bili zabarikadirani valjda je mogao da nas izvede samo fudbal… Da, ipak, ne bih preterivao, ostajem u jednini. Nije bilo tog "revolucionarnog izazova" koji bi me sprečio da 5. juna predveče napustim Filozofski fakultet na kome smo tih dana "stanovali" i odem kući da gledam tv-prenos iz Firence. Jugoslavija je u polufinalu Evropskog prvenstva, na koje se plasirala briljantnom pobedom nad Francuskom od 5:1 uz dva gola debitanta Ilije Petkovića, igrala sa aktuelnim svetskim prvakom Engleskom. Selektor Rajko Mitić i trener Branko Stanković izveli su tim u sastavu: Pantelić, Fazlagić, Damjanović, Pavlović, Paunović, Holcer, Petković, Trivić, Musemić, Osim, Džajić. Nažalost, Ivica Osim se povredio na samom početku i statirao na desnom krilu, pravila nisu dozvoljavala zamenu igrača! Englezi su igrali sa većinom igrača koji su dve godine ranije postali prvaci sveta na svom "Vembliju": Benks, Bobi Mur, Vilson, Bobi Čarlton, Piters, Hant, Bol… Iako brojčano slabiji, naši igrači su se hrabro borili i držali 0:0. Kada su već u izgledu bili produžeci, Dragan Džajić je u 87. minutu dao velemajstorski gol, najvažniji i jedan od najlepših u njegovoj blistavoj karijeri. Jednu dugačku loptu koja je preletela Bobija Mura primio je na grudi a onda je svojom čarobnom levicom poslao pod prečku. Kakva je to radost bila…

Tri dana kasnije, 8. juna, studentske "revolucionarne aktivnosti" opet su bile u drugom planu, Jugoslavija je na Olimpijskom stadionu u Rimu igrala finale protiv Italije. Ako je 5. jun ostao zapisan kao jedan od najlepših dana u istoriji jugo-fudbala, taj 8. jun ostao je zabeležen kao jedan od najtužnijih jer se dogodila sigurno najveća nepravda u istoriji finala i finalnih turnira uopšte. Jugoslavija je bila za klasu bolja od Italijana ali je zahvaljujući krajnje pristrasnom sudiji Gotfridu Dinstu iz Švajcarske vodila samo sa 1:0. Fenomenalni Džajić dao je vodeći gol u 39. minutu, a neposredno posle toga tako je rukama srušen s leđa da bi, kao što je napisao jedan italijanski novinar, i sam selektor Italije Feručio Valkaređi svirao penal, ali Dinst je zažmurio… Nije nas htela ni sreća, još uvek kroz sećanje prolazi scena kada Kule Aćimović, koji je za finale stigao iz Beograda kao zamena za Osima, šalje loptu ispod Dina Zofa ali ona ide paralelno sa gol crtom… Vahid Musemić uklizava sa obe noge, ali kasni delić sekunde, umesto lopte on završava u mreži. Sudija je kočio sve akcije našeg tima, izmišljao prekršaje, posebno u zoni šuta sve dok Donadoni u 81. minutu nije izjednačio iz jednog od silnih slobodnih udaraca. Pošto produžeci nisu doneli promenu rezultata, dva dana kasnije igrana je nova utakmica u kojoj više nismo imali šansu, Italija je pobedila sa 2:0.

Najbolji igrač finalnog turnira bio je Dragan Džajić. Imao je 22 godine i već bio zvezda evropskog i svetskog fudbala. Pre neki dan, 30. maja, napunio je 62 godine. U zatvoru, odnosno u bolnici. Da li je kriv ili nije, reći će sud, kao što i treba da kaže u pravnoj državi, ali kada su ga 5. februara ove 2008. onako sramno teatralno hapsili, za nas "šezdesetosmaše", kao i mnoge druge, lisice su stavljene i na naše sećanje na praznik u Firenci i krađu u Rimu pre okruglo 40 godina.

V. S.


Ekskluzivno – sećanje Dragana Džajića: Nisam bio svestan kako sam prevario Bobija Mura

"Vreme" je preko advokatskog tima koji zastupa Dragana Džajića dobilo izjavu poznatog fudbalera o golu protiv Engleske na Evropskom prvenstvu 1968. godine. Džajić se od 5. februara nalazi u pritvoru, a od sredine aprila je na VMA zbog stalnih zdravstvenih problema i njegova sećanja na prelomnu godinu njegove karijere obojena su svime što se u to doba dešavalo u državi i Evropi.

"Te smo godine bili na pripremama u Italiji, a kada smo se vratili u Beograd bile su studentske demonstracije. Crvena zvezda je bila šampion države, a takođe smo osvojili i Srednjoevropski kup pobedom nad češkom ekipom Spartak iz Trnave. Bili smo u Češkoslovačkoj kada su ušle trupe SSSR i na mene je snažan utisak ostavila slika čoveka koji bosonog šutira tenk!

Na EP-u smo imali odličnu ekipu i postigli smo dobar rezultat. Da se Ivica Osim nije povredio i da su sudije bile objektivnije, možda smo mogli i da budemo prvaci. Za mene je to takmičenje bilo prelomno jer sam dobio internacionalnu potvrdu svojih igračkih sposobnosti. Posle tog takmičenja je odmah usledio i poziv iz FIFA da igram za Tim sveta. Kada sam postigao gol protiv Engleske, nisam tačno ni bio svestan šta sam uradio i koliko je to važno. Igrali smo protiv aktuelnih svetskih prvaka, a ja sam uspeo da prevarim jednog Bobija Mura i postignem gol. Tek sam kasnije iz novinskih izveštaja shvatio da je to bila velika stvar. U tom trenutku ja sam samo razmišljao o rezultatu i plasmanu. Pri tom, u to doba nije bilo ovoliko kamera i svega, tako da nisam ni mogao odmah da vidim šta sam napravio. Jednostavno, to je bio trenutak u kome sam postupio onako kako sam mislio da je bilo najbolje i jedino moguće i to mi je pošlo za rukom. To mi je svakako najdraži gol koji sam dao u dresu reprezentacije."

Iz istog broja

Nove vojske bivše Jugoslavije (15)

Bure baruta i mnogo fitilja

Aleksandar Ćirić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu