Da su se onomad početkom devedesetih godina prošlog stoljeća republički lideri što su se sastajali po Titovim vilama i ljetnikovcima dogovorili da Jugoslavija opstane kao bilo kao klasična reformisana federacija, bilo kao neki asimetrični federativno-konfederativni savez, bilo kao posve labava konfederacija, 1989. godinu mi danas ne bismo pamtili po šestotoj godišnjici Kosovske bitke niti po famoznom mitingu na Gazimestanu, a ni po Miloševićevim riječima: "Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene." Ono što se kasnije desilo tim je riječima naknadno dalo zlokobnost. Da je bilo više pameti, taj bi govor bio zaboravljen, a 1989. godinu bismo pamtili kao godinu kad je fudbalski šampion Jugoslavije postala Vojvodina. Uzela je tad Vojvodina titulu ostavivši iza sebe i onu strašnu Crvenu zvezdu u kojoj su već igrali Prosinečki i Piksi Stojković, kao i Boško Đurovski, Ilija Najdoski, Husref Musemić i druge legende, da sada ne nabrajmo igrače iz Hajduka, Dinama i Partizana, ostalih klubova takozvane velike četvorke za koje se smatralo da im titula po pravilu pripada.

ENGLESKA SUTJESKA: Ali dobro, Vojvodinina titula jeste bila čudo, ali nipošto nije bila veliko. Uostalom, Vojvodina je 1966. godine već bila šampion, a titulu su u Jugoslaviji pokoji put ipak osvajali i Sarajevo odnosno Željezničar. Ako bismo se već igrali nekih analogija, ovo je više kao da je titulu jugoslovenskog šampiona onomad osvojio neki klub koji je češće bio drugoligaš nego prvoligaš, neko poput zeničkog Čelika, subotičkog Spartaka ili Sutjeske iz Nikšića. A opet – ni to nije to. Fudbal su izmislili Englezi i nigdje klupski fudbal nije toliko važan kao u Engleskoj. I nije, naravno, da u fudbalu ranije nije bilo iznenađenja, ali ovakvih nije bilo. Za iznenađenja u fudbalu mnogo su zahvalnija kup takmičenja. Jedna od tajni popularnosti fudbala i jest u tome što kad se igra jedna utakmica (ili dvije) objektivno slabiji tim mnogo češće može da pobijedi objektivno boljeg nego što je slučaj u košarci, rukometu, odbojci, vaterpolu, hokeju ili bilo kojem drugom srodnom sportu. U liga sistemu to je mnogo teže. U liga sistemu zaista pobjeđuju najbolji. Lester je ove sezone bio najbolji.

MI STOJIMO POSTOJANO: Internet sve pamti, pa je zapravo vrlo zanimljivo šta su pisali ljubitelji fudbala po raznim forumima u januaru, februaru i martu ove godine, kad se već vidjelo da Lester igra iznenađujuće dobro i da moguće hita i ka tituli. I koliko god da su ljudi navijali za Lester, toliko je vladala i skepsa. I nije da ta skepsa nije bila razumljiva. Svaki ljubitelj fudbala zna za te momente kad je negdje na polovini sezone neki autsajder pri vrhu tabele. Ima valjda i deset-petnaest godina od one sezone u Seriji A kad je s početka Kjevo neviđeno briljirao. U nekoj od kasnijih godina se jako dugo činilo da bi titulu u Bundesligi mogao da osvoji Hofenhajm. Ipak, bilo je nekako pravilo da takvi timovi pokleknu kad je najvažnije. Ispostavi se da im je klupa kratka, da nedostaje pobjedničkog mentaliteta, pa im odjednom voda uđe u uši i nisu u stanju bilo koga da pobijede. Lester je u ovoj sezoni uspio da izbjegne to prokletstvo. Bilo je u njihovoj igri nečega od igre italijanske fudbalske reprezentacije na velikim takmičenjima. Po pravilu su dobijali najvažnije utakmice, i to nerijetko rezultatom 1:0. Igrali su onako kako treba da igra budući šampion. Nisu željeli da budu moralni pobjednici, željeli su da budu – pobjednici. I uspjeli su.

PROSLAVA: Lijepo je i što je Lester uspio da osigura titulu dva kola prije kraja, budući da su u pretposljednjem kolu ove sezone posljednji put domaćini pa će moći da proslave titulu pred svojom publikom. Igraju protiv Evertona koji je u onoj zahvalnoj poziciji da je odavno osigurao opstanak, a ne bori se za izlazak u Evropu, tako da mogu igrati opušteno. U prvom dijelu sezone, Lester je dobio Everton u gostima 3:2, pa je realno i ovaj put očekivati dobru utakmicu sa puno golova. U zadnjem kolu pak Lester gostuje kod Čelsija, aktuelnog šampiona, gdje simbolički u pravom smislu preuzimaju titulu. A Čelsi im je, prije tri dana, odigravši neriješeno s Totenhemom, zapravo i donio titulu. Skoro je nevjerovatno kako se lijepo sve sastavilo, kao u priči. Pa će, ako bude sreće, sezona 2015/16, odnosno prva polovina 2016. godine, biti upamćena kao sezona koju je uzeo Lester. S druge strane, ako za mjesec i po Velika Britanija izglasa izlazak iz Evropske unije, to će, na izvjestan način, biti i kraj Premijer lige kakvu poznajemo, pošto će se, prema nekim najavama, desiti da igrači iz drugih EU zemalja izgube status domaćih igrača pa ništa više neće biti kao prije. Ali dobro, rekosmo već da ovakve analogije nisu najsrećnije. Evo za kraj samo još jedne. Lester je u Evropi u svojoj dosadašnjoj istoriji igrao samo tri puta. Dva puta ga je izbacio Atletiko Madrid, a jedanput – Crvena zvezda. Ukupno su, dakle, u cjelokupnoj dosadašnjoj istoriji odigrali šest evropskih utakmica (tri dvomeča). Ulaskom u Ligu šampiona, osigurali su još najmanje šest evropskih utakmica. Ulazak u Ligu šampiona već je obezbijedio i Atletiko Madrid, a kao vlasnik srpske titule i Zvezda je obezbijedila kvalifikacije za Ligu šampiona. E to bi, recimo, bio događaj – da Zvezda prođe u grupnu fazu, pa da je žrijeb smjesti u grupu sa Lesterom i Atletikom iz Madrida. Statistički su za to male šanse, ali su opet veće nego što su prije devet mjeseci bile na mogućnost da Lester postane engleski prvak.