Mozaik

Običaji

PRAZNOVANJE: Krsna slava na graviri

Srećna slava, domaćine

U Crnoj Gori 19. veka dešavalo se da domaćin zbog praznovanja krsne slave padne na prosjački štap, a u srpskim gradovima prošlog veka očekivalo se da gost ode nakon što je treći put poslužen

Postoji stara priča o čudu koje se dogodilo na Svetog Nikolu. Naime, jedan siromašan čovek nije imao mogućnosti da pripremi slavsku trpezu onako kako dolikuje, i u dogovoru sa suprugom koja je znala koliko njemu znači taj svečani dan, otišao je na pijacu i prodao njene omiljene pafte (ukras za pojas). Radost da taj dan uveliča lepom trpezom bila je veća od dragocenosti koja ju je ulepšavala. Pafte je domaćin prodao prvom starcu na kojega je naišao i tim novcem je kupio hranu. Došavši kući, video je na svojoj dragoj pafte koje je prodao. Ona mu je ispričala kako ih je doneo neki starac, da bi zajedno zaključili da je to bio sam Sveti Nikola, koji im je na taj način uzvratio za njihovu posvećenost.

Krsna slava je hrišćanski religijski praznik kada porodica slavi svog sveca zaštitnika. Smatra se da je Sava Nemanjić iskoristio običaj koji su Srbi poštovali pre hrišćanstva – svaka porodica je slavila nekog od bogova, i pretvorio ga u porodičnu krsnu slavu. Danas se slave 64 hrišćanska svetitelja koji se obeležavaju u nepokretne datume, a Lazareva subota, Spasovdan i, retko, Sveta Trojica slave se kao pokretni praznici. Najveći broj slava pada u jesen i zimu što je u skladu sa nekadašnjim radnim ritmom zemljoradničko-stočarske privrede Srba. Slava je prvenstveno običaj u Srba, ali se slavi i kod Makedonaca, a slavila se i kod katoličkih Hrvata, Albanaca (plemenska slava-Fešta) i kod Vlaha (oni je nazivaju Praznik).

U osmansko vreme, slave su u gradovima proslavljane unutar prostora crkve i njene porte. Družili su se muškarci sa muškarcima, žene sa ženama, mladi sa mladima. Proslava je bila manifestacija jedinstva i snage parohijske zajednice. U prvim decenijama 18. veka i dalje je živeo običaj dočekivanja praznika u crkvi i oko nje, kada se celu noć pevalo i igralo. Ovaj običaj je u gradove prenet iz seoskih sredina. Već krajem 18. veka, slava je proslavljana samo tokom dana. Vernici su se okupljali u crkvi na bogosluženje, a po njegovom završetku odlazili su na litiju. Pisac Jakov Ignjatović, sećajući se litija tokom prvih decenija 19. veka, zapisuje: “Koliko tu zastava! Pa svi činovnici, trgovci, zanatlije tu su, ženskog uparađenog sveta sijaset. No to nije sve. Da ko pazi na sve, kako svaki ponosito korača, kako iz srca poje, kako gleda levo-desno, ne bi li koji inoverac podrugljivo što izrekao ili podsmešljivo lice pokazao. Teško njemu!”

Etnograf Milan Đ. Milićević je napisao da obično rodbina i prijatelji jedni drugima dolaze na slavu nepozvani. Istaknutije ličnosti i kuma treba naročito pozvati, i ovi se nazivaju “zvanice”. Milićević savetuje da treba birati kod koga se ide na slavu, jer narodna izreka kaže: “Kod bogatoga na glas, kod siromaha na čast!” Milićević kaže da su se “slave nekada slavile i po tri-četiri dana, a svečari su smatrali da, ako se hoće slaviti kako valja, mora da se spremi što više ića i pića. Makar se šta od imanja i prodalo ili palo u dug radi toga, samo da bi se gosti i zvanice što bolje počastili. Priča se da su se nekada u Crnoj Gori slave tako slavile da su posle njih svečari gotovo spadali na prosjački štap. Kad bi se kome svečaru približila slava, iz svih okolnih sela počeli bi se u njegovu kuću skupljati gosti, ko god se nazvao kakav rođak i surodica. Za sve vreme dok traje slava, pa i kad prođe, niko se od gostiju nije micao od trpeze dok god ima kruha. A kada bi domaćinu sve pojeli i popili, zametali bi puške na ramena, a domaćina ostavljali da zapeva čime će đecu ishraniti. Tako je išlo redom, danas kod jednoga, a sutra kod drugoga, sve dok knez Danilo, želeći narod spasiti od velikog troška, nije izdao zapovest da se slavi samo jedan dan, a ko zanoći u svečarevoj kući da plati pet talira globe”.

Poznato je da kakva god da su vremena, Srbi nisu odustajali od svog krsnog imena, pa i u vreme Prvog svetskog rata: na dan svoje slave vojnici bi u rovovima lomili tvrdi vojnički hleb, palili male sveće i izgovarali tropar svetitelja. Sredinom prošlog veka, zbog pravila koje je uspostavila komunistička ideologija, neki su slavili tajno, neki su se odricali svojih svetitelja pa su naslednici sami birali zaštitnike koje će slaviti i čiju će ikonu osvetliti kandilom. Devedesetih godina 20. veka kult slave se nametnuo kao obavezni element identiteta pa su i oni koji nikad nisu slavili postali svečari, tako da danas neki imaju i po više svetitelja koje slave.

U varošima, na priliku u Beogradu s kraja 19. veka, beleži Milan Đ. Milićević, “gotovo niko ne ide navečeri (veče uoči slave), a i na slavu, na ručak idu samo oni koji su naročito zvani, ostali poznanici dolaze samo da izjave svoje čestitanje. Njih poslužuju (pre podne) žitom, slatkim i vodom, rakijom, kavom i drugim poslasticama (suvim grožđem, bademom, ratlukom, itd), a posle podne: žitom, vinom, slatkim i vodom, kavom i slatkišima. Drugi dan već nema gostiju, osim što dolaze žene, osobito iz roda, koje juče nisu dospele da dođu”. Do Drugog svetskog rata gosti bi se primali u jednoj sobi iz koje je samo za tu priliku iznet nameštaj (u nekim kućama je bila soba koja se koristila isključivo za slave) , i u njoj bi se uz zidove poređale stolice za goste jedna do druge. Goste je služila domaćica ili mlađi ženski član kuće tako što bi s velikim poslužavnikom na koji su poslagani, na primer, sitni kolači išla od jednog do drugog gosta, i tako tri puta. Kad je gost tri puta uslužen, lepo ponašanje je nalagalo da krene kući kako bi oslobodio stolicu za narednog gosta.

…slavski kolač

Do danas, mnogi običaji vezani za praznovanje krsne slave uglavnom su se izgubili, pa čak i da domaćin ne sme da sedne dok sveća gori, i da svako ko dođe na vrata mora da se primi u kuću sa strpljenjem i puno ljubavi. Sve je manje onih koji se prilikom dolaska na slavu, čestitajući domaćinu praznik, poljube tri puta, a sve je više onih koji dolaze zbog sarme i sitnih kolača. Nekada su se domaćice dokazivale brojem slanih i slatkih đakonija, razmenjivale su recepte i pomagale jedna drugoj. Znalo se koja domaćica mota najbolju sarmu, koja pravi najbolju pitu, a koja baklavu. Domaćin je bio zadužen da odabere najbolje pečenje ili ribu. Pravljenje ukrasa za slavski kolač bilo je posebno veseo čin, u kome su učestvovali i najmlađi članovi porodice: pravile bi se pletenice, golubovi, krstići, grozdovi, cvetići, listići i razni ukrasi koji simbolišu želju porodice za zdravljem i blagostanjem. Suština slave, sloga i zajedništvo porodice, danas ponekad ode u zapećak pred raspravama o aktuelnim društvenim događajima. Slavu, kao uostalom i sve druge praznike, danas ljudi čestitaju sličicama, stikerima i porukama na društvenim mrežama. Međutim, ni jedna od promena nametnuta vremenom i okolnostima još ni jednom nije imala za posledicu prestanak praznovanja krsne slave.

Iz istog broja

Misija “Dart” (“Strelica”)

Svemirski bilijar sa asteroidima

Dr Saša Marković

Povodom predstave

Kao da nije odavde

Sonja Ćirić

Razglednica

Pusti neka pričaju

Robert Čoban

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu