Mozaik

Povodom rata

Šta smo naučili o Ukrajini

Nikolaj Gogolj se zove Mykola Hohol. Ukrajinski jezik je bliži srpskom nego ruskom. Naš prvi prevodilac s ukrajinskog bio je Gavrilo Venclović. Po Miloradu Paviću, barokna ukrajinska književnost mogla je da utiče na tadašnju srpsku

Rat u Ukrajini pobudio je interesovanje za kulturu te napadnute države, pa sad znamo da je Nikolaj Gogolj ukrajinski a ne ruski pisac kako smo učili u školi i da se zove Mykola Hohol, da je klasik 20. veka Mihail Bulgakov iz Kijeva, Ana Ahmatova iz Odese, da su Ilja Iljf i Jevgenij Petrov Ukrajinci, Taras Ševčenko takođe, a da on, za razliku od Gogolja čiji je gotovo pa savremenik, nije promenio ime zato što je pisao za obične ljude u Ukrajini, a Gogolj za intelektualce u Moskvi. Ukrajinci su i Anton Pavlovič Čehov i Isak Babelj. I Jurij Oleša i Mikail Žoščenko. Čuli smo i mišljenje da dok se ukrajinski pisci nisu pojavili, u ruskoj književnosti nije bilo humora. A ni slobode u izrazu, konkretno fantazije i groteske.

IZ FEUDALNOG VREMENA: "Slovo o Igorovom pohodu“, ilustracije izdanja 1912. godinefoto: wikipedia

Naučili smo i da se u Ukrajini govori ukrajinski, a da se ruski samo koristi. “Jedan španski slavista uporedio je odnos između ukrajinskog i ruskog jezika sa onim između španskog i portugalskog – oba jezika pripadaju istoj grupi, ali su razlike među njima osetne”, kaže za “Vreme” dr Ljudmila Popović, redovna profesorka na katedri za slavistiku Filološkog fakulteta u Beogradu i Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Nakon niza stručnih primera osnovnih odlika ukrajinskog jezika, kaže da “postaje očigledno da je ukrajinski jezik bliži srpskom nego ruskom. Niko pak ne postavlja pitanje da li postoji razlika između srpskog i ukrajinskog jezika”.

Kao i u svakoj drugoj slovenskoj književnosti, kaže Ljudmila Popović, i u ukrajinskoj je sve počelo od prevoda Svetog pisma i drugih bogoslužbenih knjiga, u koje su prepisivači “unosili elemente razgovornog jezika”. Iz tog perioda je Slovo o Igorovom pohodu (1187) pisan književnim jezikom po narodnoj osnovi, još jedan naslov o kome se uči kao da je deo ruske književnosti.

“O ukrajinskom poreklu autora Slova svedoče brojne fonetske, leksičke i sintaksičke crte”, kaže Ljudmila Popović. “Spev govori o neuspelom pohodu novgorod-siverskog kneza Igora protiv Polovaca na Don. Igor je pretrpeo poraz i dospeo u polovačko ropstvo, ali je izbegao iz njega i vratio se kući. Slovo se završava opisom dolaska kneza Igora u Bogorodičinu crkvu, kao i pozivom svim kneževima Kijevske Rusije da se ujedine pred pretnjom neprijateljske najezde.”

Nakon ukidanja ukrajinske autonomije u sastavu Ruske imperije, narodni jezik se postepeno potiskuje iz administrativne upotrebe, nameće se novi ruski književni jezik, da bi 1989. godine u bivšoj Ukrajinskoj sovjetskoj socijalističkoj republici bio donet zakon da je ukrajinski zvanični jezik te republike. U delu “Ukrajine koji se duže vreme nalazio u sastavu Rusije”, kaže Ljudmila Popović, “stvoren je posebno mešani jezik ‘suržika’ , koji predstavlja nenormativnu varijantu razgovornog jezika sa ukrajinskom fonetikom i gramatikom, a delimično ruskom leksikom”.

U monografiji Fokusna perspektiva ukrajinske književnosti (Beograd, 2007) Ljudmila Popović je pisala o recepciji ukrajinske književnosti u Srbiji. Ističe da je “prvi prodor ukrajinske književnosti u srpsku kulturu bio u 18. veku, kada kod srpskih obrazovanih čitalaca postaju izuzetno popularni tekstovi tzv. polemičkog žanra koji su branili vrline pravoslavlja naspram katolicizma i posebno unijatstva”. Naš prvi prevodilac sa ukrajinskog bio je Gavrilo Stefanović Venclović, koji je1736. godine preveo Mač duhovni Lazara Baranoviča.

Polemike i školske drame, tipična barokna dela puna alegorija i sa obaveznom moralnom poukom, i prve uzore svetovne poezije, doneli su u Srbiju ukrajinski profesori iz Kijeva koji dolaze u Karlovačku mitropoliju. “O uticaju ukrajinske književnosti tog perioda na formiranje moderne srpske književnosti pisao je svojevremeno proučavalac srpskog baroka Milorad Pavić, koji je tim povodom primetio da je ukrajinska barokna književnost sadržala sve ono na šta se mogla ugledati tadašnja srpska: idejnu podlogu koja je bila bliska Srbima u okruženju većinskog katoličkog stanovništva, moderne forme barokne književnosti koje su bile podređene širenju ideja humanizma i prosvetiteljstva, jezik koji je bio blizak narodnom”, napominje Ljudmila Popović.

Kada je, krajem 18. veka, došlo do marginalizacije ukrajinske kulture u Ruskoj imperiji, njen uticaj na srpsku opada. “Do ponovnog talasa interesovanja srpske javnosti za ovaj deo slovenskog sveta dolazi tek u 19. veku kada se u časopisu ‘Vila’ 1868. objavljuje prvi prevod poezije velikog ukrajinskog pesnika Tarasa Ševčenka. Stojan Novaković, glavni urednik ‘Vile’, propratio ga je napomenom o nedovoljnom poznavanju ukrajinske književnosti u Srba.”

Ljudmila Popović ukazuje da je slično mislio i još jedan prevodilac sa ukrajinskog, Srđan Rašković, ali sto godina kasnije. On je na konferenciji književnih prevodilaca 1978. istakao sledeće: “Iako i geografski i demografski veća i brojnija od mnogih koje smo skloni nazivati velikim, iako književno i uopšte, duhovno bogatija i bliža nama od mnogih kojima poklanjamo mnogo više pažnje, Ukrajina je ostala van našeg vidokruga, kazujući nam se kao nejasna, nezanimljiva i neraspoznatljiva mrlja, kao zabačena ‘hohlačka’, ‘maloruska’ ili ‘južnoruska’ provincija na kontinentu ruskog književnog bića. Prepuštajući se opštem, a nepravilno uvreženom mnjenju, mi smo je tako i prihvatili, čuvstvujući se veoma lagodno pod raskriljenom senkom velikog ruskog ‘orla’ koja nam je zatvarala vidike i u prividu zamagljivala pravu prirodu stvari.”

U Srbiji je objavljeno nekoliko antologija ukrajinske književnosti: Antologija ukrajinske poezije 1620. veka U inat vetrovima, Antologija ukrajinske postmoderne priopovetke (Stilos art) i Antologija savremene ukrajinske drame (Rusko slovo). Ljudmila Popović ukazuje na “jednu od poslednjih u nizu prevedenih knjiga, roman savremene ukrajinske spisateljice Katerine Babkine Moj deda je plesao bolje od svih (Blum izdavaštvo, prevod Milena Ivanović), za koji je autorka prošle godine dobila prestižnu međunarodnu književnu nagradu Agnus. U romanu se, kroz intimne priče školskih drugova, može pratiti istorija Ukrajine od Drugog svetskog rata do Rusko-ukrajinskog hibridnog rata, koji je tinjao u istočnoj Ukrajini od 2014.”

Ljudmila Popović napominje da današnjicu ukrajinskog naroda “odslikava poezija najpopularnijeg ukrajinskog pesnika Sergija Žadana, koji je poreklom iz Donjecke oblasti, a o tragediji Ukrajinaca koji su se zatekli na teritoriji samoproklamovane Donjecke i Luganske republike pripoveda roman Malena Tamare Horiha Zernja, za koji je dobila najprestižniju ukrajinsku nagradu u oblasti kulture ‘Taras Ševčenko’ (2022). Očekujem da će se zbirka poezije Sergija Žadana, kao i pomenuti roman, uskoro pojaviti i u srpskom prevodu”.

Ovu kratku preporuku ukrajinske književnosti u srpskoj kulturi Ljudmila Popović završava pripovetkom Maruša, koju je u 19. veku napisala Marko Vovčok. Napominje da je prevod došao u srpsku književnost preko francuske i da je francuski pisac P. Ž. Stal, osim što je preveo Marušu, dopisao uvodno poglavlje kako bi objasnio istorijski kontekst u kojem se dešava radnja: “Zemlja umorena, rastrzana na sve strane, domovina pritisnuta sa svih strana, u njoj kipi i gorko se žali za izgubljenom nezavisnošću. Ruska vojska beše prekrilila Ukrajinu.” Ovo je priča iz 18. veka ali svako ko je pročita, kaže Ljudmila Popović, “razumeće odakle Ukrajinci crpu snagu da junački istrajavaju suprotstavljajući se sadašnjoj agresiji Rusije”.

Iz Portala “Vremena”

Savremena srpska književnost nije nepoznata u Ukrajini, i obrnuto.

Ala Tatarenko koja živi u Lavovu, i s kojom smo razgovarali za Portal prošlog meseca dok je u ovom gradu na granici sa Poljskom bilo bezbedno, na ukrajinski jezik prevela je dela Danila Kiša, Borislava Pekića, Milorada Pavića, Miloša Crnjanskog, Gorana Petrovića, Srđana Srdića, drame Vide Ognjenović i Nebojše Romčevića, pesme Zorana Karanovića, Gojka Božovića, Alena Bešića. Srpskim čitaocima približila je Jurija Andruhoviča (roman Perverzija u izdanju Clio), Oleksandra Bojčenka (50% su u pravu, Kulturni centar Novog Sada), Antologiju ukrajinske postmoderne priče Jurija Rjabčuka (Stilos).

Andrij Ljupka, pisac i prevodilac iz Ukrajine, o kome smo takođe na Portalu pisali prošle nedelje, preveo je na ukrajinski dela Ive Andrića, Srđana Valjarevića, Vladimira Arsenijevića, Miljenka Jergovića, Dubravku Ugrešić, Slobodana Šnajdera, a beogradski “Arhipelag” prošlog decembra objavio je njegov roman Karbid.

Iz istog broja

Iz istorije Beograda

Prestonica bogate zemlje

Sonja Ćirić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu