Kada se piše o fotografiji, pravilo je da čovjek – htio to ili ne – ispadne pretenciozan i nadobudan u nastojanju da riječima objasni ono što svi lijepo i jasno vide i što kod svakog budi i osjećaj i stav. Dakle, kako predstaviti izložbu Milana Tvrdišića i Andreje Leke "Dva u jedan"? Autori su izložili po dvije spojene fotografije – diptih portreta – svojih prijatelja i kolega iz svijeta filma, svih onih sa druge strane kamere: jedna je u boji (Andreja Leko), druga – crno-bijela (Milan Tvrdišić), obje komplementarne, tehnički i na svaki drugi način na granici savršenstva. Na prvoj fotografiji, onoj u boji, modeli izgledaju onako kako bi valjda svatko želio da ga drugi vide; na drugoj, crno-bijeloj, zatvorenih očiju ili sa "slijepim naočalima" isti ljudi, a drugačiji – da li se, možda, sami tako vide?

Ne bih dalje da tumačim. Surađivao sam i sa Andrejem i sa Milanom. Svaki put ostao bih zapanjen kako uspjevaju zapaziti sve ono što nitko drugi nije u stanju, oneobičiti do neprepoznavanja i umjetnički oblikovati svakodnevne i svima nama samorazumljive situacije i predmete, snimiti ljude na način da ta slika uvijek budi interes i privlači pogled; svaki put zapanjio bih se kako im sve ovo iznova polazi za rukom. Primjetio sam i još nešto: ma koliko svi oko njih bili logorejični ili "puni ideja", umorni ili nervozni, nezainteresirani ili zabrinuti, svi bez iznimke utihnu, živnu, smire se, zainteresiraju i prestanu da brinu kada se Andreja i Milan nađu iza kamere ili fotoaparata. Pritom, obojica se ponašaju kao da je riječ o nečem najobičnijem i najlakšem na svijetu, bez i mrvice sujete i mistifikacije, kao da naprosto nisu svjesni magije koju proizvode. Djeluju mi kao neka dva doktora, specijaliste neuhvatljivog, kojima bez ikakve rezerve vjerujete kada vam kažu da će sve biti dobro i kako treba. Jer, tako i bude; odmah se i vidi.

U katalogu izložbe, reditelj i jedan od modela, Boris Miljković, između ostalog, piše sljedeće:

"Ovo je eksperiment dva advertajzera (namerno ih ne zovem ličnim imenima, ovde to nije bitno, a i oni se ponašaju tako da to ovde nije bitno), dakle, ljudi iz poluprofesije bliske podvali, propagandi i prevari koji su odlučili da svoje vrhunske talente i retko poznavanje tehnologija stave, na trenutak, u službu beleženja postojanja svojih službeno bližnjih u koje, eto, spadam i ja. Neobična je korist ove akcije: mi, profesionalci najrazličitijeg porekla (a istog reklamnog cilja), najzad imamo svoje portrete kojima možemo da se šepurimo pred ostalim svetom."

Svima nama ostalima ne preostaje ništa drugo nego da se živi pojedemo od zavisti. Nema tog selfija koji nam može pomoći.