Frajerski jezik nije šatrovački govor kojim se sluće prevaranti i sitni lopovi, niti je to ulični argo koji koriste adolescenti ili besprizorni. Moće se reći da je to, u prvom redu, jezik kojim se čovek oslobađa stega društvenih konvencija u ponašanju i govoru, koji ga opušta i rasterećuje od napetosti, pa stoga ima i terapeutsku funkciju. Reč "frajer" pozajmljenica je iz nemačkog jezika (Freier) u kome označava prosca, kandidata za ćenidbu, odnosno nećenju, slobodnog muškarca. Početkom XIX veka to značenje imala je i u srpskom jeziku, a kasnije je dobila drugo značenje i vremenom postala višeznačna: 1. mlad muškarac; 2. pomodan mladić; 3. obestan mladić; mangup; 4. naivan muškarac; 5. neznalica; 6. početnik; 7. danguba; 8. bezveznjak; 9. glupak; 10. devojčin momak; 11. (kao pridev) naivan, glup.

Do pre dve-tri decenije u našoj sredini takve reči smatrane su bezobraznim, rečima koje izgovaraju priprosti i nedolični ljudi bez domaćeg vaspitanja. Roditelji i nastavnici kažnjavali su decu ukoliko bi rekla "keva", "ćale", "profa", "lova" itd., a da ne govorimo o psovkama. Danas te reči koriste razne generacije i pripadnici različitih socijalnih slojeva. Ujedno, izrazi istog značenja nastali u raznim prošlim vremena, mogu se paralelno čuti: "paliti se" (iz 50-ih), "ložiti se" (iz 60-ih), "primati se" (iz 80-ih) i "pržiti se" (iz 90-ih). Jedan od vrlo starih šatrovačkih glagola "gotiviti" (star čitav vek) u najnovije vreme može se čuti vrlo često, kao i u izvedenim oblicima: gotiva, gotivac, gotivan, gotivno. U "Vukovom rječniku" (1818) nalaze se reči "palja" (hleb), "gotivica" (rakija), "zrakavica"(oko), "levat" (čovek), "levatka" (žena), "klindov" (sin), "klindovka" (ćerka), "keva" (mati). Danas izrazi "zezati", "zajebati", "vukojebina", "jebivetar" itd. svakodnevno se mogu čuti iz usta ljudi različite starosti, stepena obrazovanja, temperamenta, zanimanja itd. Ranije su, po pravilu, mlađi učili sleng od starijih, dok ga u novije vreme stariji izgleda češće preuzimaju iz govora svojih sinova, unuka, mlađih rođaka ili prijatelja (npr. "super").

PSOVANJE SA MEROM: Psovke su sastavni deo frajerskog jezika. Nekada pod strogom zabranom da se izgovore na javnom mestu ili u krugu "pristojnih" ljudi, danas ih sasvim normalno prijatelji međusobno "razmenjuju" prilikom ispoljavanja svojih osećanja. Njima se prkosi, kritikuje, napada, šali se na tuđ ali i na svoj račun, kazuje što se uistinu misli i ismeva ono što nervira ili čini lažnim, čime čovek sebi i drugima život čine snošljivim, oslobođa od frustracija. Na to su, možda, naročito uticale pozorišne predstave Ateljea 212 u Beogradu i improvizacije glumca Zorana Radmilovića koji je 70-ih godina mnoge psovke učinio estetski privlačnim. U pripoveci Dćeka Londona Jedna noć u Gabotu, lik kapetan Grif kaće: "Dobra psovka, kad se retko i kako valja upotrebi, sasvim je korisna. Previše psovki pokvari psovanje." Psovke koje se izgovaraju u teškim ćivotnim okolnostima, u dubokom jadu, očaju i bespomoćnosti, nisu psovke već kletve i krici čovekove duše. Izvanredan primer za to jeste psovanje lika iz romana Dobrice Ćosića Deobe (1961): "Bem ti seme čovekovo. I prvu reč njegovu bem ti. I ime. Bem ti krv i usta. Sunce usijano. Bogorodicu u grlo i pupak i sisu. Mleko majčino i suzu majčinu. Krst i slovo, zemlju što nas drži, u srce je pogano. Bem ti put kojim ide čovek. Hleb koji ga hrani i vodu bem ti. Trista šezdeset i šest dana i noći, i sve zore, sve slave, svece, bogove, u oči, u usta, u dah ih njihov. U pogled. Bem ti san i misao. Bem ti smrt, smrtino dete, smrt smrtinu, bem ti sebe mrtvog. Bem ti, bem ti, jao, bem ti."

Kao i u drugim jezicima, i u srpskom postoje neka pravila u stvaranju slenga. Najčešće skraćivanjem ("profa" od "profesor" ili "ćera" od "kućerina"), inverzijom ("vozdra" od "zdravo"), inverzijom akuzativa ("fuka" od "kafa", "gudra" od "droga"), složenicama ("buljouvlakač" ili "pičkopaćenik"), asocijacijama (bolid – 1 sumanuta osoba, 2 idiot, po sportskom automobilu marke Bolide i figurativnom označavanju sumanute vožnje (mojne si bolid! = nemoj da si lud!), sažimanjem (čoporativno – nastala od "čopor" i "kolektivno", u značenju svi zajedno, u velikom broju) i dr.

Pojedini sufiksi naročito su popularni:

– ca: doca, droca, fuca, jeca, koca, meca, moca, peca, pica, pljuca, prca, puca, švica, ćaca;

– čuga: automobilčuga, crnčuga, filmčuga, klinčuga, lovčuga, pivčuga, prstenčuga, seljančuga, sinčuga, stančuga, vinčuga, znojčuga;

– ać: crtać, crvendać, diskać, golać, iksać, kilać, kitać, prstać, sporać, tristać, zelembać, ćenskać;

– onja: bionja, klonja, kuronja, mudonja, njonja, prdonja, reponja, seronja, šonja, tronja;

– njak: bezbednjak, bezveznjak, crnjak, dopičnjak, dvosobnjak, finjak, godišnjak, grupnjak, istraćnjak, kulturnjak, krupnjak, mašnjak, matičnjak, minjak, mirovnjak, motornjak, mračnjak, napičnjak, narodnjak, Padinjak, perverznjak, pičenjak, pičnjak, plastičnjak, polovnjak, prcvoljak, robnjak, slobodnjak, sportnjak, studenjak, tamnjak, teretnjak, trbušnjak, trtanjak, umerenjak, vilenjak, zabavnjak, zapadnjak, zatvorenjak, zornjak, itd.

Vrlo česti postali su izrazi: iz bedaka, na bombaka, na brzaka, na deljaka, na divljaka, za dćabaka, na finjaka, na kvarnjaka, levaka, nizbrdaka, pešaka, na prvaka, na suvaka.

SEKS I SLENG: Kao i u mnogim drugim jezicima, i u srpskom se najviše izraza u slengu odnosi na seks. Tako u srpskom jeziku sledeći glagoli označavaju seksualnu radnju: bembati, bocnuti, bušiti, butnuti, cepati, čerečiti, čuknuti, dojebati, drknuti, drmnuti, gađati, gnječiti, guslati, guziti, iskecati, izlupati, isponajebati (se), isponapikati, isprcati (se), istresti, izbušiti, jebati, ljuljnuti, karabudćiti, karati, kokati, kresati, kresnuti, krknuti, krpiti, močnuti, mrčiti, munuti, nabiti, nabosti, nagaziti, nagurati, naguziti, nakarati, nakundačiti, napičiti, naprčiti, narokati, nasaditi, nataknuti, natrčati, natrtiti, navući, naćuljati, okinuti, okrpiti, olešiti, opaliti, opaičiti, ošajdariti, overiti, pocepati, pojebati, pokarati, ponajebati se, poprcati, poševiti, poterati, potucati, povaliti, prcati, prčiti, pričepiti, pričvrljiti, priheftovati, prijebati, priklati, prikucati, proburaziti, probušiti, prodćarati, provozati, raspaliti, rasturiti, raščepiti, razbiti, razbucati, razšrafiti, rebnuti, rendisati, rknuti, sjuriti, skarabudćiti, skratiti, srkati, smestiti, spaliti, sprčiti, srediti, sterati, suknuti, svirnuti, ševiti (se), ševnuti, ubosti, ućerati, ufurati, umuvati, uraditi, uterati, utrpati, uturiti, uvaliti, uvući, zabiti, zabosti, začepiti, zaglaviti, zakucati, zaskočiti, zatući, zavaliti, zavući, zbiberiti, zekati, zgnječiti, zguziti, zgućvati, zveknuti, zviznuti. Tome se mogu dodati i idiomi: popiti kurac, staviti pod jaja, lupiti kurac, nalupati kurac, uvaliti ludaka ili kurac, satreti od kurca, udariti kajlu, okinuti ili uvaliti mačora, okinuti metak, privesti ribu, uvaliti miška, udariti nitnu, oladiti pičicu, udariti po pički, prskati ribu, šibnuti kurac, skratiti trebu, utrčati zguza itd.

Pozajmljenice igraju naročitu ulogu u slengu. Najviše ih potiće iz nemačkog, turskog i engleskog jezika, kao i iz američkog slenga. Iz nemačkog su: bajbok, bezec, blam, cubok, drot, druker, furati, gelipter, izblajhana, junfer, kibicer itd.; iz turskog: badća, bidća, budća, ćoriti, ćorka, ćortan, danga itd., iz engleskog: basket, bus, čenčirati, dil, dop, drajfnuti, drinkisati, dćega, fajl, fajlovati, fensi, flipovati, frik, gerla, pičiti itd.; iz američkog slenga: ap, beng, buč, čarli, diler, dćoint, đank, đanki, dćiga, itd. Ima pozajmljenica i iz nekih drugih jezika, među kojima su iz francuskog: fazon, frapirati (se), gaf, gaća, šant, švaler, ćurka; iz italijanskog: banja, ćapiti, ćuza, đir, đoka, gabor, gajba, kajla, ronzati, si, tropa; iz romskog: bulja, ćorisati, dasa, dileja, giljati, halisati, kandisati, kenjati, mindća, naje, si, soviti; iz mađarskog: buđelar, dćomba, đanisati, kunt, pajtaš, rondća, šantav. Zanimljivo je da su iz albanskog nastale reči: keva, kinta, klopa, njupa, rascopati i još neki. Inače, početkom ovog veka jak uticaj u stvaranju srpskog šatrovačkog govora imao je upravo albanski jezik (oko 330 reči), od kojih izvestan broj sadrći "Rečnik ćargona" Dragoslava Andrića.

Rečnik nije obuhvatio arhaične sleng izraze, koji pripadaju jednom određenom vremenu, a danas će ih se samo poneko setiti. Naćalost, mnogi su ostali nezabelećeni, a pred opasnost da odlaskom starijih oni budu (ili su već) zauvek zaboravljeni. Na primer, krajem 30-ih u lopovskom krugu "kapela" je označavala kuću, a "mrtvak" osobu koju treba pokrasti, u prvim godinama posle Drugog svetskog rata "nemoralke" su bile šorcevi koje su devojke nosile na časovima fiskulture ili sletovima, u 50-im "semestralkama" su studenti nazivali svoju košulju, najčešće jednu jedinu, koja bi dugo bila nošena, itd. Ovaj rečnik nije obuhvatio ni reči i izraze koji su nastali najčešće u dečjem govoru, kao krajem 70-ih i 80-ih kada su na primer samoglasnici "o" i "e" zamenjivanji sa "a", "i" sa "e", a "z" sa "i" ili "a", pa je tako izraz "kati bare aši" značio "ko ti bere uši".