Mozaik

Intervju: Džipsii, muzičar

fotografije: marija janković

Ti ćeš, Jovane, da pomiriš narod

“Uvek sam za jednakost i za pravdu, samo ne želim da budem neko zaštitno lice diskriminacije jer to ne pomaže rešavanju tog problema. Znam da ljude koji slušaju moju muziku boli ona stvar da li sam ja crn ili beo jer će oni tu muziku slušati svakako”

Takmičenje Pesma za Evroviziju bila je, između ostalog, prilika da novi muzičari prikažu Srbiji nove pravce u mejnstrim muzici. Jedan od njih izašao je sam na scenu, u svetlucavom kombinezonu među reflektore, i odlučio da pesmom Greh publici kaže šta je njegov, pod znacima navoda, greh. Zbog takvog nastupa ljudi su u njemu videli srpskog Prinsa, Majkla Džeksona, Zdravka Čolića.

Jovan Živanović ipak najviše voli da je Džipsii.

Kaže da je Pesma za Evroviziju bilo iskustvo koje će “pamtiti zauvek”, da je mnogo naučio jer je “ovo bio kao neki kamp gde ti odeš da naučiš šta i kako treba za ovaj posao”, ali da je “pažnja koja je sa ovim stigla” za njega nešto novo “jer se ja ceo život pretvaram kao da imam tu pažnju”. Kaže i da “ljudi sada obraćaju pažnju na moj rad i onda osećaš koliko je to super”.

VREME”: Tvoje prethodne pesme su se uglavnom bazirale na trap i r’n’b ritmu, dok je Greh dobila disko ritam. Da li je to bio pokušaj da pesmu prilagodite evrovizijskoj publici?

JOVAN ŽIVANOVIĆ Džipsii: Moj producent Aki i ja hteli smo da uradimo jedan eksperiment i izađemo iz te neke naše “kutije” i ovo nam je bila odlična prilika da eksperimentišemo, da to bude neki pop, ali sa elementima diska. Uopšte nismo razmišljali šta je za Evroviziju a šta je za mejnstrim, mi smo hteli da pobegnemo od toga. Mi u RedPill produkciji ne želimo da pratimo šta je u modi nego da stvaramo skroz suprotno. Ne razmišljamo šta bi najbolje prošlo, nego šta je to što možemo da pružimo ljudima, a da je novo.

Tvoja pesma je bila treća po glasovima publike, ispred tebe su bili Princ i Luke Black sa temama, ritmom i izvođenjem totalno suprotnim od Greha. Publika se, znači, odlučila za tri potpuno različite pesme. Šta to govori o publici?

To je dokaz da Srbija ne sluša samo balkan trap ili turbofolk ili bilo šta što ljudi uporno misle da Srbija isključivo sluša. Na primer, Princ je imao najviše glasova publike, a on je radio tipičnu evrovizijsku orijentalnu pesmu. Postoje i ljudi koji vole konceptualnu elektroniku, dobar performans i odličnu koreografiju, što je imao Luke Black. A postoje i oni koji vole dobru pop pesmu. I ni jedna od ove tri pesme nije balkan trap. Mi smo možda narod koji najbolje konzumira razne stvari. Mi volimo različitost. I ranije je bilo različite muzike, ali mislim da nije dovoljno imati samo dobar hajp. Sve vreme pričam da treba vratiti pop kulturu i mislim da se sada vratila. Zato što i Filip Baloš kida i Luka kida i Princ je super, a meni je samo bilo bitno da se uključi ta različitost jer to i jeste pop kultura.



U pesmi nisi koristio lične zamenice. Na Tviteru je mnogo ljudi hvalilo tvoj tekst i hrabrost ocenjujući koliko je važno u Srbiji pevati pesme o zabranjenoj ljubavi i istopolnom partneru. Kako doživljavaš ovakve pohvale?

To je vrsta aktivizma kojim ja želim da se bavim. Ja sam imao svoje momente sa “gej lobijem” i mogu slobodno da kažem da mi se ne sviđa. Zato što mi se ne sviđa da se potencira samo da bi se potenciralo. Ja želim da ljudi vide koliko smo mi svi i različiti i isti u isto vreme. Moj producent Aki kaže: “Ti ćeš, Jovane, da pomiriš narod” i ja se svaki put nasmejem, ali to donekle i jeste moj cilj. Moje pesme nemaju zamenice ne da bi tu muziku isključivo slušali gej ljudi, nego da bi se videlo koliko je ono o čemu pevam univerzalna stvar. U nekim pesmama koristim ženske zamenice jer je to potrebno za priču o kojoj pevam. Ako pričam neku priču gde nije bitno da li si ti muško ili žensko, nećeš to nigde ni da čuješ, ali ako je bitno da prođeš kroz muški narativ, ti ćeš da čuješ “on”. Meni je srce puno kada vidim takve tvitove zato što je to lepa stvar, to nam samo govori da ne treba jedan Džipsii da dođe i kaže: “Hej, ljudi, provalite koliko su nam stvari zapravo slične” jer je muzika univerzalna stvar. Ja sam uvek za jednakost i za pravdu, samo ne želim da budem neko zaštitno lice diskriminacije jer to ne pomaže rešavanju tog problema.

Pretpostavljam da je među onim koji su na Pesmi za Evroviziju glasali za tebe najviše bilo mladih. Da li misliš da je današnja omladina tolerantna prema različitostima?

Prvo bih da kažem da je među mojim glasačima bilo raznih generacija. Svakako da će mladi ljudi dočekati nešto novo i drugačije sa više razumevanja jer nemamo predrasude i nismo se još uvek opekli. Ali mislim da su za mene glasali i stariji zbog moje muzike i moje priče sa kojom svako može da saoseća i da se pronađe.

Tvoj debi album Zapisi iz podzemlja doživeo je odličan fidbek u javnosti. Ovo ime asocira na istoimeni roman koji je Dostojevski napisao nakon izgnanstva, međutim, šta je ono što za tebe predstavlja podzemlje?

Dok sam tražio neku priču, trebala mi je neka situacija koja nije moja, neka koju koju će neko drugi da mi ispriča. Za mene Zapisi iz podzemlja imaju skroz drugačiji kontekst nego što ga je imao Dostojevski. A paralela sa Dostojevskim je da volim da pričam o nekim svojim ograničenjima. Ja i dan danas živim, iako ne u toj količini, mnogo toksičan život i hvalio sam se time. Dok čitaš Dostojevskog, ti vidiš da je taj čovek sjeban sve vreme i da se on sladi time. Ja volim da obrađujem teme u kojima sam đubre od čoveka i da to romantizujem. Generalno, ceo album je mračno vreme, to podzemlje, gde postoje izvori svetlosti na raznim mestima. Postoji mnogo priča na ovom svetu i ljudi koji nemaju gde da ih ispričaju i ja sam hteo da postanem glas svih svetala iz takvog podzemlja.

Na početku tvoje karijere mediji su isticali da pripadaš romskoj i LGBT populaciji. Da li te je nerviralo što se u tolikoj meri stavljao fokus na taj deo tvog identiteta ili si mislio da je važno da se čuje tvoje iskustvo?

Ljudi koji slušaju moju muziku, a i mene takođe, nas ne interesuje da li sam ja Ciganin odnosno Rom. I ako njih ne interesuje, ja nemam šta tu da kažem, zašto bih ja onda trošio svoje vreme i pričao o takvim stvarima. Mislio sam da svuda postoje dobri ljudi, i na levoj i na desnoj strani. Neću da kažem da sam neutralan jer nisam uopšte, samo vidim da ekstremi u bilo kom pogledu ne rešavaju problem, a ja želim da rešim problem. Znam da ljude koji slušaju moju muziku boli ona stvar da li sam ja crn ili beo jer će oni tu muziku slušati svakako. Ljudi misle da sam izabrao ime Džipsii zato što je to trn u oku i nešto hrabro. Ne, samo mi zvuči kao brend. U detinjstvu bilo mi je nerealno da ja volim što sam Ciganin, a da ta reč vuče nešto loše. Pitao sam mamu zašto je to toliko loša reč, a ona nije imala pojma da mi objasni. Onda kada sam naučio engleski, pomislio sam da reč Džipsii prelepo zvuči. Pamtljivo je i zvučno je. Napisano je sa Dž jer mi G nije izgledalo lepo.

U jednom intervjuu pružio si podršku mladićima koji su nedavno napadnuti u Beogradu, a koji su deklarisani kao pripadnici LGBT populacije. Da li misliš da umetnici poput tebe mogu da utiču da se smanji mržnja prema drugačijem?

Da, ali tako što ja uradim nešto i onda neko sledeći doprinese svojim udelom. Imam momka koji je uplašen, imam drugare koji se trude da izgledaju muževno kako ne bi dobili batine i sve je poremećeno i nemam čemu da se radujem jer smo svi u nekom grču. Ja sam taj koji se nikad ne plaši, a sada je atmosfera takva da sam i ja uplašen. Nisam ih podržao zbog nekih političkih stvari ili PR poena, nego više da im poručim: “Hej, ljudi, znam da gledate i hoću da vam dam podršku i snagu da znate da nije prošlo neispraćeno”. Želeo sam da im kažem da je skroz okej što su uplašeni i da sam ja uplašen, i ako im je malo lakše zbog toga, ja ću biti zadovoljan. Mislim da sve što se kaže ima uticaj i da treba da se govori.

Iz istog broja

Žene

Ja sam Olga Jančić, vajar

Rajka Bošković

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu