Mozaik

Razglednica

fotografije: robert čoban

Traganje za Svetim gralom

Valensija je katastrofalnu poplavu iz 1957. pretvorila u šansu za potpunu transformaciju grada koji je danas, po mnogim anketama, jedno od najlepših mesta za život u Evropi

Ogromne lomače gorele su na trgovima Valensije kada smo u martu 2012. bili tamo. Reč je o čuvenom festivalu Faljas koji vuče korene još iz srednjeg veka. Tada su lokalne zanatlije pred kraj zime, 19. marta na praznik Svetog Josipa, na trgove iznosile svoje neprodate rukotvorine i otpatke nastale prilikom njihove izrade i spaljivale ih u znak dobrodošlice proleću. U 20. veku iz godine u godinu estetski i zanatski lutke koje gore na trgovima postajale su sve savršenije, da vam je prosto žao dok ih gledate jer znate kako je moguće da će sva ta lepota nestati u plamenu Noći Svetog Josipa.

Deceniju kasnije, direktan let iz Beograda kompanije Air Serbia doveo nas je ponovo u ovaj magični grad, koji je za 11 godina postao vidno bogatiji, sređeniji i “napucaniji”.

“Za to je dobrim delom zaslužna luka u koju dolazi veliki deo kokaina koji stiže iz Latinske Amerike u Evropu. Nije slučajno Luka Bojović tu uhapšen u februaru 2012. Valensija je u 21. veku procvetala od tog novca, puno novih zgrada je niklo, veliki novac se tako slio i u gradsku kasu… Samo što oni, za razliku od nas, znaju kako da pomire javno i privatno, pa sve to na kraju izgleda kako treba!”, po povatku sa puta objašnjava mi prijateljica koja ima stan u Valensiji.

Stigli smo, dakle, jutarnjim letom iz Beograda i posle paelje zalivene bocom “rioha” vina zaputili smo se ka centru grada do kojeg stižete laganom jednosatnom šetnjom suvim koritom reke Turije.

Nakon katastrofalne poplave 1957. kada se Turija izlila, poplavila dve trećine Valensije i ubila 81 stanovnika, gradski oci odlučili su da tok reke izmeste u zapadna predgrađa, a u njenom starom koritu naprave spektakularni park preko kojeg prelaze stari i novi mostovi, koji se od tada do danas stalno dograđuje, ima staze za bicikle i trčanje, fontane, veličanstveni Kalatravin muzej i palate, dečije igraonice na otvorenom, botaničke bašte i desetine drugih sadržaja. Često preporučujem političarima sa Balkana kada dođu u Valensiju, Barselonu, Sevilju ili Bilbao, da osim na restorane, stadione i prodavnice obrate pažnju kako Španci uređuju svoje gradove.

U centru grada su mnoge ulice blokirane čak i za pešake jer je 5. januar i očekuje se početak procesije u čast praznika Tri kralja. Na Kraljičinom trgu (Placa de la Reina) na kojem se nalazi i Katedrala, sedamo u baštu jednog od kafea gde treba da se nađemo sa Mišelom Sen Lotom i njegovom suprugom Katjom. Mišel, rodom sa Haitija, do pre četiri godine bio je direktor UNICEF-a u Beogradu. Mišel i Katja nas savetuju gde da probamo najbolje “ćurose”, ovdašnji specijalitet, pecivo nalik tankim tulumbama koje se umače u topljenu čokoladu. Često ustajemo od stola kako bismo videli procesiju povodom Tri kralja, a Katja me savetuje da svaki put stavim ranac na leđa: “Valensija nije kao Barselona, manje je uličnih krađa, ali ipak treba povesti računa, naročito ovakvim danima!”

Sledećeg jutra stižem do centralne železničke stanice u gradu – Severne stanice. Dok je 1917. ostatak Evrope krvario u četvrtoj godini Velikog rata, u neutralnoj Španiji, u Valensiji je na mestu stare stanične zgrade iz 1852. otvorena raskošna železnička stanica Estación del Norte. Bog rata je došao po svoje 20 godina kasnije kada je 1937. za vreme Španskog građanskog rata stanica bombardovana iz vazduha. Nalazi se u strogom centru grada i godišnje kroz nju prođe 15 miliona putnika.

Nedaleko od stanice je i Mercado Central, Glavna pijaca u Valensiji čija je izgradnja počela 1914. a završena 1928. i jedna je od najvećih natkrivenih tržnica u Evropi koja se prostire na 8.000 m2. U sredini prostora tokom božićnih praznika dominirala je maketa biblijskog Vitlejema, a na sve strane širili su se mirisi, boje i ukusi ovog kraja: voće, povrće, riba, šunke, sir, orijentalni slatkiši zaostali (kao i hamami) iz vremena mavarske vlasti nad poluostrvom.

Na Kraljičinom trgu velika lutka tiranosaurusa miče se, ispred nje posuda za ubacivanje novčića. Zagledamo ga, nismo sigurni da li je čovek u njemu ili ga neki automat pomera. Dolazi čovek “menadžer lutke”, kroz otvor na zadnjem delu tiranosaurusa gura u lutku veliku bocu koka-kole i jedan sendvič: “Ima čovek unutra!”, kaže kroz smeh na srpskom. Pitam ga odakle je: “Rumunija, Temišvar, komšije!” Nakon ulaska Rumunije u EU 2007. na stotine hiljada građana ove zemlje došlo je u Španiju čiji romanski jezik im je bio lakši za učenje od nemačkog, recimo. “Da oni nisu došli, fabrike poput Porcelanose bi mogle da se zatvore jer bi postale nekonkurentne u odnosu na kineske i turske proizvođače keramike. Oni su spremni da rade za 700 evra mesečno a Špancima to ne pada na pamet!”, ispričao mi je tada 2012. predstavnik ovog brenda u Srbiji.

VALENSIJA, GRAD ZA PRIMER: Sveti gral,…

Katedrala u Valensiji u jednoj od svojih kapela, prema verovanjima mnogih, čuva – Sveti gral, krčag koji je Isus koristio na Poslednjoj večeri. Krčag iz 1. veka sa natpisima na arapskom katedrali je 1436. poklonio španski kralj Alfonso Peti od Aragona. Pored Katedrale stoji grupa turista okupljena oko vodiča koji vuče brendirana kolica sa natpisom “Indiana Tours”. Očigledno je Spilbergov film prva asocijacija većini turista kada se pomene biblijski Sveti gral.

U Muzeju lepih umetnosti sa druge strane suvog korita Turije videli smo sliku generala Franciska Franka, prizor koji se retko viđa u savremenoj Španiji, ja sam ga sreo jedino u Muzeju legije u Seuti, španskoj enklavi na tlu Afrike iz koje je Franko krenuo u Španski građanski rat. Videli smo i jednog El Greka, jednog Hijeronimusa Boša, mnogo oltara i drugih remek-dela španske srednjovekovne umetnosti. Ulaz u muzej je besplatan.

…Muzej lepih umetnosti,…

Kada dođete u neki grad poput Valensije, svi prijatelji koji su u njemu bili ili živeli zaspu vas preporukama gde biste mogli da ručate. Inače, volimo restorane sa baštama na ulici na koje naletimo slučajno, vođeni onom Sartrovom rečenicom: “Kada dođete u neki grad na par dana, nemojte žuriti sve da vidite, nego pronađite najbolju kafanu i pustite da grad prođe ispred vas!” Ipak, ovog puta smo poslušali nekoliko saveta. Jedan od njih je bio legendarni restoran “La Pepica” koji je otvoren 1898. na plaži u Valensiji. Kralj Alfonso XIII dao je licencu Francisku Balagueru Arandi i njegovoj supruzi Jozefi Markizi Sančez i još 44 ugostitelja da podignu drvene barake na plaži u kojima će služiti hranu i piće kupačima. Par je imao osmoro dece, a danas njihovi unuci i praunuci vode restoran na čijim zidovima su slike brojnih slavnih gostiju, od španskog kralja Filipa do našeg Peđe Mijatovića koji je igrao u Valensiji.

Ako vam se u Valensiji jede švajcarski specijalitet fondi sa sirom (u našem slučaju – to je uvek), jedino rešenje je “La Fondue”. Restoran je odličan i nije skup, ali nema mnogo stolova pa mesto morate da rezervišete i po nekoliko dana unapred. Tu nas je služio mladi plavokosi konobar za kojeg se odmah videlo da nije Španac. Došao je u martu, u prvom talasu izbeglica iz Ukrajine, kada je to još bilo moguće.

Kako smo u Valensiji bili i na pravoslavni Božić 7. januara, odlučio sam da proverim ima li u gradu neka ruska crkva i našao sam je u jednom malom lokalu nedaleko od centra grada. Božićna služba u ruskoj Crkvi Sv. Đoŕđa bila je u 18 sati, u hramu sam zatekao sveštenika Sergeja i desetak vernika, uglavnom starijih žena. Bilo je nekako potresno: Rusi, zbog rata u Ukrajini prezreni u većem delu Evrope, poput prvih hrišćana, kao da gotovo u tajnosti slave svoj Božić.

Muzej istorije Valensije je nešto dalje od centra grada. U ne preteranoj impresivnoj kolekciji najviše pažnje mi privlači kompilacija filmskih žurnala od početka 20. veka do pred kraj Frankove vladavine, koji opisuju događaje u gradu poput Regionalne izložbe 1909. tokom koje su podignute neki od najlepših objekata, među njima i slavni Most Regionalne. Na jednom od snimaka u poseti Izložbi je i kralj Alfonso XIII koji je vladao Španijom punih 45 godina, od rođenja 1886. do proglašenja Druge španske republike 1931. Alfonso XIII je deda bivšeg kralja, kontroverznog Huana Karlosa i pradeda kralja Filipa VI, aktuelnog španskog vladara. U filmskim žurnalima vidimo i scene iz Druge španske republike (1931–1939) i Španskog građanskog rata (1936–1939) tokom kojeg su avioni Musolinijeve Italije i Hitlerove Nemačke čak 442 puta bombardovale grad ostavivši za sobom 3.831 mrtvog i 847 ranjenih. Posle Frankove pobede u ratu 1939, Španiju pa i Valensiju je zaobišao Drugi svetski rat i počela je era oporavka grada koja uz veća ili manja ubrzanja traje do danas.

Sutradan ujutro obišao sam i Museo Fallero de Valencia, posvećen svetkovini Faljas sa početka priče. Naime, svake godine posebni žiri bira najlepšu lutku koja bude “spašena” i kasnije izložena u ovom muzeju. Tu su i plakati za “Fallas” od 1930. do danas. Zanimljiv je plakat iz 1936. Četiri meseca posle festivala te godine izbio je Građanski rat i prave vatre su gorele ulicama Valensije i drugih španskih gradova.

Nastavio sam vožnju biciklom ka centru i prolazeći pored katedrale čuo zvuk truba. Ušao sam i zatekao scenu kako mladići i devojke u tradicionalnim španskim nošnjama prinose svešteniku darove u vidu cvetnih aranžmana praćeni pompeznom muzikom duvačkog orkestra. Još jedno od mnogobrojnih svedočanstava o tome koliko Španci drže do svoje tradicije i prikazuju je na svakom koraku.

La Lonja de la Seda, Berza svile, gotička zgrada preko puta Glavne pijace u Valensiji sagrađena je krajem 15. veka, a tokom Građanskog rata (1936–1939) u njoj su održavane sednice Parlamenta Španske Republike kao i Antifašistička izložba. Nalazi se na Uneskovoj listi svetske baštine i izgleda potpuno spektakularno sa visokim svodovima koje drže tanki “uvrnuti” kameni stubovi.

…Muzej Keramike

Za kraj ostavljam još jednu zgradu čijoj se lepoti možete diviti satima. Palacio del Marqués de Dos Aguas u kojoj se danas nalazi Nacionalni muzej keramike i dekorativnih umetnosti – jedna je od najraskošnije ukrašenih zgrada u Španiji, možda i na svetu. Palata je navodno podignuta na rimskom groblju i tokom vekova je menjala vlasnike da bi danas bila u vlasništvu španske države. Sadašnji izgled fasade u rokoko stilu je iz 1745. ”La gran belleza”, preveli bi Španci čuvenu italijansku frazu. Lepota od koje može da se umre. I zbog koje su mnogi zaista umrli.

Iz istog broja

Esej

Pogled ka sebi

Nebojša Broćić

Povodom knjige

Postajanje Frojdom

J. Jorgačević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu