Mozaik

Istraživanje - džipomanija

Ugled s pogonom na četiri točka

Ako vozite džip u gradu, to može značiti nekoliko stvari: da ste neko ko pripada povlašćenom i uspešnom sloju, da će legalnost vaše imovine eventualno biti dovedena u pitanje, a neretko i da će vaš terenac biti na meti kradljivaca, piromana pa i ubica, pogotovo ako imate zatamnjena stakla... Ili, što je ređi slučaj, da ste odabirom luksuznog terenca izabrali vozilo u kojem ćete se osećati potpuno sigurno i bezbedno

U okviru serije kurseva istraživačkog novinarstva objavljujemo istraživanje studenata Fakulteta političkih nauka u Beogradu

Nekoliko sati posle ubistva premijera Zorana Đinđića 12. marta prošle godine, tadašnja predsednica Skupštine Nataša Mićić poručila je narodu Srbije: "Srbija više neće biti zemlja u kojoj cveta organizovani kriminal, u kojoj kriminalci u ime i za račun države nekažnjeno ubijaju neistomišljenike, otimaju ljude i od naše dece prave narkomane. Zemlja u kojoj su statusni simboli džip i pištolj, a ne knjiga i kompjuter. Zemlja u kojoj su zločinci, umesto da su izrodi svog naroda, heroji i patriote…", i zavela vanredno stanje. Da li se i šta promenilo godinu dana kasnije? Da, sada osim od mafijaških crnih džipova, zaziremo i od vladinih srebrnih.

Ako na internetu ukucate reč "džip", videćete, između ostalog, i ovo: "… džip ministra Veselinova pregazio nedužne pešake"; "… ko je i zašto, u četvrtak u zoru, u ulici Slavoljuba Vuksanovića na Miljakovcu, pokušao da digne u vazduh džip marke micubiši pajero, vlasništvo folk zvezde"; "… Kertes registrovao ukradeni džip uz pomoć Radomira Markovića"… Poslednjih godina skoro svaka priča o džipovima poprima negativan kontekst i dovodi se u vezu s kriminalom, nelegalno stečenom imovinom, tatinim sinovima ili pak tzv. sponzorušama. Džipovi su postali slika statusnog prepoznavanja kategorije nazvane "novopečeni" bogataši. Mezimac bogatih, simbol glavnih i znak raspoznavanja odabranih našao je svoje poklonike u redovima, kako se to kod nas kaže, "moćnika".

AMERIČKI TERENAC: Priča o džipu počinje pre 60 godina, u vreme kada je rat uveliko besneo Evropom. Zahtev američke vojske, na hitno objavljenom konkursu u junu 1940, glasio je ovako: "lako, izdržljivo, komandno-izviđačko vozilo s pogonom na sva četiri točka s krajnjim rokom izrade prototipa za 49 dana, i još 69 primeraka u narednih 26 dana". Na konkurs su se javile tri kompanije: Bentam, Ford i Vilis Overlend (Willys Overland). Iz mrtve trke koja se među njima vodila, kao apsolutni pobednik izašao je Vilis, a njegov model MB postao je standardan deo američke armije. Bio je to prvi automobil na svetu s pogonom na sva četiri točka. Mogao je da razvije brzinu preko 88 km/h, da pregazi potok dubine do pola metra, da se kreće po bočnom nagibu od 35 stepeni, opremljen ratnim svetlom, lopatom i sekirom, kukom za prikolicu, ručnom kočnicom… Tako rođeni džip, spartanski opremljen, pokazao se kao vrlo izdržljiv i robustan u ratnim uslovima i do momenta povratka vojnika kućama postao je veoma poznat po svojim neverovatnim sposobnostima i izdržljivosti. Do kraja rata kompanija Vilis Overlend proizvela je 361.000 terenskih vozila.

Veliki potencijal džipova nije mogao ostati neiskorišćen ni posle rata, pa su mnoge auto-kompanije započele proizvodnju džipova i za civilno tržište. Direktan naslednik ratnog modela i prvi civilini džip bio je CJ-2A, proizveden 1945, koji se veoma malo razlikovao od ratne verzije. Ova originalna linija džipa još živi zahvaljujući legendarnom džipu "vrangleru" koji je i pored inovativnije tehnike i opreme zadržao prepoznatljiv izgled. Za razliku od njega, današnji naslednici vojničkog MB-a "džip čiroki" i "džip grand čiroki" još samo pogonom na sva četiri točka podsećaju na originalnu zamisao. Kompanija Krajsler preuzima kompaniju Willys Overland 1953. godine i nastavlja proizvodnju legendarnog "vilisa" do 1965, a zatim tržištu nudi luksuzni džip namenjen "avanturistički nastrojenim pripadnicima srednje klase kao automobil za razonodu i odmor". Sa udobnostima koje pruža limuzina i voznim karakteristikama terenaca, nova verzija džipa uspela je da zadovolji razmaženo tržište automobilske industrije. Međutim, zbog visoke cene koja dostiže preko 50.000 evra, za mnoge je ovaj luksuzni terenac samo nedostižan san.

PRODUŽETAK MOĆI: Prvi džipovi u Srbiji predstavljali su izuzetan tehničko-tehnološki napredak i služili su većinom za planinske terene i za obradu poljoprivrednog zemljišta. "U međuvremenu, luksuzni džipovi su postali moda u svetu, a devedesetih je ta moda zahvatila i tadašnju Jugoslaviju", kaže sociolog dr Čedomir Čupić. Ispostaviće se da ubrzo ovu modu kod nas mogu da prate samo oni koji imaju veoma dubok džep, a to nisu pripadnici tzv. srednje klase koja je početkom devedesetih nestala. "Kupovina ovih terenskih automobila bila je privilegija onih ljudi koji su se naglo obogatili i džipove uzeli kao statusni simbol", objašnjava profesor Čupić. Džip je postao simbol finansijske i hijerarhijske moći (i muškosti, neizostavno), legitimacija i identifikacija sa slojem novih bogataša, neka vrsta distance od običnog sveta koji jedva može da kupi neko Zastavino vozilo.

Do naglog skoka popularnosti terenaca kod nas došlo je početkom ratova na Balkanu krajem veka. Najpre je policija u svoj vozni park uvrstila specijalna vozila za interventne akcije, džipove marke Micubiši, popularno zvane "micike". Paralelno se pojavljuju i džipovi bez registarskih oznaka ili sa oznakama VU (Vukovar, ili rečnikom slenga – Vozilo Ukradeno) i OS (Osijek – Otet Sigurno), koje su vozili amnestirani robijaši, ali i ondašnji krimi-podmladak, svi jednako vođeni duboko usađenim "patriotskim" i "rodoljubivim" interesima. "Žestoki momci" predstavljali su referentnu grupu pod šifrom "4P" (pištolj, pejdžer, plavuša i pajero).

Profesor dr Mirjana Vasović, socijalni psiholog, smatra da je ova pojava u našem društvu direktna posledica prelaska s jednog egalitarnog obrasca na drastično raslojavanje: "U trenutku kada jedno društvo počinje da se raslojava i kad se formira sloj bogatih ljudi, nastaje zanimljiv psihološki fenomen: ljudima prestaje da bude važno da imaju novac samo za sebe ili da pripadaju kategoriji bogatih ljudi. Psihološki, važno je da budu različiti od drugih, i da se stalno porede sa drugima da bi stekli neku diferencijalnu vrednost. Psihologija novobogataša bazira se na principu ‘nije važno da ja imam, nego da drugi nemaju’." U skladu s takvom psihologijom, menja se i ličnost osoba koje se naglo obogate. Prema rečima dr Vasović, takve osobe kidaju svoja stara prijateljstva, a neretko se distanciraju i od siromašnih rođaka. "Razlog tome je što ne mogu više da se porede s njima. Prema staroj narodnoj izreci ‘para se na paru lepi’, oni će sada da biraju one koji imaju", ističe naša sagovornica. Džipovi prestaju da služe svrsi kojoj su prvobitno namenjeni i postaju sredstvo za prikupljanje određenih poena i ugleda u društvu. Sjaj prvog statusnog simbola – "kajle" – odavno je izbledeo, ali posao se razvija a sumnjivo stečena bogatstva diskretno ulaze u (delimično) legalne sfere poslovanja. Kriterijumi se menjaju, sada novopečeni biznismen svoj suvenir iz ratnih godina – "kajlicu" – odlaže na policu i seda u veliki, crni džip pretećeg izgleda.

TERENAC ZA POKAZIVANJE: Na beogradskim ulicama

NE DIRAJ ME, OPASAN SAM: Ne samo da džipovi odstupaju od normi, nego su bukvalno i iznad zakona, naročito ako imaju zatamnjena stakla. Član 229. Zakona o osnovu bezbednosti saobraćaja Republike Srbije, tačkom 34. tretira zatamnjena stakla kao tehničku neispravnost i na licu mesta predviđa kaznu od 1000 dinara. Međutim, sudeći po ponašanju vozača džipova, može se reći da oni ne zaziru baš mnogo od saobraćajne policije koja je, uzgred, mnogo "lakša" na blokčetu kada je u pitanju vozač u izdrndanom "jugu" – taj krotko plaća i od njega "ne boli glava", a od onih prvih glava ne samo da boli već je i ugrožena.

Kroz zatamnjena stakla emituje se poruka "ne diraj me, opasan sam", slično kao u životinjskom svetu. "Kao što u prirodi imate one šarene, otrovne zmije koje svojim šarenilom poručuju da su opasne, tako i ti momci svojim džipovima i kajlama poručuju isto", kaže kulturolog dr Branimir Stojković. Međutim, postoje i neke potpuno bezopasne zmije, kaže on, koje su takođe šarenih i jarkih boja zbog čega ih drugi vide kao smrtnu opasnost i beže od njih. Ova pojava mimikrije, prema njegovim rečima, ukazuje na pretpostavku da džipove verovatno voze i sasvim bezopasni tipovi koji imaju dovoljno para da kupe takvu mašinu ne bi li se lažno predstavili.

Profesor Čupić smatra da zatamnjena stakla kod ljudi stvaraju osećaj neprijatnosti i straha. "Grad je upravo mesto gde se susreću ljudi. Sokrat je govorio: ‘Ne interesuje mene drveće u šumi, nego ljudi na trgu.’ Ljudi se u gradu ponašaju na način skrivenog drveća u šumi – što dublje ulazite u šumu, veći vas strah zahvata. Došli su neki ljudi koji su tu psihologiju i taj obrazac tajnovitosti, tajnih poslova, izazivanja straha i i strepnje, uneli u naše društvo. Uveli su čak u našu kulturu crnu boju, simbol smrti. Ponekad, kad se džipovi kreću u kolonama, čini mi se kao da horde smrti prolaze da bi podsetile smrtnike kako lako mogu da se presele na onaj svet."

U prilog tezi da je cela priča o džipovima pokrivena velom nedokučivih tajni govori i činjenica da ovoj tajnovitosti podležu čak i oni koji se bave njihovom prodajom. Zato je i svako pitanje o njihovoj klijenteli razlog više da se prodavci obruše na vas, uz opomenu da je takvo pitanje neumesno postavljati. "U normalnom svetu, dobar marketing neke kuće koja se bavi trgovinom automobila podrazumeva da prodavci tačno znaju ko su njihovi kupci i dobro poznaju njihovu psihologiju. U takvoj jednoj razvijenoj kompaniji verovatno biste mogli da dobijete i podatke o tome šta kupci traže da im se dodatno ugradi u kola", kaže Čedomir Čupić.

S NjIM ILI U NjEMU: Fenomen "tatinih ćerki" i "sponzoruša" prateći je element priče o "džipovlasnicima". Estradne zvezde, sportistkinje, manekenke, zvanične i nezvanične misice i TV voditeljke…, mnoge od njih gubile su glavu za jednu noć sa "žestokim momkom". One žele uspeh i karijeru, a oni imaju moć i novac za ispunjavanje njihovih snova. S druge strane, po ostvarenju njihovih snova i karijera (najčešće pevačkih), "žestoki momak" postaje ugledan "poslovan čovek" popularne estradne zvezde. Prosta razmena – uspeh i zaštita za ugled i status.

Ovu pojavu dr Stojković opisuje kao specifičan sindrom "s njim ili u njemu". Prema njegovim rečima, devojke su u njemu: "Za volanom džipa one pokazuju pripadnost tom svetu, odnosno da su možda ‘sponzoruše’ tj. da imaju nekoga ko im je nabavio taj džip. To može da bude tata, ali to je u načelu dečko čiji džip voze i pokazuju se." Često se u časopisima može pročitati da je prototip mačo muškarca nabildovan, kratko ošišani vlasnik džipa. Geslo džipovlasnika je: "Ja sam važan i primetite me, sa ili bez zatamnjenih stakala znaćete kom svetu pripadam"… "Posmatrajući ih", kaže Čedomir Čupić, "došao sam do zaključka da damama oni možda i ne bi bili toliko interesantni da nije tog džipa, ne vide ih kao ljude sa određenim fizičkim svojstvima, nego kao ‘ljude sa džipom’."

Petar Mandić, vlasnik džipa "grand čiroki", prenosi svoja lična iskustva iza zatamnjenih stakala: " Osećaj je moćan dok ga voziš, sve gledaš s visine… Ima mnogo njih koji džipove voze zbog kompleksa niže vrednosti, jer se u njemu osećaju veliki i moćni." Dok izlazi iz džipa, kaže Petar, primećuje kako ga svi gledaju. Uglavnom su, kaže, svi ljubomorni, jer bi svi oni hteli da voze džip, i nije važno što svi misle da mu je tata kupio džip, bitno je da plavuše "snimaju", a ostali mogu da se "češu"…

A zašto devojke voze džipove? Posmatrana očima muškaraca, objašnava dr Vasović, žena za volanom dobija jednu seksualnu dimenziju: krhka žena u džipu, to je kontrast koji mnoge muškarce uzbuđuje i intrigira. Međutim, za ženu vožnja džipova nema samo statusno obeležje u materijalnom smilu, nego statusno u smislu muško-ženskih odnosa i ravnopravnosti sa "jačim" polom. "Kad se neko oseća diskriminisanim, kako se ovdašnje žene osećaju, onda ne samo da hoće da se izjednače sa muškarcima, nego žele da dokažu svoje preimućstvo. Žele da dokažu da ne samo da mogu, nego da mogu i bolje. One se ne takmiče sa drugima koji imaju džip, već sa nizom muškaraca koji voze obična kola. Tako stiču prednost po dva osnova", zaključuje dr Vasović.

Izvesno je da će proći mnogo godina dok u Srbiji knjiga i kompjuter ne prevagnu na skali vrednosti, a luksuzni terenac postane dostupno prevozno sredstvo velikom broju građana čiji će motivi za nabavku istog biti raznovrsniji: zato što vole džipove, zato što im je potreban za posao, avanturu… Možda su malobrojni, ali ima i onih kojima automobili nisu i nikada neće biti stvar prestiža, trenda i statusa.

Šta voze poznati

Poznate ličnosti iz sveta estrade, politike i sporta ne kriju šta voze, a vozni park kojim raspolažu nimalo ne zaostaje za onim koji imaju njihove kolege u svetu. Pevačice Mira Škorić i Vesna Počuča voze "džip čiroki", kao i Lin Montgomeri, kojoj je ovaj džip poklonio njen suprug Vilijam, bivši američki ambasador u Beogradu, Svetlana Ceca Ražnatović poseduje luksuzni "ševrolet suburban", dok se glumica Anica Dobra odlučila za "suzuki vitaru". Fatalnoj privlačnosti zatamnjenih stakala i uzdignutih sedišta nije odoleo ni Darko Miličić (19), centar kluba Detroit iz NBA lige, koji je kupio džip BMV X5 vredan 60.000 evra. Sudeći po prodaji ovih luksuznih terenaca, reklo bi se da i tzv. običan svet luduje za džipovima bez obzira na visoku cenu (25.000–48.000 evra), svedoči prodavac u Krajslerovom salonu automobila. "Ludi svet kupuje džipove, bez obzira na to što verovatno nikada neće džipom otići van grada i asfalta", kaže kulturolog profesor Branimir Stojković. "Džipovi imaju dodatnu snagu – reduktore, sajle za motanje…. – koje će ostati neiskorišćene, ali to takođe znači da vi imate zalihu moći i da predstavljate nekog ko to može da upotrebi u datoj situaciji."


Otvaranje vrata

Roland Bart je dao jednu od najboljih teorija objašnjenja odnosa čoveka i automobila, a pogotovo čoveka i džipa: automobil je simbol falusa za muškarce – što veći automobil, to moćniji muškarac. Jedna od priča koja ide u prilog ovoj teoriji jeste ona po kojoj je džip dobio ime po liku iz crtanog filma Popaj iz 1936. godine. Junak se zvao "Eugene the Jeep" i imao je neverovatne moći! Po drugoj verziji, naziv Jeep izveden je iz oznake GP (general purpose – prev. opšta namena), koja se izgovara dži-pi, a po trećoj ovaj naziv je sleng za višenamensko vozilo.

Ako se hronološki posmatra sled događaja od samog nastanka džipova do danas, nema razloga za sumnju da su se vlasnicima džipova (sa ili bez spanaća) neka Sezamova vrata zaista i otvorila. Da li je moćan džip ili je moćan onaj koji ga vozi, nebitno je, tek spona između stvari i čoveka postala je neraskidiva. Apstraktan pojam moći materijalizovan i konkretizovan u obliku džipa – svako ko predstavlja neku vlast na bilo kojoj zemaljskoj tački vozio je džip. Džip i sila išli su uvek zajedno, "u paketu". Međutim, moda se promenila i vlast je u razvijenim zemljama prešla iz džipa u limuzine. Džipovi su zatim neko vreme boravili uskladišteni u američkim kasarnama, da bi zatim munjevito osvojili tržište zemalja u tranziciji.


Kad pogled nije zamagljen

Oni koji džipove gledaju "iz prizemlja", uglavnom imaju dobro mišljenje o "hamerima", ali su zato mišljenja o njihovim vlasnicima podeljena. Stevan (22) živi u Zemunu i samim tim dobro poznaje temu: "Džip u našoj zemlji je statusni simbol, naročito u opštini u kojoj ja živim. Mislim da je to najlakši put za afirmisanje i uspeh u životu." Darko (24) kaže da nema predrasuda u vezi s džipovima: "Možda je neko dobio džip na nagradnoj igri." Tatjana (22) takođe nema predrasuda, naprotiv, kaže da "obožava džipove", njen životni san je da vozi neke od njih, a o ljudima koji ih voze "misli sve najbolje zato što imaju ukusa". O "grand čirokiju" sanja i Goran (31) rekavši da "veoma ceni ljude koje imaju džipove zato što oni znaju da uživaju u svom bogatstvu". Milena (22) smatra da džipovi nisu za gradske, već za pustinjske terene i da je to stvar prestiža i trenda, dok bi Slavica (54) kupila džip, iako zna da ga voze oni koji žele da istaknu moć, zato što je to "sigurno vozilo".

Iz istog broja

Formula 1

Nedostižni

Dušan Radulović, Radio Beograd 1

Euro 2004

Debakl Španaca i Italijana

Vladimir Stanković

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu