Nemam običaj da reagujem na tekstove objavljene u medijima, jer znam koliko je to uzaludan posao. Nije, međutim, prvi put da prisustvujem pokušaju bivših rukovodilaca da ubede javnost kako su samo oni dobro postupali i imali dobre namere, dok su naslednici došli sa namerom da unište ono što su ovi toliko čuvali i branili. Iza toga, razume se, obavezno stoje neke neimenovane mračne sile.

Takav ton provejava i u tekstu "Desant na ‘25. maj’" objavljenom u "Vremenu" broj 960. Ljiljana Cetinić, koju lično ne poznajem, osim didaktičkih delova koji totalno neupućenim čitaocima treba da objasne šta su to uopšte muzeji, čemu služe i zašto ih je neophodno sačuvati, odnosno ne uništiti, čini mi se veoma neumesno pokušava da diskvalifikuje rad ljudi koji se prema mojim saznanjima trude da Muzej "25. maj" i pored velike novčane oskudice održe u životu.

To je, kako sam shvatila, bio razlog da sadašnje rukovodstvo, među ostalim ljudima, pozove i mene da budem član Programskog saveta Muzeja. Ovaj poziv shvatila sam kao čast i prihvatila ga, sa najboljom namerom da doprinesem pokušaju da se sa krajnje skromnim sredstvima koja muzej dobija od države, on ipak unapredi, "oživi", prilagodi vremenu i privuče što veći broj ljudi. Muzej koji niko ne posećuje i u kome se ništa ne događa i nije muzej.

Zato doživljavam kao vrlo neumesne i paušalne kvalifikacije o "uništavanju muzeja", i to "smišljenom, politički motivisanom i politički podržanom strategijom", a da se ne kaže otvoreno: ko to konkretno, poimence, na koji način i sa kojim ciljem uništava Muzej "25. maj", u čemu se to tačno manifestuje, osim iznošenjem iz hola dva automobila kojima tu i nije mesto, ruku na srce? Trebalo je, ako je autor iskreno zabrinut i oslobođen sindroma "posle mene potop", otvoreno reći koje su se to tačno političke snage obrušile na muzej, a pre svega – šta je to ranije urađeno da se muzej unapredi, sa kojim rezultatima i koje su eventualno greške napravljene i ostavljene naslednicima u amanet.

Bez toga, ovo ne mogu da doživim drugačije nego kao neki lični obračun preko novina i u krajnjoj liniji nanošenje štete muzeju, protiv čega moram da se pobunim, jer ni u jednoj kvalifikaciji ne prepoznajem ni sebe niti ljude na čiji sam poziv prihvatila da, sasvim volonterski, ako mogu pomognem.