Gotovo svi relevantni mediji na svijetu izvijestili su da je u Njemačkoj – državi koja se često navodi kao svjetski uzor u dekarbonizaciji energetike – u dva po podne 15. juna prošle godine gotovo cjelokupna potrošnja električne energije bila pokrivena proizvodnjom iz obnovljivih izvora. Bio je to topao i sunčan proljećni dan, a vjetar je duvao gotovo u cijeloj zemlji.

Tokom više od decenije i po, Njemačka sprovodi vjerojatno najambiciozniji skup reformi energetskog sektora u istoriji svijeta, s ciljem da do 2050. iz obnovljivih izvora zadovoljava 60 odsto nacionalne bruto energetske potrošnje i čak 80 odsto potrošnje električne energije. Na putu do cilja učinjen je veliki napredak, pa je poslednjih godina proizvodnja zelene električne energije dostigla udio od 30 odsto u nacionalnoj potrošnji, što je brojka dosad nezamisliva ijednoj velikoj svjetskoj ekonomiji. Trenutno, u Njemačkoj se vodi diskusija o skladištenju te energije, o mogućnostima da se koristi i za potrebe grijanja i saobraćaja, kao i o pronalasku načina da događaj sa početka teksta postane moguć i kad nisu idealni vremenski uslovi. O izazovima u procesu energetske tranzicije, kao i o načinima na koje su građani doprinijeli da on bude uspješan u ovolikoj mjeri, za "Vreme" govori Rebeka Bertram, njemačka stručnjakinja iz oblasti energetske tranzicije – Energiewende (njem: energetski preobražaj), koja je u Srbiji učestvovala u diskusiji "Energetska tranzicija u Srbiji" u organizaciji Parlamentarnog foruma za energetsku politiku Srbije u saradnji sa Fondacijom "Konrad Adenauer" i Fondacijom "Hajnrih Bel".

"VREME": Kako ovakve panel diskusije o procesu energetske tranzicije mogu biti korisne?

REBEKA BERTRAM: Važno je usaglasiti se o značaju javne debate o energetici, a mnogo ljudi je reklo da ovdje zapravo ne postoji nikakva debata o tome! Pomislila sam na primjer Njemačke i zaključila da se Energiewende nije desio preko noći i da je diskusija bila veoma bitna. Taj proces je počeo još sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada su ljudi koji su prvi razmatrali tu temu smatrani ludim. Naravno, diskusija je intenzivirana nakon što se desila eksplozija u Černobilju 1986, a dvadeset pet godina kasnije nakon incidenta u Fukušimi postala je opet aktuelna. Veliki uticaj na razgovore o energetskoj tranziciji imala je Partija zelenih sa korijenima u antinuklearnom i mirovnom pokretu. Od osamdesetih godina konstantno se promišlja o načinima na koje se stvaraju struja i energija, a dvije njemačke vlade su se do sada bavile napuštanjem upotrebe nuklearne energije.

Kada je u Njemačkoj 2000. godine zvanično započeo proces energetske tranzicije, smatran je eksperimentom, mada je ubrzo postalo jasno da je mnogo više od toga. Šta je Njemačka postigla u prethodnih sedamnaest godina i kako su građani od potrošača postali i proizvođači električne energije?

Ni najnapredniji eksperti iz oblasti energije tih godina nisu mislili da obnovljiva energija može imati dominantnu ulogu u energetskom sistemu Njemačke, niti da će imati ovoliki tržišni uspjeh. Ideološka debata o energetskoj tranziciji je prevaziđena nakon što se pokazalo da je ekonomski isplativa. Iz Njemačke, koja je visoko industrijalizovana država, poslata je moćna poruka jer su ljudi čak i u takvim okolnostima razumjeli zašto je dobro ići ka energiji zasnovanoj na obnovljivim izvorima, a ne starim putem fosilnog goriva i gasa. Zakon o obnovljivoj energiji usvojen 2000. godine postavio je osnov za izgradnju mreže zasnovane na zelenoj energiji. Kreirana je fid–in tarifa – sistem podsticaja koji je pokrenuo investicije i omogućio subvencije u narednih dvadeset godina za svaki kilovat-čas električne energije proizveden iz obnovljivog izvora. Ako se vozite auto-putem kroz Njemačku, svako malo možete vidjeti projekte zasnovane na obnovljivim izvorima energije pokrenute od strane stanovnika, te zadruga sastavljenih najčešće od farmera koji su odlučili da zajedno investiraju u ovakve projekte. Ljudi tako zarađuju, ali to istovremeno osnažuje zajednicu. Stvaraju se radna mjesta, a novac od poreza ostaje na lokalu koji na taj način ostvaruje ekonomsku dobit. Treba reći da u sektoru obnovljive energije u Njemačkoj radi 377.000 ljudi, dok je u energetskom sektoru zasnovanom na fosilnim gorivima, odnosno uglju, ostalo samo 20.000 zaposlenih. Takođe, veliki broj ljudi radi u sektoru izgradnje i održavanja ovih sistema i taj broj će samo rasti u narednom periodu jer idemo ka tome da energetsku tranziciju primjenimo i u sektoru grijanja i saobraćaja. Došlo je do toga da Vlada ne može reći da je ne zanima ova oblast kada je u njoj zaposlena tolika radna snaga.

Koliko je komplikovan proces zamjene fosilne i nuklearne energije obnovljivom? Koji treba da bude prvi korak u energetskoj tranziciji?

Prvi korak treba da bude pokretanje diskusije o ekonomskim i društvenim benefitima koji mogu nastati tim procesom. Treba znati da je energija zasnovana na obnovljivim izvorima zapravo jeftinija nego neke koje su zasnovane na fosilnim gorivima. Proces je komplikovan i ljudi misle da on može biti riješen na tehničkom nivou, iako su društveni i politički problemi koji se javljaju zbog teško rješivih suprotstavljenih interesa mnogo veći. Velika javna preduzeća nisu od početka vjerovala u Energiewende, a sada i oni, pored pomenutih društvenih zadruga, rado investiraju u instalacije sistema za obnovljivu energiju jer su shvatili koji su benefiti. Izazovi sa kojima se Njemačka sada sreće tiču se problema grijanja, jer je do sada Energiewende podrazumijevao uglavnom energetsku tranziciju u polju proizvodnje struje i nije se mnogo radilo u oblasti grijanja, hlađenja ili saobraćaja. Mnogo truda je uloženo kako bi zadruge i njihovi članovi počeli razmišljati o rješenju tog problema.

Među najvažnijim političkim subjektima u Njemačkoj postoji konsenzus po pitanju energetske tranzicije, čak su i današnji skup Parlamentarnog foruma podržale dve njemačke političke fondacije sa različitih strana političkog spektra. Kako je došlo do toga da se i oni koji se po svemu drugom razlikuju slažu da je taj proces neophodan?

To je dobro promišljen i racionalan politički potez jer čak 90 odsto stanovnika Njemačke ne želi nuklearnu energiju, te partija koja bi se zalagala za tu opciju ne bi bila izabrana. Politički mehanizam je organizovan tako da građani imaju aktivnu ulogu u energetskoj tranziciji. Logično je bilo zapitati se šta će zamijeniti nuklearnu energiju, a kao najbolje rješenje ponuđena je zelena energija. Njemačka je zemlja siromašna resursima i uvozi 86 odsto gasa, skoro 100 odsto urana za nuklearnu energiju i 100 odsto nafte za saobraćaj.

Koji su najvažniji zakoni koje je Njemačka usvojila kako bi omogućila da proces energetske tranzicije bude uspješan?

Zakon koji je uredio oblast proizvodnje energije zasnovane na obnovljivim izvorima je doslovno propisao da svako ko ulaže u obnovljive izvore energije, ko instalira solarne ploče na krov, ili kao član zadruge instalira nekoliko vjetrenjača na svom posjedu, dobija fiksnu nadoknadu narednih 20 godina za svaki kilovat-čas koji proizvede. Sistem je postavljen tako da se ljudima ulaganje isplati. Energetska tranzicija se ne bi dogodila bez ovih stvari i ne bi se dogodila da su Nijemci tome prišli samo iz ideoloških razloga. To je bila prva faza, i sada smo u procesu mijenjanja sistema. Nova faza se bavi kreiranjem "pametnog" sistema. Sada imamo 30 odsto energije dobijene iz obnovljivih izvora u energetskom sektoru, ali nam tek slijedi rješenje problema saobraćaja i grijanja. Takođe, moramo da iznađemo načine za funkcionisanje sistema i kada nema sunca ili vjetra, da imamo određene kapacitete zaliha i bolju infrastrukturu. Moramo još mnogo toga uraditi kako bismo energetski sistem u Njemačkoj učinili efikasnijim i pametnijim.

Energetska tranzicija je skup proces. Kako prelazak na obnovljive izvore energije može osigurati ekonomsku dobit?

Da, Njemačka jeste uložila u energiju zasnovanu na obnovljivim izvorima i onda kada je to bilo skupo, ali Njemačka je zemlja koja je to mogla da priušti. Energetska tranzicija ne bi uspjela da su se velike kompanije izmjestile u druge države, a tu je veliku ulogu imala ekonomska politika. Sada je tehnologija proizvodnje solarne i vjetroenergije 80 odsto jeftinija i to je postalo priuštivo i ne tako bogatim državama. Ulaganje u proizvodnju obnovljive energije obezbjeđuje poslove na lokalnom nivou, stvara ekonomsku i inovacionu aktivnost, a novac od poreza ostaje u državi.

Stavovi izneti u članku ne predstavljaju nužno stavove Fondacije Hajnrih Bel.