Jubileji
Živ je Lenjin, umro nije
Glasom od koga umire svaka nada obratio se publici predsednik NKPJ-a Branko Kitanović: "Svi stavovi i ocene koji će ovde biti izneseni odgovaraju stavovima međunarodnog komunističkog pokreta od Tihog okeana do Kariba, od Severnog do Južnog pola"
Niz oronule stepenice, između zidova išaranih grafitima, kroz prazan hol u dvoranu Radničkog univerziteta "Veselin Masleša". Na bini govornica, iznad bine tri zastave – Nove komunističke partije Jugoslavije, Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – a iznad barjaka transparent – "Slava velikom Lenjinu (1870–2004)"; svečana akademija posvećena sto trideset četvrtoj godišnjici rođenja vođe Oktobarske revolucije u organizaciji NKPJ mogla je početi.
Okupljanje ovog 22. aprila imalo je nekako komorni karakter, daleko od sjaja i pompe za vrijeme neumrlog Sovjetskog Saveza. "Revolucija i dalje teče. To što su sada, kod nas, ovi na vlasti znači mnogo manje nego što se danas misli", objašnjava general Stevan Mirković.
Akademija je započela intonacijom tri himne – Internaconala, Neraskidivi savez slobodnih republika (himna SSSR) i Hej Slaveni. Mirno, jedni pored drugih, stajali su članovi NKPJ-a i simpatizeri, predstavnici udruženja Sloboda i novinari, neupadljivi građani, ali i oni čija su prsa krasile kolajne i značke… Među zapaženijim reverima svakako je onaj sa ordenom iz NOB-a, dvije značke sa likovima Nikole Tesle i Lenjina, te bedž sa logom najnovijeg domaćeg blokbastera – Pljačka Trećeg rajha.
Nakon nekoliko prigodnih riječi o Lenjinu, u duhu "Kratkog kurska SKP(b)", glasom od koga umire svaka nada, obratio se publici predsjednik NKPJ-a Branko Kitanović: "Svi stavovi i ocene koji će ovde biti izneseni odgovaraju stavovima međunarodnog komunističkog pokreta od Tihog okeana do Kariba, od Severnog do Južnog pola."
Kao što je i bilo najavljeno, Kitanović se osvrnuo na situaciju – u užem i širem smislu. Smjernice u unutrašnjoj politici, uz par izuzetaka, sasvim su u trendu: Peti oktobar je kontrarevolucionarni prevrat; između aktualne i bivše DOS-ove vlasti nema razlike; NKPJ privatizaciju smatra pljačkom; zemlja siromaši, stanovništvo je bez posla; objektivni i subjektivni izdajnik je svatko tko se zalaže za razdvajanje Srbije od Crne Gore; Kosovo je okupirano i – konačno – dolje metanisanje pred haškom inkvizicijom! Međunarodna situacija, pak, ocrtana je bez taktičkih saveza: za Evropsku uniju jedini interes ima krupni kapital Njemačke, Francuske i Velike Britanije; najmanje milijardu i šest stotina milijuna ljudi i dalje gradi socijalizam; "prema najnovijim saznanjima jedan od najodgovornijih ljudi za rušenje SSSR je bivši generalni sekretar Politbiroa Juriji Andropov".
Publika je glavnog referenta saslušala ozbiljno. Povika "pravilno" i "tako je", bilo nije. Atmosferu nije raskravio ni splet srpskih narodnih igara momaka i djevojaka iz KUD-a "Abrašević". A onda se, sav u crnom, na binu popeo operski pjevač Živan Saramandić. Kako je započeo sa Kaljinkom tako su, u taktu, krenuli i aplauzi.
"Kad god se Rusija dizala, Srbija je stajala mirno", kaže Veselin Nikolić, član Sekretarijata NKPJ-a. Njega nikakav revizionizam ne interesira: "Staljin je uvek tvrdio da je samo učenik velikog Lenjina. Lenjin je, nažalost, kratko živeo – umro je od posledice ranjavanja otrovnim metkom izdajnice Bonerove. Na Staljinova pleća je pala borba protiv kontrarevolucije, rat protiv osamnaest kapitalističkih država i Drugi svetski rat. Sve ove zadatke je uspešno obavio."
Finale večeri predstavljao je splet partizanskih pjesama uz harmoniku: pjevala je publika. Potom je za govornicu stupio bivši košarkaški as Ljubodrag Duci Simonović: "Ovde se radi o opstanku", poručuje, a aktualna vlast nije ništa drugo do skup "mrcina izdajničkih", "kapitalističkih degenerisanih bitangi", "ljotićevsko-četničke orijentacije". Ovacije. Splet vlaških igara momaka i djevojaka iz "Abraševića" više nikoga nisu interesirale.
Izvještač "Vremena" je u ovom intervalu napravio trampu: za jednu veliku rusku bombonu dao je aktualni broj od 22. aprila. Listajući ga, dvije gospođe su primijetile, na različitim stranicama, fotografije Džordža Buša i Slobodana Miloševića. Jedna je iz tašne izvadila flomaster i predsjedniku SAD nacrtala hitlerovske brčiće i frizuru, druga izljubila Slobinu sliku.
"Milošević nije bio komunist", kaže Kitanović. "On je bio levičar, progresivan i patriota. A mi sve patriote cenimo."
Kakve li su perspektive za Lenjina i njegove nastavljače u Srbiji 2004? Kao što su jugoslavenski komunisti do Drugog svjetskog rata gledali u Sovjetski Savez, šestinu planete pod socijalizmom, tako svi sugovornici sada gledaju u Kinu, Sjevernu Koreju, Kubu, komunističke partije Ukrajine i Rusije, a bogami i na dvije indijske savezne države gdje su komunisti na vlasti. Unisoni u ocjeni da bez Lenjina nema budućnosti, slobode, bratstva, kolektiva i otpora kapitalističkoj hegemoniji – samo dugoročno. Kratkoročno, najveći problem za NKPJ je onih 15.000 do 20.000 evra koliko je potrebno za verificiranje potpisnika za predsjedničke izbore.
Za Staljina, protiv Tita
Nakon svečane akademije u Lenjinovu čast, u prostorijama NKPJ-a u Nemanjinoj ulici održana je drugarska večer.
Poslije dva kata stepeništa bez struje, u ruševnoj zgradi, stiže se do prostorija NKPJ-a, gdje su oko stolova sa sokovima (bez koka-kole, naravno), kiselom vodom i kolačićima odjekivale partizanske pjesme. Transparenti sa ranijih skupova stoje u ćošku, pored vrata; na jednom je nacrtan panj sa dvije ruke u obliku olistalih garnčica: u lijevoj je srp, u desnoj čekić, a ispod natpis: "Naši su koreni neuništivi!", "Otpor fašističkom OTPOR-u", "Živela Rusija!" stoji na drugim transparentima, pa kad ustreba, ustreba.
Kao svojevrsni ideološki vodič kroz NKPJ služi galerija portreta na zidovima: Erih Honeker, Kim Il Sung, Ho Ši Min, Fidel Kastro, Ernesto Če Gevara, Ivo Lola Ribar, Svetozar Marković, Dimitrije Tucović, Fridrih Engels, Karl Marks, Vladimir Iljič Uljanov Lenjin i Josif Visarionovič Džugašvili Staljin… Fali li netko?
U drugarskoj atmosferi mijenjaju se misli, rađa polemika. Za čovjeka koji se predstavlja kao "društveni inženjer", "komunjare su i danas na vlasti, u NVO i medijima", a "Vuk Drašković – stambolićevac". O sebi kaže da je zajedno sa Vitomirom Mitrovićem "Hegelom" bio alfa i omega uvođenja višepartijskog sistema u Srbiji i da, uslijed toga, dosije o njemu ima svaka bolja obavještajna agencija. Riječima "Karadžić je bio agent Vatikana" zaključuje izlaganje.
"Karadžić jeste četnik i vernik, ali je sve bio u pravu" replicira pukovnik JNA u penziji s Lenjinovom značkom u reveru i objašnjava da je u zarobljeništvu u Sarajevu pod opsadom proveo tri godine.
Novu antitezu po ovom pitanju iznosi jedan slobodni fotoreporter, a onda pada sinteza: velika je šteta što Vojska nije reagirala Petog oktobra u zaštiti poretka. Izvesnih neslaganja među učesnicima rasprave bilo je oko procenta jevrejske krvi kod raznih istorijskih ličnosti: "Šta, Staljin nije bio Jevrejin?", "Ne, ali mu se ćerka udala za jednog!"
Diskusiji se priključuje "Rumunka sa ostrva Poreč u Srbiji". Govoreći malo na srpskom a malo na ruskom jeziku kaže da smo "imali samo jednog pravog čoveka – kralja Petra I".
Kako je veče odmicalo, društvo se rasipalo i rasprave su nastavljene u manjoj sobi na čijem se zidu nalazio kalendar iz Sjeverne Koreje sa fotografijama nasmijanih udarnika. Ma koliko da su raznoliki bili njihovi politički stavovi, ove ljude jedno ujedinjuje – za Staljina, protiv Tita.
