Ustavni sud Srbije je odlučio da odredba Zakona o Ustavnom sudu kojom mu je iz nadležnosti, u slučaju povrede ljudskih i manjinskih prava, izuzeta mogućnost poništavanja sudskih odluka – za razliku od akata i radnji državnih i ostalih organa, političkih stranaka itd. – nije u skladu s Ustavom, te se postavio za vrhovnog arbitra i kontrolora redovne sudske vlasti. Odluka je objavljena krajem februara, a navodi se i da je taj sud svoju skandaloznu pravnu aflatoksin ideju dostavio na mišljenje Skupštini Srbije, ali se ova – oglušila i odgovor nije dostavila!

U čemu je problem, pitate se? U tome da sam Ustav Srbije kaže da je Ustavni sud "samostalan i nezavisan državni organ" (za zaštitu ustavnosti, zakonitosti i ljudskih i manjinskih prava i sloboda), a da sudska vlast – koja je nezavisna – pripada sudovima opće i posebne nadležnosti, kao i da su sudske odluke obavezne za sve i da ne mogu biti predmet vansudske kontrole, odnosno da sudsku odluku može preispitivati samo nadležni sud, u zakonom propisanom postupku.

Dakle, vrlo jasno se kaže da se državni organ – a to je Ustavni sud – ne može petljati u odluke sudova.

Otkukao je u svojoj skandaloznoj odluci Ustavni sud i to da je dosad mogao reagirati samo kad su podnosioci ustavnih žalbi iscrpili postupak pred svim nižim instancama (osim u rijetkim izuzetnim slučajevima), a da nisu mogli poništiti sudsku odluku (makar neko ustavno pravo povrijedio prvostepeni sud), te su jedine predviđene opcije bile ponavljanje pravomoćno završenog krivičnog ili parničnog postupka. Ili, naglasimo to ovdje, Evropski sud za ljudska prava pred kojim država Srbija masovno gubi od pravdom nezadovoljnih građana. Te, zaključuju ustavni suci, njihova ovlaštenja "nisu imala karakter instancione kontrole u odnosu na odluke sudova koje su bile predmet ustavne žalbe."

Pak su se dosjetili da ustavno, poništavajući slova vlastitog Ustava, svoje sudijske glave proglase najvišim arbitrima, da budu i apelacija i kasacija…

Ustavni sud, dakle, hoće da "proširi dejstvo svoje odluke", tako što će, pored eliminacije neustavnog pojedinačnog zakona, odrediti i način pravičnog zadovoljenja; ako se to takvo "dejstvo ustavne odluke" ne prizna, ustavnosudska zaštita bila bi "teorijska i iluzorna".

Ustavni mudraci u svojoj odluci još konstatiraju da cijelu stvar valja razumjeti tako da sudske odluke ostaju "apsolutno ‘nedodirljive’ za zakonodavnu i izvršnu vlast, čime je održano standardno značenje i dejstvo principa nezavisnosti sudske vlasti". One, međutim, kažu, nisu nedodirljive za ocjenu da li su povrijedile osnovna ljudska prava zajamčena Ustavom, pa nam eto Ustavnog suda da to ispravi, iako se ustavna odredba o nedodirljivosti sudskih odluka i presuda, naime, odnosi na sudove opće i posebne nadležnosti, a tom jasno omeđenom krugu Ustavni sud naprosto ne pripada, kao što ni njegove suce ne biraju – bar teorijski – po jakim stručnim i drugim kriterijima, već više nekako s koca i konopca, po političkoj volji i željama.

Ovom odlukom tek su sebe proglasili nedodirljivima, pljunuvši na Ustav kojim se navodno rukovode, uz vrišteću šutnju parlamenta i ministra pravde.